'Tuga ne prestaje': Hrvatska voditeljica za Story o gubitku oba roditelja u samo dva mjeseca, zaručniku i novom projektu
Radijska voditeljica i glumica Manuela Svorcan u ekskluzivnom razgovoru za Story otvoreno govori o jednom od najtežih razdoblja u svom životu - gubitku oba roditelja u samo dva mjeseca, a otkriva i detalje priprema za novi dječji mjuzikl 'Zalutali u bajci'.Gubitak roditelja jedan je od najbolnijih životnih trenutaka, a kada se dogodi da u samo dva mjeseca ostanete bez oba roditelja, bol je teško i zamisliti. Upravo se s takvim gubitkom ovoga ljeta morala nositi poznata radijska voditeljica i glumica Manuela Svorcan. U najtežim trenucima najveći oslonac bili su joj zaručnik Tomislav, s kojim je u vezi sedam godina, obitelj, prijatelji te kolege s Radija Antena. Iako je iza nje razdoblje koje će je zauvijek obilježiti, 35-godišnja Manuela svoje roditelje želi pamtiti po ljubavi, toplini i predivnom djetinjstvu koje su joj pružili. Upravo su te lijepe uspomene danas njezina najveća vrijednost i način na koji ih čuva od zaborava. A kada razmišlja o budućnosti, jedna joj je od najvećih želja jednoga dana stati pred oltar i postati majka te ljubav i vrijednosti koje je primila od svojih roditelja prenijeti i na vlastitu obitelj.
Ovo ljeto bilo je za vas vrlo teško, morali ste se nositi s gubitkom oba roditelja. Kako ste proživjeli te trenutke?
Ovo ljeto je, u najmanju ruku, bilo poprilično izazovno. Mislim da nitko ne može ni pomisliti na takav scenarij, ali život se jednostavno događa, nekada onako kako želiš, a nekada, nažalost, onako kako nikada ne bi poželio. U samo dva mjeseca preminula su mi oba roditelja. Ne mogu zapravo ni reći da je bilo teško, jer je teško i dalje. Ne znam ni kada ta tuga prestaje, niti mislim da takve stvari u potpunosti prođu. U tim prvim trenucima najviše mi je pomagalo to što sam bila okružena ljudima koji me vole, ali i to što su mi ti isti ljudi dali dovoljno privatnosti i prostora da pokušam sve to sama sa sobom proživjeti. Kada sam se počela osjećati malo bolje, okupirala sam se poslom i nastavila dalje, iz dana u dan. I danas ima lakših i težih dana. Mislim da ta tuga zapravo nikada potpuno ne nestane jer je ona, na neki način, sva ljubav koja ostane ovdje nakon ljudi koje smo izgubili. Ta ljubav je zauvijek i možda upravo zato nikada ne prestaje nedostajanje. Definitivno je sve to bilo, i još jest, jako teško i izazovno. U prvom trenutku zapravo i ne vjeruješ da ih više nema u tom obliku, a posebno kada se sve dogodi u tako kratkom razdoblju, unutar samo dva mjeseca.
Na koji način se sve dogodilo? Jesu li dugo bili bolesni ili su otišli iznenada?
Mama je, nažalost, već dugo bila bolesna i godinama sam brinula o njoj. Pred kraj više gotovo ništa nije mogla sama i njezino je stanje već bilo jako loše pa smo na neki način bili svjesni da bi se to moglo dogoditi. S tatom je, međutim, bilo potpuno drugačije. Dogodilo se iznenada i cijela nas je situacija jako potresla. Za mamu smo se, koliko god je to teško reći, neko vrijeme mogli pripremati na takav ishod, ali za tatu nismo mogli ni pomisliti da će se dogoditi nešto takvo. Doživio je srčani zastoj i neko je vrijeme proveo u bolnici, ali, nažalost, stanje se nije popravljalo. Bio je to ogroman šok i jednostavno nismo mogli vjerovati da se to događa. To razdoblje bilo je jedno od najtežih koje smo morali proživjeti. I bez obzira na mamino zdravstveno stanje, nisam mogla ni zamisliti da ćemo samo dva mjeseca nakon tatine smrti izgubiti i nju. Čak i kada znaš da je netko bolestan i svjestan si svega što se može dogoditi, na ovakav scenarij jednostavno se ne možeš pripremiti.
