'Kad ružičasta postane boja nade': Iva Ajduković i njena majka Vesna progovorile o bolesti koja je promijenila sve

Petnaest godina. Toliko već traje naša priča o solidarnosti, hrabrosti i borbi protiv raka dojke. Prije 15 godina časopis Story pokrenuo je projekt Pink s jednom jednostavnom, ali važnom idejom - govoriti glasno o prevenciji, važnosti redovitih pregleda i podršci ženama koje se suočavaju s bolešću.

Neke nas životne priče nauče koliko je važno brinuti se o sebi, čak i onda kada bismo najradije vjerovali da se loše stvari događaju nekome drugome. Za Ivu Ajduković svijest o važnosti prevencije dio je života od najranijeg djetinjstva. Njezina obiteljska priča obilježena je borbom s rakom dojke - majka je prošla borbu s ovom bolesti, a baka ju je, nažalost, izgubila. Upravo zato Iva preventivne preglede ne odgađa, a o strahu, nasljednoj predispoziciji i odgovornosti prema vlastitom zdravlju govori otvoreno i bez uljepšavanja. Kao ambasadorica udruge P.I.N.K. - life svjesna je koliko je važno ohrabriti žene da osluškuju svoje tijelo, razgovaraju o obiteljskoj zdravstvenoj povijesti i ne okreću glavu od onoga što ih plaši. U razgovoru za Story otkriva kako se nosi s obiteljskim iskustvom, zašto vjeruje u snagu prevencije te kakvu poruku želi prenijeti mlađim ženama, ali i svojoj osmogodišnjoj kćeri.

Rak dojke tema je koja vam je, nažalost, vrlo bliska - vaša mama prošla je kroz tu bolest, a baka je od nje preminula. Koliko je ta obiteljska priča utjecala na vaš odnos prema vlastitom zdravlju?

Utjecaj obiteljske anamneze je uvelike pridonio brizi za vlastito zdravlje. Svjesna sam od djetinjstva da imamo genetsku predispoziciju za rak dojke i vrlo se svjesno odnosim prema toj činjenici.

Koliko često danas odlazite na preventivne preglede i što sve oni podrazumijevaju u vašem slučaju?

Na preglede idem dva puta godišnje, nastojim otići svakih šest mjeseci, nekada to bude i za osam mjeseci, ali jako mi je važno da ne preskačem. Nikad mi se ne dogodi da ne odem godinu dana.

Sjećate li se kada ste osvijestili da zbog obiteljske anamneze morate biti posebno odgovorni prema svom zdravlju?

S obzirom na to da zbog bolesti nisam nikada upoznala svoju baku, vrlo sam rano bila upućena u obiteljsku anamnezu.

Je li vam redovito pregledavanje ikada izazvalo strah ili tjeskobu – ono iščekivanje rezultata i pitanje ‘što ako’? Kako se nosite s tim?

Budući da sam ˝veliki pozitivac, nikada ne idem na preglede pod stresom. Doživljavam ih kao nešto neizbježno, a suočavam se s nečim ozbiljnim kad se dogodi. Mislim da nema pretjeranog smisla ubijati se mislima prije.

Kada se u obitelji pojavi tako ozbiljna zdravstvena priča, mijenja li se način na koji promatrate vlastito tijelo i njegove promjene?

Kad se u obitelji pojavi bolest, s njom dolazi još više svijesti i spoznaja da nitko nije imun ni na što, onda i ta briga o sebi postane intenzivnija.

Čini se da žene često odgađaju preglede jer se osjećaju zdravo, nemaju simptome ili misle da su ‘premlade’. Što biste iz vlastitog iskustva poručili ženama koje tako razmišljaju?

Meni se čini da dosta žena iz straha odgađa preglede i onda kada ima nekih naznaka i simptoma. Definitivno bih poručila ženama da budu hrabre te da se suočavaju s promjenama na tijelu i da odgađanje pregleda nije najpametnije rješenje. Danas je medicina napredovala i ako se otkrije na vrijeme, može se lakše proći kroz sve.

Koliko je, prema vašem mišljenju, važno o raku dojke govoriti i među mlađim ženama, a ne tek kada dođu u godine u kojima se preventivni pregledi podrazumijevaju?

Iznimno je važno za svaku generaciju da što više o tome čuju i da im se približe neke stvari. Imam osmogodišnju kćer koja isto tako može nositi gen pa je moram pripremati da bude svjesna odgovornosti koja je danas-sutra čeka prema vlastitom tijelu.

Postoji li nešto što ste kroz iskustvo svoje mame i bake naučili o odgovornosti prema vlastitom zdravlju, a što danas pokušavate primjenjivati u svom životu?

Naučila sam da život ne mazi nikoga te da se moramo maziti i paziti same kada je riječ o vlastitom zdravlju.

Koliko vam je važno razgovarati s obitelji o zdravstvenoj povijesti – znati od čega su bolovali roditelji, bake i djedovi pa te informacije podijeliti s liječnicima?

