Ana Begić Tahiri otvorila se o novom projektu i velikoj obiteljskoj prekretnici: 'Nisam žena koja će sjediti i čekati'

Od kraljice Elizabete u Shakespeareovu ‘Richardu III.’ do nezaboravne Bibe iz ‘Bibinog svijeta’, Ana Begić Tahiri glumica je koja s jednakom lakoćom osvaja komičnim i dramskim ulogama. U novoj kazališnoj avanturi, u režiji Vite Taufera, susreće se s jednim od najintrigantnijih Shakespeareovih svjetova, u kojem se ambicija, moć i ljudske slabosti isprepleću na način koji je, čini se, jednako aktualan danas kao i prije nekoliko stoljeća. S Anom smo razgovarali o kazalištu, ženskoj snazi, glumačkim izazovima i likovima koji su obilježili njezinu karijeru, ali i o majčinstvu, odrastanju kćeri Lane te vječnom pokušaju usklađivanja privatnog i poslovnog života. U svom duhovitom i iskrenom stilu otkrila nam je zašto bi Bibu najradije poslala na dugačak godišnji odmor, zašto joj ljudska glupost najviše podiže tlak i kako izgleda njezin mali roditeljski krizni stožer.

Kakav lik tumačite i kako biste opisali njezinu poziciju u tom svijetu?

Mislim da su Shakespeareove žene držale puno više od četiri ugla kuće. Nisu one samo stajale sa strane dok su muškarci vodili svoje bitke. Itekako su kalkulirale, spletkarile i vukle poteze kako bi se domogle prijestolja ili zadržale ono što imaju. Kraljica Elizabeta upravo je takva. Jaka, inteligentna, proračunata i spremna boriti se za sebe i svoje. I mislim da tu ima puno sličnosti s današnjim ženama. I danas žena mora znati što želi, izboriti se za svoje mjesto, donositi teške odluke i često biti nekoliko koraka ispred drugih. Naravno, ne mora baš spletkariti kao Elizabeta, ali mora znati prepoznati kad netko pokušava spletkariti protiv nje. Razlika je možda samo u tome što se danas ne borimo za kraljevsku krunu, nego za svoje mjesto pod suncem. A ni to nije uvijek jednostavno.

Jesu li Shakespeareove žene zapravo današnje žene koje drže četiri ugla kuće?

Apsolutno! Samo što su tada uz četiri ugla morale držati i kraljevstvo na okupu. Muškarci su ratovali, spletkarili i borili se za prijestolje, a žene su pokušavale spasiti ono što je ostalo. Mislim da se ni danas situacija nije drastično promijenila. Žene i dalje drže četiri ugla kuće, samo što danas uz to imaju i posao, djecu, račune i WhatsApp grupu roditelja. Mislim da bi Shakespeare danas imao materijala za još nekoliko tragedija.

Kakav ste vi tip žene - s kojim se likom možete poistovjetiti?

Ja sam vam kombinacija svega. Malo kraljica Elizabeta, malo neka Shakespeareova luđakinja, a ponekad i Richard III. kad mi netko baš stane na žulj. Volim imati stvari pod kontrolom, iako sam odavno shvatila da je to uglavnom nemoguća misija. Nisam žena koja će mirno sjediti i čekati da netko drugi riješi problem. Ja ću ga riješiti. Možda ne uvijek najdiplomatskije, ali riješit ću ga.

U kojem se mediju danas osjećate najviše svojom i što vam kazalište pruža, a kamera ne može?

Kazalište je ipak moja prva ljubav. Taj neposredni kontakt s publikom, adrenalin, činjenica da nema ponavljanja. Što napraviš, napravio si. Kamera je divna jer hvata detalje, ali kazalište ima neku posebnu energiju. I, naravno, u kazalištu nema onog: “Ajmo još jednom.” Što je ponekad blagoslov, a ponekad ozbiljan problem.

Koliko vam je važno pokazati i svoju ozbiljniju, dramsku stranu te izmaknuti očekivanjima gledatelja?