Tko vam je u tim trenucima bio najveća podrška?
Najveća mi je podrška u tim trenucima definitivno bio moj partner odnosno zaručnik. On me već jako dobro poznaje i u svakom trenutku zna procijeniti što mi treba, treba li mi društvo i razgovor ili me jednostavno treba pustiti da budem sama i da neke stvari pokušam proživjeti i razriješiti sama sa sobom. Sve što mi je u tim trenucima trebalo, bilo da je riječ o konkretnoj pomoći, razgovoru, utjehi ili savjetu, dobila sam od njega. Veliku podršku pružila mi je i njegova obitelj. Naravno, tu su bile moja sestra i teta, tatina sestra. Nas tri smo gotovo konstantno bile na telefonskoj liniji i pokušavale smo u tim teškim trenucima biti podrška jedna drugoj. Definitivno bih htjela zahvaliti i svojim prijateljima koji su cijelo vrijeme bili uz mene, a posebno svojim kolegama s Antene Zagreb. Znala sam da se uvijek mogu osloniti na njih i u tim su mi trenucima bili zaista velika podrška. Mislim da mi je sve to puno značilo, znati da oko sebe imam ljude koji me poznaju, vole i koji su tu za mene, ali koji istodobno znaju kada mi treba malo prostora i samoće.
Imate sestru koja živi u Engleskoj. Jeste li jedna drugoj pomagale u tim teškim trenucima?
Moja sestra živi u Engleskoj, ali u tom je razdoblju, naravno, češće dolazila pa smo imale priliku provoditi više vremena zajedno. S obzirom na to da smo proživljavale potpuno isti gubitak, mislim da smo upravo nas dvije možda najbolje mogle razumjeti kako je onoj drugoj i što svaka od nas proživljava. Definitivno smo si bile velika podrška. Kada nismo bile zajedno, stalno smo bile na telefonskoj liniji. Zanimljivo je da smo usred svega toga znale imati i trenutke nekontroliranog smijeha. Ljudi su nas ponekad zbog toga znali čudno gledati, ali mislim da je to bio nekakav naš obrambeni mehanizam. Vjerojatno ni same u tim trenucima nismo u potpunosti shvaćale što nam se zapravo događa. Najvažnije je da smo ostale jedna uz drugu. Mislim da si sada, nakon svega što smo zajedno prošle, trebamo biti podrška više nego ikada.
Po čemu najviše pamtite svoje djetinjstvo?
Imala sam prekrasno, zabavno djetinjstvo ispunjeno stvarno svime. Odrasla sam u Puli, u manjem gradu, i mislim da je Pula zaista savršeno mjesto za odrastanje. Stalno sam bila vani s prijateljima, igrali smo se ispred kuće i provodili puno vremena zajedno. Ja sam iz one generacije kada mobiteli, računala i slične stvari nisu bile toliko prisutne, odnosno imali su ih samo neki. Tako da mogu reći da sam se u djetinjstvu stvarno puno igrala i družila. Uz sve to, išla sam na puno aktivnosti, od glume, plesa i pjevanja do raznih drugih obaveza, a takva sam i danas. Volim kada mi se nešto događa, kada sam aktivna i kada imam puno obaveza.
Kakav ste odnos imali s roditeljima?
