'Promjena se već dogodila': Nikola Kojo samo za Story govori o ljepoti umjetnosti, ali i političkim pritiscima u Srbiji

Nikolu Koju publika desetljećima poznaje po nezaboravnim filmskim i televizijskim ulogama, no najnoviji projekt otkriva i jednu drukčiju stranu njegove umjetničke osobnosti. Predstava ‘Kako sam prestao da pevam pod tušem’, koja spaja glazbu, humor, osobne priče i elemente stand-upa, uspješno osvaja publiku, a Kojo se na pozornici predstavlja i kao pjevač. No to je mnogo više od glazbenog izleta: pjesmama koje su obilježile njegov život i karijeru otvara prostor za promišljanje o umjetnosti, odgovornosti i društvu u kojem živimo. U razgovoru za Story govori o kreativnim rizicima, važnosti očuvanja privatnosti, iskustvu profesionalnih posljedica zbog svojih političkih stavova i potrebi da se neprestano odupiremo granicama koje nam drugi pokušavaju nametnuti.

Je li vam nedostajala glazba u tom obliku, odnosno neposredan susret s publikom uz pjesmu?

Glazba je uvijek bila neodvojiv dio moje glumačke osobnosti. Redatelji koji su me angažirali koristili su tu moju sposobnost u serijama, filmovima i kazalištu. Pisao sam i pjesme za neke filmove i serije, među ostalim i za projekte koje sam sam režirao. Sve se to s vremenom povezalo u jednu priču. Glazba je bila i ostala neodvojiv dio mog života. Za mene je sve glazba, pa i gluma. Čak i način na koji konobar donosi kavu ima neku vrstu ritma. Glazba je, po mom mišljenju, jedina umjetnost koju ne možemo do kraja objasniti. Ne znamo odakle dolazi, iz Boga ili svemira. Druge umjetnosti možemo nekako rastaviti na jednostavne elemente, ali glazba je nešto čudesno. Nikada vam ne mora dosaditi. Neki tekst u kazalištu može vam dosaditi nakon deset ili dvadeset izvedbi, a pjesmu možete svirati tisuću puta i svaki put u njoj pronaći nešto novo.

Predstava otkriva i neke intimnije dijelove vaše osobnosti. Koliko se otkrivate na pozornici, a koliko ipak ostaje skriveno iza humora?

Ovo je prvi put u životu da otkrivam neke dijelove svoje osobnosti i karijere, ali naglašavam - samo dijelove. Oduvijek sam čuvao privatnost jer i dalje mislim da za moj glumački posao nije važno da ljudi znaju što sam doručkovao, gdje ljetujem i s kim pijem kavu. Ljudi vole zavirivati u tuđu košaricu u supermarketu, a mene je to oduvijek živciralo. Zato sam sada samo odškrinuo jedan prozor, ali i taj je dio vezan uz moj posao. Ne želim govoriti o privatnim stvarima koje nemaju veze s onim što radim. Ova je predstava ujedno dio moga glazbenog puta i karijere. Kada je budemo dovoljno izveli, možda će doći vrijeme za neku drugu priču, s drugim tekstovima i likovima. Vidjet ćemo.

Predstava je u Beogradu izazvala velik interes publike, a dvorane su rasprodane. Jeste li očekivali takvu reakciju?

Bio sam pomalo iznenađen, ne mogu reći da imam takvo samopouzdanje da unaprijed budem siguran u uspjeh. Ipak, vjerovao sam u projekt jer je nov i drukčiji. Kada smo počeli nastupati, primjerice na premijeri u Zürichu, ljudima smo teško objašnjavali što zapravo gledaju. Je li to predstava? Nije. Je li koncert? Nije. Je li stand-up? Nije. Pa što je onda? Odgovarali smo im da će vidjeti kada dođu. To je doista svojevrstan žanrovski mutant. Kao što ljude ne dijelim po nacionalnosti, tako ni filmove i kazališne predstave ne dijelim po žanrovima, nego na dobre i loše. Ovdje se dogodilo nešto dobro i publika je to prepoznala. I mi na pozornici uživamo. Glazbenici s kojima nastupam izvanredni su i nakon predstave još danima živimo od energije te večeri. To mi se nije tako često događalo u dosadašnjoj karijeri.

