'Iza mene je jako intenzivno razdoblje': Amar Bukvić o neočekivanom životnom zaokretu, ulozi života i obitelji
U Iščekivanju - Dioklecijana! Glumac ekskluzivno govori o dvije i pol godine dugom razdoblju, koliko se snimao film ‘Posljednji rimski bog’, u kojem ima glavnu ulogu, te o tome kako se u međuvremenu oprostio od lika Tome iz ‘Divljih pčela’.Na jutarnje je snimanje stigao ležerno odjeven, dobro raspoložen i nimalo zahtjevan kako bi možda mnogi očekivali jer ipak je Amar Bukvić jedan od onih koji se mogu pohvaliti zvjezdanim statusom na hrvatskoj glumačkoj sceni. Pred fotoobjektivom našeg fotografa u trenu se transformirao u lice s naslovnice - markantnog muškarca kojemu savršeno pristaju odijela i taj šarm starog Hollywooda. Ovaj 45-godišnji Zagrepčanin posljednjih je gotovo godinu dana bio jedno od zaštitnih lica hit-serije RTL-a ‘Divlje pčele’, u kojoj je publiku osvojio kao Toma Domazet, a kako njegov lik u seriji završava tragično - ovih je dana među obožavateljima serije bio dan žalosti jer su ispraćali lik koji je osvojio publiku. Tome više nema, no stiže Dioklecijan! Ove jeseni publiku će Amar pokušati osvojiti u potpuno drukčijem izdanju. Naime, u novom povijesnom spektaklu ‘Posljednji rimski bog’ utjelovio je cara Dioklecijana, a filmski je set dijelio, između ostalih, i s Natašom Janjić Medančić. I dok se pred kamerama vratio u vrijeme Rimskog Carstva, iza kulisa njegov je život bio jednako dramatičan - dva velika snimanja, obiteljski život, dvoje djece i brojne svakodnevne obaveze zahtijevali su dobru organizaciju i još bolju logistiku. No uz suprugu Almu, s kojom je u braku od 2014. godine, sve je lakše i ljepše…Uloga oca sinu Amanu i kćeri Amal i dalje je najvažnija i najdraža u životu, a samo za Story ispričao je sve i o obiteljskom skladu, ali i o tome kako je izgledala njegova svakodnevica u tom intenzivnom razdoblju te što mu je donijela uloga cara Dioklecijana koju je živio dvije i pol godine, koliko je snimanje trajalo.
Krajem listopada u kina stiže filmski spektakl ‘Posljednji rimski bog’ u kojem tumačite glavnu ulogu cara Dioklecijana. Kako ste se pripremali za tu ulogu i kakav je bio osjećaj utjeloviti jednu od najvažnijih povijesnih ličnosti?
Od samog početka to mi je bio velik izazov, ali i velika odgovornost jer je Dioklecijan povijesna ličnost o kojoj ljudi već imaju određenu sliku i svoje predodžbe. Zato mi je bilo važno ne igrati samo cara i povijesnu figuru, nego pokušati pronaći čovjeka iza svega toga. Htio sam što bolje razumjeti njegove odluke, karakter i okolnosti u kojima je živio. Tu mi je jako pomogao Domagoj Burić koji je, osim redatelj i scenarist, i povjesničar pa se tom temom bavi godinama. Već na prvim probama shvatio sam koliko detalja i konteksta zna o Dioklecijanu, uključujući podatke do kojih kroz neku uobičajenu literaturu ili internet teško možeš doći. To mi je dalo određenu sigurnost i slobodu da ga ne promatram kao spomenik iz povijesti, nego kao stvarnog čovjeka sa svim njegovim ambicijama, dilemama i slabostima.
Je li vas tijekom priprema ili samog snimanja nešto što ste doznali o caru Dioklecijanu posebno iznenadilo, a prije rada na filmu niste znali?
Zapravo sam tijekom priprema shvatio koliko se o Dioklecijanu, unatoč tome što je jedna od najvažnijih povijesnih ličnosti tog razdoblja, malo zna kada je riječ o njegovu privatnom životu. Postoje činjenice koje su zapisane, zna se što je napravio kao car, koje je odluke donosio i kakav je trag ostavio, ali o njegovim osobnim odnosima, emocijama, strahovima i svakodnevnom životu znamo vrlo malo. I upravo tu dolazi do izražaja sjajan scenarij Domagoja Burića. On se oslanja na povijesni okvir, ali kroz fikciju otvara prostor za odnose, strasti, intrige, sukobe i sve ono što likove čini živima. Meni je kao glumcu upravo taj prostor bio najzanimljiviji jer ti omogućuje da ne igraš samo povijesnu činjenicu, nego čovjeka od krvi i mesa.