S roditeljima sam imala sasvim normalan odnos, rekla bih kao i svako drugo dijete u obitelji. Mama je bila domaćica, a tata glazbenik pa sam jako velik dio svog djetinjstva provela upravo s tatom, prateći ga na raznim svirkama, gažama, nastupima i gostovanjima. Već sam tada imala priliku upoznavati neke poznate ljude i cijeli taj svijet bio mi je jako zanimljiv. Uvijek sam s guštom išla s tatom kamo god sam mogla i jako sam voljela provoditi vrijeme s njim. Mama je, s druge strane, bila ona koja je držala pod kontrolom sve one svakodnevne stvari - jesam li napisala zadaću, jesam li se spremila i normalno obukla za školu, kada imam školu, kada neku od svojih brojnih aktivnosti i sve ostalo što je trebalo organizirati. Nekako su njihove uloge bile tako podijeljene i svatko je na svoj način bio važan dio mog odrastanja. Kada sve zbrojim, rekla bih da sam imala sasvim normalno, lijepo i ispunjeno djetinjstvo.
Na što ste najviše ponosni u tom odnosu?
Najviše sam ponosna i zahvalna na tome što su moji roditelji uvijek podržavali moje želje i izbore. Uvijek su bili tu za mene kada mi je trebalo i odmalena su prepoznavali i njegovali moje talente. Omogućili su mi da radom razvijam ono što volim, bilo da je riječ o plesu, glumi, pjevanju ili nečem drugom. Vodili su me na predstave, radionice, treninge i sve aktivnosti koje su me zanimale. Što god bih poželjela pokušati i kakvu god bih ideju imala, znala sam da ću imati njihovu podršku. Mislim da mi je posebno važno to što sam uz njih uvijek mogla biti ono što jesam i ono što želim biti. Nikada se nisam trebala sramiti sebe, svojih želja ili svojih interesa. Dapače, uvijek su me poticali da budem svoja, da razvijam ono što volim i da radim na sebi. Na tome ću im zauvijek biti zahvalna.
Po čemu ćete ih se najviše sjećati?
Pamtit ću ih po njihovim posebnim karakterima, po tome koliko su bili različiti, a opet na neki način toliko slični. Tate ću se, naravno, uvijek sjećati po njegovu nevjerojatnom glazbenom talentu. Pamtit ću ga po tome kako je danonoćno vježbao gitaru, ali i po tome koliko je bio vrijedan i kreativan. Izrađivao je kofere za druge, ali i za sebe. Bio je stvarno veliki talent, ali prije svega i veliki radnik, i to je nešto što će mi zauvijek ostati u sjećanju. A ako moram izdvojiti nešto posebno vezano uz mamu, onda je to definitivno njezino kuhanje. Stvarno je kuhala izvrsno i čak sam se znala svađati s ljudima tvrdeći da moja mama jednostavno kuha najbolje. To je jedna od onih toplih, svakodnevnih stvari koje ti možda nekada djeluju potpuno normalno, a poslije postanu uspomene koje posebno čuvaš.
Tata Ranko bio je gitarist Atomskog skloništa. Jeste li odrasli na toj glazbi?
Tata je bio dugogodišnji gitarist popularne rock grupe Atomsko sklonište. Nije zato što je bio moj tata, ali definitivno je bio jedan od boljih gitarista koje sam imala priliku upoznati, gledati i slušati. Kada je gitara bila u pitanju, stvarno je znao znanje i svojim je radom ostavio ogroman trag u Atomskom skloništu. Osim toga, aktivno je svirao i u bendu Monarh pa je glazba bila jako velik dio njegova života, a samim time i našeg obiteljskog života. Naravno da sam odrasla uz svu tu glazbu i uz te bendove. Sve te pjesme znam napamet i danas mi se uvijek nekako srce nasmije kada čujem bilo koju pjesmu iz njihove glazbene radionice. Ta glazba za mene nikada neće biti samo glazba, uz nju su povezani moj tata, moje odrastanje i puno uspomena.
Što vas je u tim trenucima najviše smirivalo?