Publika vas desetljećima pamti po kultnim filmskim ulogama. Umara li vas kada vas i danas vraćaju istim likovima ili vam je drago što su ostavili takav trag?

Ne smeta mi takva profesionalna znatiželja. Ljudi vole zagrebati po tom dijelu osobnosti koji je vezan uz moj posao i to mi ne predstavlja problem. Nije mi, međutim, uvijek lako objasniti kako nastaje neka uloga. Ne postoji receptura. Nije to burek pa da odredite koliko ide sira, koliko kora i na kojoj se temperaturi peče. Jedino je pravilo da nečemu morate biti posvećeni, dati sve od sebe i riskirati. Redatelj i suradnici iznimno su važni, ali najvažnija je vaša želja da se potpuno predate onome što radite. Umjetnik se mora prepustiti procesu i ponekad pogriješiti. Neće svaki pokušaj biti dobar, ali upravo kroz takva iskustva možete doći do nečega što nazivamo umjetnošću.

Kada biste danas nešto mogli poručiti mlađem sebi, na početku glumačke karijere, što biste mu rekli?

Upravo to - da uvijek mora dati sve od sebe. Nekada sam se sramio nekih projekata pa sam im pristupao s rezervom, radio kao da držim ručnu kočnicu. Mislio sam da ne želim biti dio nečega ili da određeni projekt radim samo zato što je nastavak nečega što sam već napravio. To je velika pogreška. Čak i ako radite nešto što smatrate najgorim na svijetu, morate dati sve od sebe. To je pitanje poštenja prema publici i prema sebi. U tome postoji posebna odgovornost. Ljudi često umanjuju važnost filma i televizije u odnosu na kazalište smatrajući da je kazalište uzvišenija umjetnost. U kazalištu možete na svakoj izvedbi nešto popraviti, izbrusiti predstavu i ispraviti pogrešku. Film je drukčiji. Ono što snimite ostaje zabilježeno, prolazi montažu i postprodukciju, a zatim se može reproducirati bezbroj puta. Svoj trenutak na snimanju više nikada ne možete ponoviti niti promijeniti. Kada to shvatite, dobijete određenu tremu, ali i snažnu želju da u tom trenutku napravite najbolje što možete, bez obzira na to što vam se događa u životu.

Koliko životna iskustva, uključujući roditeljstvo, utječu na vaše glumačke odluke i način na koji pristupate likovima?

Sve su to slojevi koji se talože u čovjeku, u njegovoj osobnosti i zanatskom umijeću. Čak će i ovaj razgovor vjerojatno utjecati na neki mali zapis u mojoj glavi koji ću jednoga dana, možda nesvjesno, iskoristiti u poslu. Tako koristimo i iskustva roditeljstva, rođenja, rastanaka i svega što nam se događa. I sjedenje u kavani s prijateljima ozbiljna je škola, svojevrsna biblioteka, baš kao i knjige te opće obrazovanje - filmsko, kazališno, radijsko. Sve se to taloži u nama i jednoga dana nesvjesno izvučemo iz te unutarnje arhive ono što nam je potrebno.

Nedavno se u Splitu dogodio incident s nacističkim povicima na navijačkom okupljanju. Kako gledate na takve pojave i oživljavanje ideologija iz prošlosti?

Čuo sam nešto o tome, ali nisam detaljno pratio događaje. Trenutačno sam režirao jednu predstavu i bio sam izvan svega toga. Grozim se pokušaja oživljavanja prošlosti, bez obzira na to gdje se događaju. Ljudi bi trebali učiti iz povijesnih katastrofa, ali postoje političari kojima odgovara raspirivanje duhova prošlosti. Mlade ljude, koji često ne znaju ni osnovne činjenice o tome tko je bio Adolf Hitler, potiču da se bave takvim besmislicama. Umjesto da učimo iz onoga što se dogodilo, ponovno otvaramo vrata ideologijama koje su iza sebe ostavile strašne posljedice.