Mislim da je to iznimno važno, a često toga postanemo svjesni tek kad se bolest dogodi nekom nama bliskom. Obiteljska zdravstvena povijest može nam dati važne informacije te pomoći liječnicima da procijene rizike i upute nas na odgovarajuće preglede. Zato vjerujem da o tome triba razgovarati bez straha i nelagode.

Mislite li da žene ponekad izbjegavaju razgovor o raku jer ih je strah suočiti se s mogućnošću bolesti? Zašto o tim temama ipak ne bismo smjeli šutjeti?

Kao što sam rekla, strah je nekada velik uteg! Šutnja nas ne štiti, razgovorom možemo potaknuti jedni druge da reagiramo na vrijeme, da se pregledamo i da znamo da nismo same.

Što za vas osobno znači Pink Ribbon – je li to prije svega podsjetnik na prevenciju, podrška oboljelima i njihovim obiteljima ili nešto treće?

Za mene je Pink Ribbon puno više od simbola. To je poruka ljubavi, zajedništva, hrabrosti i nade. To je podsjetnik da nijedna žena ne bi trebala prolaziti kroz bolest osjećajući se sama i da iza svake dijagnoze stoji jedna osoba, jedna obitelj i cijeli jedan svijet emocija. Kao ambasadorica udruge P.I.N.K. - life osjećam odgovornost širiti svijest o važnosti prevencije, ali i pružiti podršku ženama koje se bore, onima koje su pobijedile i obiteljima koje proživljavaju teške trenutke.

Kada biste jednoj ženi koja mjesecima odgađa pregled mogli reći samo jednu rečenicu, što biste joj rekli?

Rekla bih joj: “Nemoj čekati da te strah natjera na pregled - učini to danas zbog sebe, zbog svog života i zbog svih onih koji te vole.”

I za kraj, što biste voljeli da žene, osobito one mlađe, nakon čitanja ovog razgovora naprave za sebe – već danas?

Voljela bih da već danas odvoje nekoliko minuta i razmisle kada su posljednji put bile na preventivnom pregledu. Ako ga dugo odgađaju, neka nazovu i naruče se. Neka razgovaraju sa svojim majkama, bakama, sestrama o obiteljskoj povijesti, neka upoznaju svoje tijelo i ne zanemaruju promjene koje primijete. Posebno želim poručiti mlađim ženama da ne misle da su premlade da bi razmišljale o svom zdravlju. Briga o sebi nije sebičnost i nije nešto što možemo ostaviti za sutra. Ne možemo uvijek birati što će nam život donijeti, ali možemo birati da ne okrećemo glavu od sebe!

Vesna, majka Ive Ajduković, prije nekoliko godina suočila se s dijagnozom raka dojke. Prošla je operaciju i kemoterapiju, no ono što njezinu priču čini posebnom jest način na koji je odlučila gledati na bolest - bez straha, samosažaljenja i dramatiziranja. Danas je u remisiji, redovito odlazi na kontrole i kaže da joj se, osim fizičkog izgleda, život nije bitno promijenio. Za Story Pink Ribbon otvoreno govori o trenutku kada je saznala dijagnozu, kemoterapiji koju je, kako kaže, prošla gotovo bezbolno, podršci obitelji, važnosti otvorenog razgovora o bolesti i poruci koju bi voljela uputiti ženama koje tek kreću na svoj put.

Kada ste prvi put saznali da imate rak dojke i što vam je u tom trenutku prošlo kroz glavu?

To je bilo 24. rujna 2024. godine. Znate što, nije mi ništa strašno prošlo kroz glavu. Ja sam svoj karcinom vidjela. U svakom slučaju, šok je. Nema toga tko će reći da nije šok. Ali isto tako sam negdje u dubini duše mislila da će sve biti u redu. Iako se to nikad ne zna, dosad je sve dobro. Najvažnije mi je bilo kada sam otišla na CT i kada su mi rekli da se ništa nije proširilo ni na kosti ni na abdomen. Bio je zahvaćen jedan limfni čvor, ali dobro.

Čega ste se najviše bojali i što vam je pomoglo pronaći snagu za ono što je slijedilo? Je li to bila obitelj, ljudi oko vas ili ste snagu pronašli u sebi?

Posložila sam se nekako sama. Njima je to bio šok. Iva je rekla da je to njima vjerojatno bio teži šok nego meni. Morala sam se sama nekako nositi s tim kako njima ne bi bilo još gore. Jer znate kako je kad netko stalno skače oko vas, a vi uopće ne kužite zašto skaču. Onda sam se zbrojila i rekla: “OK, to je to.” Prema statistici će u svakoj kući netko oboljeti. Bolje da sam ja nego moja djeca ili njihova djeca. Birate sebe. Ja ću to lakše iznijeti nego da se to dogodi nekome od njih. Do 65. godine nikad nisam popila tabletu. Bila sam zdrava žena, nikakve terapije nisam imala, a osim onih koje moram redovito uzimati, nemam ih ni sada.

Prošli ste kroz kemoterapiju. Što vam je bilo najteže u tom procesu?