Najviše me smiruje kada znam da sam obavila sve što sam trebala i da mi nikakve obaveze ne vise nad glavom. Tek tada mogu stvarno uživati u trenucima samoće, biti sama sa sobom, razmisliti o nekim stvarima i, kako se kaže, posložiti si sve u glavi. A ako u pozadini svira dobra glazba, onda je to definitivno još jedan veliki plus. Jako volim slušati glazbu i kada je slušam, onda se želim posvetiti isključivo tome. Ne volim nikakve druge distrakcije, nego se potpuno fokusiram na glazbu i jednostavno uživam u tom trenutku. Tako da je moja idealna kombinacija zapravo vrlo jednostavna - jedan potpuno slobodan dan bez obaveza, malo samoće i dobra glazba. To je ono što me smiruje, puni i čini sretnom.
S partnerom ste u vezi već sedam godina. Razmišljate li o braku i djeci?
Svadbu planiramo za iduću godinu i jako se veselimo tom novom poglavlju našeg zajedničkog života. Naravno da bismo se voljeli ostvariti i u ulozi roditelja. Međutim, odavno sam shvatila da u životu možeš planirati koliko god želiš, ali ti planovi vrlo lako padnu u vodu jer se život jednostavno događa svojim tijekom. Zato se više ne opterećujem velikim planovima, nego se veselim svemu što nas čeka. Vjerujem da ćemo, kada za to dođe vrijeme, uživati u toj novoj ulozi i da ćemo se u njoj jako dobro snaći.
Godinama surađujete s poznatim pjevačem Bojanom Jambrošićem, što ste publici pripremili ovoga puta?
Bojan Jambrošić moj je prijatelj više od 17 godina. Puno smo puta surađivali na zajedničkim projektima, ali rekla bih da je naš najuspješniji zajednički projekt predstava 'Mi o Vuku', dječji mjuzikl koji igramo već više od sedam godina. Sada smo u procesu proba za novi dječji mjuzikl 'Zalutali u bajci', koji će se izvoditi u Lisinskom. Premijera je 3. listopada i već je rasprodana, što nas jako veseli. Pripremamo vrlo zabavan, plesni, raspjevani i moderni mjuzikl za djecu, u kojem ćemo susresti brojne poznate likove, ali svaki od njih imat će svoju priču. Pratimo i priču kralja koji zapravo postaje princ te njegovu avanturu. Vjerujem da će se priča djeci jako svidjeti i nadamo se da ćemo je dugo igrati.
Odakle dolazi vaša ljubav prema mjuziklima?
Ljubav prema mjuziklima kod mene je prisutna još od malih nogu. Bila sam onaj član obitelji koji je uvijek sve animirao na kućnim druženjima. Stalno sam nešto pjevala, plesala i glumila. Kad god bi bilo neko druženje, rođendan ili obiteljsko okupljanje, obavezno bih imala svoj nastup. Kasnije se sve to kroz ples, pjevanje i u konačnici glumu pretvorilo u nešto puno ozbiljnije, zapravo u moj današnji posao. Iako ga i ne doživljavam kao posao jer, kako se kaže, dokle god voliš ono što radiš, ne radiš niti jedan dan.
Zbog čega uglavnom radite predstave za djecu?
Djeca su najzahtjevnija, ali istodobno i najiskrenija publika i upravo zato mi je drago što uglavnom radim predstave za djecu. Znam s djecom, volim djecu i nekako mi je to već dobro poznata publika, koliko god ponekad bila zahtjevna. Djeca su iskrena. Ako im se nešto ne sviđa ili im je dosadno, oni će to odmah pokazati. Žele biti uključeni u predstavu, žele sudjelovati i na neki način ostaviti svoj trag u njoj. Važno im je da se družimo, da komuniciramo te da osjete da su i oni dio svega što se događa na pozornici. Naravno, uvijek razmišljamo i o roditeljima, kao i o svima onima koji djecu dovedu na predstavu. Jako nam je važno da i njima bude zabavno, da pronađu nešto za sebe i da se zajedno s djecom itekako dobro zabave.
'Tuga ne prestaje': Domaća voditeljica za Story o gubitku oba roditelja u samo dva mjeseca, zaručniku i novom projektu