Nikada nisam previše razmišljala o tome u koju me ladicu publika smješta. Meni je važno da je uloga dobra, da me zanima i da imam što s njom raditi. Volim različite karaktere i izazove. Ne želim se ponavljati niti igrati na sigurno. Uostalom, gluma je jedan od rijetkih poslova u kojem možete biti netko potpuno drugi, a da vas zbog toga još i plate.

A što biste najradije napravili s Bibom?

Bibu bih poslala na jedan jako dugačak godišnji odmor. Negdje gdje nema kamera, blagajni ni kupaca. Šalim se, naravno. Biba je dio mene i moje karijere i uvijek će mi biti draga. Ali mislim da smo nas dvije već dovoljno toga prošle zajedno. Ona ima svoj život, ja svoj. Samo što se ona uporno vraća u moj.

Kako pronalazite ravnotežu između glumačkog posla i obiteljskog života?

Ne pronalazim je uvijek. I mislim da je potpuno besmisleno glumiti da sve savršeno funkcionira. Nekad sam odlična mama, nekad odlična glumica, a nekad nisam baš nešto ni u jednoj kategoriji. Improviziram, organiziram, preslagujem rasporede i trudim se biti prisutna tamo gdje sam najpotrebnija. Ne postoji savršena ravnoteža. Postoji samo dobra volja i dosta živaca.

Što vam uzrokuje najviše stresa i kako se borite protiv njega?

Najviše me izbacuju iz takta stvari na koje nemam utjecaja. I ljudska glupost. To mi je definitivno jedan od većih okidača. A protiv stresa se borim razgovorom, humorom, ponekad šutnjom, iako mi to baš nije jača strana. Mislim da je važno znati nasmijati se i sam sebi. Jer ako sve shvaćaš ozbiljno, vrlo brzo ti treba godišnji odmor od vlastitog života.

Je li vas majčinstvo promijenilo u pristupu poslu i postoji li nešto što više ne biste glumili?

Naravno da me promijenilo. Promijenilo mi je prioritete i način na koji gledam na neke stvari. Prije sam možda lakše pristajala na sve, danas ipak malo više razmišljam o tome koliko mi nešto uzima vremena i što mi donosi. Ali ne bih rekla da postoje uloge koje kategorički ne bih igrala. Ako je nešto kvalitetno i ima smisla, zašto ne? Jedino više nemam potrebu dokazivati se po svaku cijenu. A iskreno, za neke stvari jednostavno više nemam živaca.

Što biste poručili mlađoj Ani Begić, djevojci koja je tek ulazila u svijet glume?

Rekla bih joj da se malo manje živcira. Da ne shvaća sve osobno te da ne troši vrijeme na ljude i stvari koji to ne zaslužuju. Da više vjeruje sebi. I da se ne boji pogrešaka jer će ih ionako napraviti koliko god je upozoravala. A možda bih joj rekla i da malo više spava. Dok još može.

Što biste poručili svojoj Lani koja je postala srednjoškolka? Kako reagirate na njezine životne promjene, društvo, izlaske i simpatije?

Lani bih poručila da uživa u tim godinama, da bude svoja i da nikada ne radi nešto samo zato što to rade svi ostali. Da vjeruje sebi, ali da povremeno posluša i majku. Čisto da mi ne propadne sav trud. A što se tiče društva, izlazaka i simpatija… pa recimo da sam u fazi u kojoj pokušavam biti moderna, opuštena i razumna majka, a u sebi imam mali krizni stožer koji radi 24 sata dnevno. Naravno da joj želim dati slobodu i povjerenje, ali nije baš jednostavno gledati kako ti dijete odrasta i sve manje te treba. Iako, kad treba novac ili prijevoz, onda sam još apsolutno nezamjenjiva. Uglavnom, ona je krenula u srednju školu, a ja na novi stupanj roditeljskog preživljavanja. Držite nam fige. Meni malo više.