Skroz sam bezbolno prošla kroz to. Nisam imala mučnine, nije mi bilo loše, nije mi se spavalo. Otišla bih na kemoterapiju i vratila se. Zapravo mi je najteži bio put do terapije i povratak kući. Išla sam u Split. U jednom sam trenutku pitala svoju doktoricu djeluje li to uopće na mene. A ona me pitala: “A zašto mislite da ne?” Rekla je da nije svačiji organizam isti, a nije ni svačija glava ista. I znate što mi je još rekla? “Vi imate dobru centralu.”

Jeste li nakon svega promijenili odnos prema svome tijelu? Jeste li postali osjetljiviji na nešto ili je ostao neki strah?

Meni se ništa nije promijenilo. Koliko primjećujem, i moji se prijatelji jednako ponašaju prema meni, što znači da se i ja jednako ponašam prema njima. Nikad nisam plakala zbog toga. Nikad nisam imala jednu neprospavanu noć da bih razmišljala što će biti sutra. Ja sam spremna. Nisam bezglava. Spremna sam na to da mi može biti gore, da mi se nešto može potkrasti, ali o tome ne razmišljam. Ne razmišljam što će biti. Što bi bilo kad bi bilo - to je iza mene. Da sam imala mučnine, da sam povraćala nakon terapija, da sam morala ležati tri dana i da mi je bilo loše, ne znam kako bih se tada osjećala. Ali meni nikad ništa nije bilo. Pa ne mogu ja plakati nad sobom i govoriti: “Bože moj, meni je dobro.”

Kako je na vašu bolest reagirala obitelj?

Svi su bili oko mene, ali nisam im baš dopuštala da skaču oko mene. Govorila sam im: “Vi imate svoje poslove, svoje obitelji, živite. Ništa se ne događa.” Meni je isto kao što mi je bilo prije mjesec, dva ili tri. Apsolutno mi se ništa nije promijenilo osim fizičkog izgleda. Ostala sam gole glave i bez komada tijela. I to sam dobro podnijela. Periku nikad nisam stavila, hodala sam vani gole glave.

Kosa vam je ispadala?

Ispala mi je, ali ne skroz. No onda sam sama skinula ostatak i ostavila možda centimetar.

I kako ste se osjećali bez kose?

Iznenadila sam se koliko sam dobro izgledala.

Jeste li tijekom Ivina odrastanja razgovarali s njom o tome i upozoravali je da treba biti posebno oprezna?

Znala su moja djeca to. Moja je mama umrla prije 50 godina. A što ste vi mogli znati prije 50 i nešto godina u odnosu na danas? To je bio potpuno drugi svijet. Nekad su žene umirale a da nisu ni znale od čega pa se nisam baš povezivala s tim. Sama sam znala da ako napreduju bolesti, napreduje i medicina.

Kako danas izgleda vaš život u remisiji? Je li se sve vratilo na staro?

Sve je isto. Sjećam se kada mi je doktor rekao: “Gospođo, vi ćete sad imati borbu.” A ja sam pomislila: ako je ovo borba, onda ja nemam nikakvu borbu. Ako je to borba, ova je borba meni dobra. Moja je susjeda, primjerice, jako teško podnosila terapiju. Po tri dana je spavala, povraćala, bilo joj je loše i nije ništa mogla. Vjerujem da je njoj to bila borba. Ali ne mogu reći da je meni bila borba.

Postoji li danas nešto što više ne želite odgađati? Jeste li postali nestrpljiviji, imate li osjećaj da neke stvari morate napraviti odmah?

Ne. Mislim da sam realna. Nemam osjećaj da mi život negdje bježi iz ruku i da sada moram trčati. Nešto ćemo brže, nešto ćemo… Ja nemam taj osjećaj. Možda sam malo neobična.

Mislite li da o raku dojke, ali i o drugim bolestima, treba otvoreno govoriti, bez skrivanja, srama i straha?

Da. Ne samo o ovoj bolesti, nego o bilo kojoj drugoj. Bolest nije sramota. Bolest ne bira.

Što biste poručili ženama koje danas dobivaju dijagnozu i nalaze se na početku svoga puta?

Nedavno sam jednoj mladoj ženi rekla: “Glavu gore. Imaš obitelj iza sebe, imaš svoj posao, imaš život. Moraš živjeti. Nekad će ti biti malo bolje, nekad malo gore, ali to je to. A, Bože moj, u životu je uvijek tako.” Teško je nekome nešto reći jer ne znate ni što ta osoba sama misli.

Postoji li još nešto što biste voljeli istaknuti?

Moja liječnica je Marija Ban i ona je, prije svega, draga, krasna, plemenita i stručna osoba. Ne samo ona, nego svi na odjelu onkologije KBC-a Split. Stvarno nisam imala loše iskustvo ni sa sestrama ni s doktorima, a i to vam daje jedan dio snage. Onkologija na splitskim Firulama je prekrasna - i liječnici i osoblje. Svi su bili izvanredni prema meni. Ako ovo što govorim pomogne nekome, odlično. Neka dignu glavu i guraju dalje.