U filmu govorite latinskim jezikom. Koliko vam je bilo zahtjevno svladati govorni latinski i koliko je vremena bilo potrebno da se u njemu osjećate sigurno?
Učio sam ga stalno - navečer bih prolazio tekst, a tijekom dana ponavljao replike u sebi gdje god bih stigao, čak i na godišnjem odmoru. U jednom trenutku to je jednostavno postalo dio svakodnevice i često sam se uhvatio kako hodam po kući i govorim sam sa sobom. Najbolji komentar na sve to dala mi je kći Amal kad smo završili snimanje. Rekla mi je: “E, sad tata više neće pričati sam sa sobom.” Mislim da to najbolje govori koliko je latinski tih godina bio prisutan i u mom i u životu cijele obitelji.
Kako su izgledale posljednje dvije godine, koliko je trajao rad na ‘Posljednjem rimskom bogu’? Koliko vam je ovaj projekt promijenio svakodnevicu?
Posljednje dvije godine bile su vrlo intenzivne. Tu su bile pripreme, latinski koji je stalno bio prisutan, probe i samo snimanje. Srećom, snimali smo u etapama, što mi je zapravo dosta olakšalo cijeli proces te dalo vremena da se između snimanja ponovno vratim liku i dodatno pripremim. Kod nas glumaca postoji to neko nepisano pravilo da, kad krene posao, onda se odjednom otvori sve sa svih strana i meni je baš to bilo takvo razdoblje. Paralelno su se događali i drugi projekti, kazalište, putovanja pa je bilo vrlo dinamično, ali i profesionalno jako ispunjavajuće.
Film nas vraća u potpuno drukčije vrijeme. Jeste li se tijekom snimanja uspjeli zamisliti u tom povijesnom razdoblju i što vam je u tome bio najveći izazov?
Pokušavao sam se, naravno, što više smjestiti u to vrijeme, ali tu nam je ogroman posao napravila scenografija koja je bila toliko detaljna i realistična da smo vrlo brzo počeli vjerovati tom svijetu te jednostavno utonuli u to razdoblje. Najveći izazovi bili su zapravo fizičke prirode - kostimi, oklopi, konji, jahanje, a snimali smo tijekom različitih godišnjih doba, od velikih vrućina do ozbiljnih minusa. Sve to u jednom filmu svakako je bilo zahtjevno, ali upravo je to pomoglo da taj svijet osjetimo na konkretniji način.
U filmu vam je supruga glumica Nataša Janjić Medančić. Kakva je bila vaša suradnja pred kamerama i družite li se i privatno?
Koliko nam posao i obaveze dopuštaju. Nataša i ja smo prijatelji i kolege već više od dvadeset godina, još od studentskih dana, bili smo ista klasa. Tako da se stvarno dugo poznajemo i prošli smo zajedno razne faze, privatno i profesionalno. Danas nam čak i klinci idu zajedno u razred pa ako se ne stignemo vidjeti negdje privatno, na roditeljskom ćemo se sigurno sresti.
Dosad ste publiku oduševljavali u ulozi Tome u hit-seriji ‘Divlje pčele’. Što mislite, čime je lik Tome toliko osvojio gledatelje da vam se i danas javljaju na društvenim mrežama i žale što vas više nećemo gledati u toj ulozi?
Mislim da je Toma od samog početka imao tu neku tajnu koju su svi pokušavali prokljuviti. Dugo se zapravo nije znalo je li dobar, loš ili nešto između, i upravo je ta neizvjesnost ljudima bila zanimljiva. Kako se priča razvijala, polako su se otkrivali njegovi motivi i na kraju se pokazalo da je u svojim osjećajima i namjerama ipak bio iskren. Mislim da je i tim svojim posljednjim postupkom, na neki način presudivši samome sebi, to do kraja potvrdio. Vjerojatno je zato publika na kraju toliko emotivno reagirala pa zato danas tuguje za njim bez obzira na sve njegove pogreške.
Kako ste se vi snašli u ulozi Tome? Je li vam se tijekom snimanja na neki način uvukao pod kožu i postoji li nešto što ste od njega naučili, a što ćete ponijeti sa sobom i nakon završetka serije?
Toma mi je bio jako zanimljiv upravo zato što nije bio jednodimenzionalan lik. Imao je puno slojeva, kontradikcija i stvari koje je nosio u sebi, a nije ih odmah pokazivao. Kao glumcu mi je bilo uzbudljivo tražiti mjeru između njegove tvrdoće, ranjivosti, ljubavi i svega onoga što je radio pogrešno. Ne znam jesam li od Tome nešto konkretno ‘naučio’ za život, ali takvi likovi te uvijek natjeraju da malo više razmišljaš o ljudima i o tome koliko često iza nečijeg ponašanja postoji puno više nego što se na prvi pogled vidi. To mi je možda i najviše ostalo od njega.