Jeste li zbog svojih političkih stavova i podrške društvenim promjenama u Srbiji trpjeli profesionalne posljedice?

Jesam. Već sam prije filma ‘Stado’ imao televizijske emisije koje su mi ukidane zbog mojih, kako su ih nazivali, pogrešnih stavova. Ja sam Jugoslaven, da se razumijemo. Prve 24 godine života odrastao sam kao Jugoslaven, Europ­ljanin i građanin svijeta. Teško me je staviti u bilo kakav tor. Jugoslavija mi nije bila mala, a sada mi je posebno mala i Srbija. Prije desetak godina, u vrijeme kada sam režirao ‘Stado’, u mojim se stavovima prepoznao i tadašnji politički vrh Srbije. Nakon toga uslijedila je ozbiljna zabrana. Tri godine sam praktički preživljavao radeći televizijske projekte u Sloveniji, Hrvatskoj, Americi, Danskoj i drugdje, gdje su me pozivali ljudi s kojima sam ranije surađivao. Nakon nekog vremena ponovno sam počeo raditi, ali onda su uslijedile nove posljedice zbog mojih javnih istupa i pokušaja da ljudima otvorim pogled na svijet. Smatram da se svaka kriminalna organizacija mora razotkriti i da se o tome mora javno govoriti. Kada je počela podrška studentskim prosvjedima, ponovno su uslijedile zabrane. Moja branša i ja našli smo se u situaciji u kojoj bismo trebali dobivati sredstva Ministarstva kulture za određene projekte, ali način na koji se taj sustav koristi pogoduje poslušnicima političke vlasti.

Vjerujete li da su promjene u Srbiji moguće?

Promjena se već dogodila, samo što ljudi to još ne shvaćaju. Dvije godine traje ovo što nazivam paklom, a ako gledamo šire, riječ je o četrnaest godina njegove vlasti. Prosvjeda je bilo i prije sedam ili osam godina, ali sada su mladi preuzeli stvari u svoje ruke. Mislim da je proces promjene već započeo te je samo pitanje kako će završiti.

Što biste željeli da publika ponese kući nakon predstave ‘Kako sam prestao da pevam pod tušem’? Koji osjećaj želite ostaviti ljudima?

Želim da ljudi nakon predstave izađu s osjećajem da su se njihove granice proširile, da su se neke barijere srušile. Čak ni pametni ljudi ponekad ne primijete da se oko njih polako gradi zid, da ih se postupno ograničava i da na kraju počnu pristajati na stvari na koje inače ne bi pristali. Ne propagiram ovdje ni jugoslavenstvo ni europeizam, ali oduvijek se izričito bunim protiv sužavanja - prostora, prijateljstava i potrebe da se ljude svrstava na jednu ili drugu stranu. Odgovorno tvrdim da u našoj krvi nema nikakve razlike. U nama ima Kelta, Avara, Huna i raznih drugih. Kada se s nekim sukobim u vezi tih pitanja, postavim mu jednostavno pitanje: otkada se računa da ste vi Hrvat, ja Srbin ili netko Bosanac, Bošnjak? Koja se granica priznaje? Koja politička odluka, koji kongres određuje tko smo i otkad smo to što jesmo? Još nisam dobio odgovor koji bih mogao prihvatiti. A što se tiče predstave, želim da ljudi odu kući sretni, da se osjećaju voljeno. Neka poljube svoju ženu, dijete ili prijatelje - važno mi je samo da odu zadovoljni. Sudeći prema dosadašnjem iskustvu i nekoliko potpuno ispunjenih dvorana, mislim da smo u tome uspjeli. Nadam se da ćemo uspjeti i kada se ponovno vratimo.