'Dijagnoza karcinoma nije cijeli naš život': Una Jurišić i Maja Ferenec Kuća za Story o borbi s rakom dojke

One su žene snaga sa zajedničkim iskustvom koje im je zauvijek promijenilo pogled na život. Dijagnoza karcinoma dojke u njihov je svijet unijela strah, neizvjesnost i brojna pitanja, ali i otkrila snagu za koju možda nisu ni znale da je imaju. Jedna se s agresivnim oblikom bolesti suočila u 35. godini, kao majka malog djeteta, dok je Una Jurišić, samohrana majka tinejdžera koja od rođenja živi s prirođenim srčanim greškama, morala započeti još jednu životnu bitku. Njihove priče govore o teškim trenucima liječenja, važnosti podrške obitelji i prijatelja te hrabrosti da se, unatoč svemu, nastavi živjeti punim plućima. U mjesecu posvećenom borbi protiv raka dojke podsjećaju nas na važnost redovitih pregleda, slušanja vlastitog tijela i spoznaju da bolest jest dio naše priče, ali nikada ne mora biti njezin cijeli sadržaj.

Zbog majčine dijagnoze raka dojke 2015. godine redovito sam odlazila na kontrole. U svibnju 2025. ultrazvuk je bio uredan, no krajem studenoga liječnik je tijekom pregleda primijetio promjenu uz desnu dojku. Isprva se činilo da je riječ o fibroadenomu, ali punkcija je pokazala maligno tkivo. Biopsija je potvrdila metastazu u limfnom čvoru, a magnetska rezonanca otkrila je primarni tumor od samo šest milimetara, koji nije bio vidljiv ni na mamografiji. Sve je bilo dodatno komplicirano mojom prirođenom srčanom bolešću, zbog čega su onkolozi i kardiolozi zajednički planirali liječenje.

Koliko vam je bilo emotivno teško nositi se s dijagnozom?

Nakon početnog straha prihvatila sam dijagnozu kao činjenicu i usmjerila se na ono što mogu učiniti. Znala sam da me čeka teška borba, ali nisam željela gubiti vrijeme na pitanje 'Zašto ja?'. Najveća motivacija bio mi je sin, tada četrnaestogodišnjak. Željela sam mu pokazati da je njegova mama žena koja se ne predaje kada postane teško. Nisam se borila zato što se nisam bojala, nego zato što je ljubav prema njemu bila veća od svakog straha.

Kako je izgledala sama borba?

Sredinom travnja počela sam s kemoterapijama i primila ukupno 16 ciklusa. Podnijela sam ih bolje nego što sam očekivala, bez ozbiljnijih nuspojava. Kontrolna magnetska rezonanca pokazala je da je primarni tumor potpuno nestao, dok su se metastaze u limfnim čvorovima smanjile za otprilike polovicu. Krajem rujna podvrgnula sam se operaciji tijekom koje su uklonjeni desna dojka i limfni čvorovi te je napravljena rekonstrukcija. Sada se oporavljam i čekam patohistološki nalaz i preporuke onkologa za nastavak liječenja.

Što vam je na tom putu bilo najteže?

Možda će zvučati neobično, ali najteže mi nisu padale kemoterapije ni boravci u bolnici, nego nekoliko kilograma viška i činjenica da nisam mogla uživati u ljetu kao prije. Nedostajali su mi spontani izleti i putovanja, kao i sloboda da sama planiram svoje vrijeme. Znam da su to male stvari u usporedbi s onime za što sam se borila, ali upravo su me one podsjećale na život prije dijagnoze.

Jeste li imali podršku okoline?

Imala sam ogromnu podršku obitelji, prijatelja i kolega. Uz njih se nijednog trenutka nisam osjećala bolesno. Ponašali su se prema meni kao prema staroj Uni, onoj prije dijagnoze, i na tome sam im najzahvalnija. Posebnu zahvalnost osjećam i prema liječnicima i medicinskim sestrama koji su uvijek imali vremena za moja pitanja te mi pružali osjećaj sigurnosti da nisam sama.

Kako su vam prolazili dani na bolovanju?

Moj se život tijekom liječenja nije mnogo promijenio. Volim ljude i druženja pa sam gotovo svakodnevno bila s prijateljima, najčešće na sisačkom kupalištu uz Kupu. Igrali smo društvene igre, smijali se i stvarali uspomene. Čak ni gubitak kose nije promijenio način na koji su se odnosili prema meni. Danas bolovanje više pamtim po ljudima, smijehu i lijepim trenucima nego po bolesti. Volim reći da je tih pet mjeseci izgledalo kao neobičan godišnji odmor, uz pokoji odlazak u bolnicu.

Što ste najvažnije naučili iz ove borbe?

Naučila sam koliko je život nepredvidiv i koliko su važni ljudi koje imamo uza se. Svoje sam ljude odavno prepoznala, a ova me borba samo podsjetila koliko sam bogata zbog njihove ljubavi i podrške. Možda ne dobivam svaku bitku bez ožiljaka, ali na kraju uvijek dobijem rat. Vjerujem da će tako biti i ovaj put.

Što biste poručili ženama koje se bore s bolešću ili odgađaju preglede?

Volite sebe dovoljno da pronađete vrijeme za pregled. Znam koliko smo zauzete brigom za obitelj i poslom, ali ne smijemo zaboraviti sebe. Nemojte odgađati preglede niti čekati simptome jer bolest ponekad ne daje nikakve znakove upozorenja. Moja je priča potaknula prijateljice, kolegice i članove obitelji da obave preglede koje su dugo odgađali, i to mi je posebno važno. Ženama koje se trenutačno bore poručujem da nisu same. Dopustite si sve emocije, ali nemojte zaboraviti živjeti dok se liječite. Smijte se, družite, grlite svoje ljude i stvarajte uspomene. Bolest je samo jedno poglavlje vašeg života, a ne cijela vaša priča.

Maja Ferenec Kuća živjela je mirnim životom 35-godišnje profesorice hrvatskog jezika, doktorice filozofije, supruge i majke, sve dok joj prošle veljače nije dijagnosticiran rak dojke. Dijagnoza je preko noći promijenila njezinu svakodnevicu i suočila je sa strahovima o kojima prije nije razmišljala. Danas o bolesti govori potpuno otvoreno želeći pokazati koliko je važno ne izgubiti sebe ni u najtežim trenucima. Za Story je ispričala sve o dijagnozi, liječenju, strahu, majčinstvu tijekom bolesti te onome što joj je pomoglo da pronađe snagu i vjeru.

Kako ste otkrili rak dojke?

U siječnju 2025., pet mjeseci nakon redovite ultrazvučne kontrole, napipala sam tvrdu, nepomičnu kvržicu u lijevoj dojci. Budući da je moja baka s majčine strane u četrdesetima imala rak dojke, odmah sam se javila liječniku. Nakon ultrazvuka i biopsije dijagnosticiran mi je trostruko negativni karcinom dojke.

Kako ste se nosili s dijagnozom?

Nalaz sam dobila e-mailom i sama pročitala rečenicu: 'Nalaz odgovara agresivnom tipu raka dojke.' Bila sam u automobilu na parkiralištu i odmah nazvala supruga, ali nisam mogla izgovoriti ni riječ. Samo sam mu proslijedila nalaz. Osjećala sam isključivo strah. Imala sam tek 35 godina i četverogodišnje dijete te sam se prvi put u životu suočila s mišlju o smrti zbog nečega na što nisam mogla utjecati. Posebno je teško bilo reći obitelji: 'Imam rak.' S vremenom su strah, očaj i tugu zamijenili hrabrost, borbenost, zahvalnost, empatija i ponos.

Kako je izgledalo liječenje i koliko je trajalo?

Moja je borba obilježila gotovo cijelu 2025. godinu. Primila sam 16 kemoterapija, uz imunoterapiju, a nakon toga prošla poštednu operaciju i zračenje lijeve dojke. Imunoterapiju sam završila u travnju ove godine. Liječenje je bilo zahtjevno, i fizički i psihički, ali posebno mi je važno što sam tijekom tih osam mjeseci ponovno uspjela živjeti koliko-toliko normalno, bez svakodnevnog razmišljanja o bolesti. I dalje učim kako na redovite kontrolne preglede odlaziti bez ­straha.

Što ste naučili na tom putu?

Naučila sam da me karcinom, iako mi je u jednom trenutku oduzeo gotovo sve, ne definira kao osobu. Život je, koliko god bio relativan, vrijedan življenja. Osvijestila sam koliko volim živjeti i uživati u životu. Sve što sam bila prije dijagnoze i dalje sam, samo nebrojeno puta jača.

Jeste li imali podršku okoline?

Imala sam maksimalnu podršku obitelji i prijatelja, što mi je danas posebno drago. Tijekom cijele borbe nisam izgubila nikoga od njih. Ponekad mi se činilo da je spoznaja o mojoj bolesti njima bila veće opterećenje nego meni koja sam prolazila liječenje. Podrška možda nije presudna za samo liječenje, ali iznimno je važan dio cijelog procesa.

Što biste poručili ženama koje ne odlaze na preglede?

Odazivajte se redovitim pregledima, obavljajte sistematske preglede i pronađite vremena za sebe. Svaki mjesec napravite samopregled dojki i reagirajte na svaku promjenu. Ja sam imala uredan nalaz samo nekoliko mjeseci prije nego što sam napipala kvržicu zato znam koliko je važno poznavati vlastito tijelo. Dijagnoza karcinoma dio je našeg života, ali nije cijeli naš život. Vi ste i dalje vi - žene, majke, supruge, kćeri, prijateljice i, da, kraljice.