Što vam je bilo najljepše na snimanju serije - atmosfera na setu, ekipa, rad na liku ili nešto sasvim drugo?
Bilo je to stvarno lijepo snimanje koje ću sigurno dugo pamtiti. Atmosfera je bila odlična, puno smo vremena provodili zajedno i mislim da se ta povezanost ekipe na kraju osjeti i na ekranu. Zahvalan sam svim kolegama s kojima sam radio, ali i cijeloj ekipi iza kamere koja je nosila ogroman dio tog projekta. Kad toliko dugo radiš na jednoj seriji, ljudi ti na neki način postanu druga obitelj. Posebno mi je drago što je publika prepoznala sve što smo radili te što su se toliko vezali uz seriju i likove.
Često ističete da bez podrške supruge Alme mnogo toga ne bi funkcioniralo. Koliko vam njezina podrška znači uz sve poslovne obaveze i tempo kojim živite?
Prošla godina za mene je bila strašno intenzivna, možda i najintenzivnija dosad. Rijetko mi se ikad prije događalo da sam praktički svaki dan radio od pet ujutro do jedanaest navečer - između snimanja filma, snimanja serije i predstava koje redovito igram. I tako je, manje-više, izgledala cijela godina. Za to vrijeme doma je sve funkcioniralo uz najbolju moguću logistiku - od svakodnevnih obaveza i kućanstva do svega vezanog uz djecu, njihove sportove i aktivnosti, našu obitelj i naš život. Sada, kad su oba snimanja završila i kad napokon provodim nešto više vremena kod kuće, tek imam pravi uvid u to koliko je svega bilo. Koliko je obaveza trebalo držati pod kontrolom iz dana u dan i koliko je cijela ta organizacija zapravo bila velik zalogaj. Dok si usred tog tempa, neke stvari jednostavno ne stigneš vidjeti. Tek kad se sve malo smiri, postane ti jasno koliko je toga cijelo vrijeme funkcioniralo u pozadini.
Kako vaš sin Aman i kći Amal doživljavaju vašu glumačku karijeru? Jesu li uzbuđeni kada vas vide na velikom platnu i razumiju li čime se tata bavi?
Nikad nisam primijetio da tome pridaju neku pretjeranu važnost. Njima je već potpuno normalno da tata navečer ima predstavu ili da postoje razdoblja kad snimam od jutra do mraka. Odrasli su uz taj ritam i nekako ga doživljavaju kao sastavni dio našeg života. Naravno, znaju se razveseliti kad vide nešto što sam radio ili kad im je neki moj lik posebno zanimljiv, ali kod kuće sam im ipak prije svega tata, a ne glumac.
Što ih trenutačno najviše zaokuplja? Postoji li nešto oko čega su posebno strastveni?
Kao i većinu djece njihove dobi, trenutačno ih okupiraju škola, prijatelji i njihove izvanškolske aktivnosti. Oboje imaju neke svoje interese, sportove i stvari kojima se vesele, a nama je važno da imaju dovoljno prostora da ih sami otkrivaju i razvijaju. Trudimo se ne opterećivati ih našim poslovima i javnim životom, nego im omogućiti što normalnije i bezbrižnije djetinjstvo - ali da se nauče odgovornosti, disciplini i slično.
Kako izgledaju vaši obiteljski vikendi kada nema snimanja i poslovnih obaveza? Kako najradije provodite zajedničko vrijeme?
Vikendi su nam uglavnom rezervirani za obitelj i za to da malo usporimo nakon cijelog tjedna. Kad god možemo, nastojimo biti što više u prirodi, maknuti se iz grada i napuniti baterije. Volimo provoditi vrijeme zajedno i često pokušamo organizirati neki izlet, otići negdje na ručak, prošetati ili jednostavno provesti dan bez nekog posebnog plana. Nemamo neki strogo zadani ritual koji se baš mora poštovati, ali nam je važno da vikendom uhvatimo što više zajedničkog vremena te da barem nakratko svi izađemo iz svakodnevnog ritma i obaveza.
Koliko vam je, unatoč užurbanom rasporedu i zahtjevima posla, važno biti prisutan i uključen tata?
Jako mi je važno biti prisutan tata. Stvarno volim provoditi vrijeme s njima i uživam u tim našim svakodnevnim stvarima, koliko god ponekad raspored bio lud. Imam i tu svijest da će jako brzo odrasti i da se to vrijeme ne može vratiti, zato mi je bitno biti uz njih, pratiti što im se događa i biti dio njihovih života što više mogu. Posao mi je važan, ali obitelj mi ipak daje neku ravnotežu i vraća me na ono što je stvarno bitno.
Još fotografija pogledajte u galeriji:
