
Lana Radeljak Barišić za Story o ljubavi, mjesec dana braka i majci Eni: 'Sigurna sam da bi mama...'
Nakon što su se 17. listopada zavjetovali na vječnu ljubav, mladenka nam je u ekskluzivnom razgovoru otkrila detalje njihova najsretnijeg dana, kako provode prve bračne dane te koliko joj je na dan vjenčanja nedostajala majka Ena.Kada su prije gotovo pet godina započeli ljubavnu avanturu života, 26-godišnja Lana Radeljak i šest godina stariji Antonio kao da su već tada znali da su stvoreni jedno za drugo. Koliko je njihova ljubav snažna, a osjećaji duboki najbolje se vidjelo na dan njihova vjenčanja, koji je bio ispunjen radošću, nježnošću i iskrenim emocijama.
Samozatajna Lana, kći poduzetnika Dikana Radeljaka i prerano preminule glumačke dive Ene Begović, toga je dana blistala posebnom ljepotom, neodoljivo podsjećajući na svoju majku. Iako nije bila uz nju, Ena je i toga dana imala posebno mjesto u njezinu srcu. Umjesto da dopusti tuzi da zasjeni jedan od najljepših trenutaka svojega života, Lana je bila zahvalna na ljubavi kojom je okružena i sreći koju dijeli s muškarcem svojega života.
Radost, ljubav, emocije i sreća obilježili su njihov vjenčani dan, baš kao što su postali neizostavan dio njihove svakodnevice. Baš o njoj razgovarali smo s Lanom koja nam je otkrila i planove za budućnost te želju da se ostvari i u ulozi majke...

Mjesec je dana prošlo od prekrasnog dana vašeg vjenčanja, što se promijenilo u tom vremenu otkad ste postali gospođa Radeljak Barišić?
Nije se puno toga promijenilo i mislim da je upravo to najljepše od svega. Zajedno smo gotovo pet godina i već dugo živimo skupa pa je naša svakodnevica ostala gotovo ista. Ono što se promijenilo više je neki unutarnji osjećaj, koji bih usporedila s onim kada smo se zaručili. Kao da smo se na neki nov način povezali i još jednom potvrdili sve ono što već godinama gradimo zajedno. Mislim da je najljepše kada brak ne donese neku veliku promjenu, nego dodatno učvrsti ono što već imate. I dalje smo isti mi, samo s jednom prekrasnom uspomenom više i nekim novim osjećajem zajedništva.
Ima li vaša vjenčanica posebno mjesto u vašem domu i životu općenito?
Moje vjenčanice zasad su pažljivo spremljene i čekaju svoje mjesto. Iako ih vjerojatno više nikada neću odjenuti, za mene imaju veliku sentimentalnu vrijednost jer me vežu uz jedan od najljepših dana u životu. Vjerujem da ću ih jednog dana s velikim osmijehom ponovno izvaditi, prisjetiti se svih tih trenutaka i možda ih čak pokazati nekim budućim generacijama.

Kako to da ste se odlučili za dvije vjenčanice?
Od samog početka znala sam da želim dvije vjenčanice, iako moram priznati da nisam imala apsolutno nikakvu ideju kako bi one trebale izgledati. Prije prvog isprobavanja bila sam poprilično nervozna jer sam bila uvjerena da mi ništa neće dobro stajati. Međutim, čim sam stigla kod Nikice i Vjeke u Envy Room, njihova vječna pozitiva, opuštenost i smisao za humor odmah su me oslobodili treme. Veliku ulogu imale su i moja kuma, šogorica i Antonijeva mama, koje su mi tog dana bile pratnja i podrška. Zanimljivo je da je moja glavna vjenčanica bila upravo prva koju sam probala. Čim sam se pogledala u ogledalo, znala sam da je to to. Imala je nešto što me odmah osvojilo i u njoj sam se osjećala lijepo i potpuno prirodno. Na kraju sam, nakon svih strahova da neću pronaći nijednu vjenčanicu koja mi odgovara, pronašla čak dvije, i to tijekom samo jednog posjeta Envy Roomu, baš prvog travnja. S obzirom na datum, moglo je ispasti kao dobra šala, ali srećom, ispalo je puno bolje od toga. Posebno bih izdvojila i plašt koji sam jako htjela imati uz glavnu vjenčanicu. Što se tiče druge vjenčanice, željela sam kraću varijantu u kojoj ću se moći slobodnije kretati, plesati i bezbrižno uživati u ostatku večeri. Znala sam da ću velik dio vremena provesti na plesnom podiju pa mi je, uz izgled, bila važna i praktičnost.
Jeste li imali neke posebne pripreme, mladenke se dosta fokusiraju na prehranu, trening, izgled...
Nisam imala drastične promjene niti posebno razrađen plan priprema. Nastavila sam sa svojom uobičajenom rutinom treninga i prehrane, samo sam se trudila biti malo discipliniranija nego inače. To najbolje znaju moj trener Dino iz Training Housea i trenerica Barbara iz Roseme, koji su me tu i tamo morali podsjetiti da ipak malo pojačam tempo jer se svadba bliži!
Što se tiče beauty priprema, tu sam ipak voljela imati sve detaljnije isplanirano. S frizerom Antonijem i vizažisticom Ivom odradila sam nekoliko proba frizure i šminke kako bismo u miru isprobali različite ideje i pronašli ono što mi najbolje pristaje. Na kraju sam bila prezadovoljna rezultatom, a tog sam se jutra mogla potpuno opustiti i prepustiti njihovim rukama.

Jeste li vi i suprug bili na medenom mjesecu?
Nekoliko prijatelja savjetovalo nam je da odmah nakon vjenčanja barem nakratko pobjegnemo nekamo kako bismo se odmorili od svih priprema, sabrali dojmove i uživali u prvim danima bračnog života. Poslušali smo ih i ubrzo nakon vjenčanja otišli na kratki odmor izvan Zagreba. Moram priznati da je to bio jedan od najboljih savjeta koje smo dobili. Nakon svih uzbuđenja i užurbanosti zbog organizacije, baš nam je trebalo nekoliko dana samo za nas dvoje, bez ikakvih obaveza i planova. Pravi medeni mjesec tek nas čeka i svakako ga planiramo. Jedino što zasad sigurno znamo jest da će to biti neka toplija destinacija.
Koliko su vam bili važni tradicionalni svadbeni običaji, a koliko ste željeli taj dan prilagoditi sebi?
Mi smo inače dosta jednostavni i od početka smo znali da ne želimo previše komplicirati niti stvarati nepotreban stres prije vjenčanja u crkvi. Nismo se previše opterećivali tradicijom i običajima, nego nam je bilo važnije da cijeli dan bude prirodan i baš onakav kakav smo zamislili.Jedna od rijetkih stvari do kojih mi je posebno bilo stalo bio je naš 'first look'. Željela sam da se Antonio i ja prvi put vidimo spremni za vjenčanje kod kuće, potpuno sami. Naši najbliži prijatelji pritom su nas nestrpljivo čekali u hodniku stana i na stubištu zgrade kako bismo imali tih nekoliko trenutaka samo za sebe. Jednako mi je bilo važno i samo jutro vjenčanja. Željela sam ga provesti sa svojim najbližim prijateljicama, uz zajedničko spremanje, druženje i smijeh. Atmosfera je bila toliko vesela i opuštena da je cijelo jutro proletjelo, a ja nisam ni stigla razmišljati o nervozi. Inače u važnim situacijama znam biti nervozna pa sam bila uvjerena da će me na dan vjenčanja uhvatiti trema. Međutim, dogodilo se potpuno suprotno. Atmosfera je od samog jutra bila toliko vesela da nisam ni stigla razmišljati o nervozi. Dobro, osim nekoliko trenutaka prije prvog plesa, ali mislim da se to ipak podrazumijeva! Ono što mi je zapravo bilo najvažnije jest da taj dan zaista doživim, a ne da mi prođe u žurbi i kaosu. U tome mi je jako pomogla moja kuma koja bi mi svako malo prišla i rekla: 'Stani malo, pogledaj oko sebe i upij trenutak.' I stvarno sam je poslušala. Nekoliko sam puta tijekom večeri zastala, pogledala sve te drage ljude oko nas i pokušala osvijestiti koliko je nevjerojatno lijepo to što upravo proživljavamo. Posebno mjesto u mom sjećanju ima i vjenčanje u crkvi, koje su dodatno uljepšali članovi naše obitelji. Moja šogorica Ivana prekrasno je pjevala tijekom obreda, a znam koliko se dugo i predano pripremala. Uz to, moj nećak Adrian imao je važnu ulogu jer nam je upravo on nosio prstenje. To su trenuci koji cijelom danu daju dodatnu emociju i koje ću zauvijek pamtiti. Na kraju je sve prošlo puno brže nego što smo očekivali, ali imam osjećaj da smo zaista uspjeli uživati u svakom dijelu našeg vjenčanja.

Jeste li se držali one da na vjenčanju morate imati nešto posuđeno, nešto staro i novo te nešto plavo?
Apsolutno! Inače nisam pretjerano praznovjerna, ali to mi je oduvijek bila simpatična tradicija koju sam htjela poštovati. Za nešto novo nisam se morala previše brinuti jer su tu, naravno, bile moje vjenčanice, ali i cipele koje sam pronašla tijekom putovanja u New York pa su mi ostale lijepa uspomena na to putovanje. Nešto staro bio je mamin prsten koji je ona godinama nosila, a danas ga svakodnevno nosim ja. Upravo zato ima za mene neprocjenjivu sentimentalnu vrijednost i bilo mi je potpuno prirodno da bude uz mene i taj dan. Za nešto posuđeno odabrala sam naušnice svoje prijateljice, koje su se sasvim slučajno savršeno uklopile uz ogrlicu koju sam planirala nositi. Jedino mi je nešto plavo zadavalo male brige jer nikako nisam znala što bih mogla uklopiti. Međutim, moje prijateljice riješile su i taj problem. Na djevojačkoj na Siciliji iznenadile su me prekrasnom narukvicom sa svijetloplavim odsjajem, a koja je postala moje 'nešto plavo'. Na kraju se sve spontano posložilo, a najdraže mi je što je svaki od tih detalja imao svoju priču i povezivao me s ljudima koje volim.
Jedni od najemotivnijih trenutaka vjenčanja bili su oni u kojima se moglo vidjeti koliko je taj dan značio vašoj obitelji i najbližima.
Bilo mi je prekrasno gledati koliko se naši najbliži vesele s nama te koliko je cijeli taj dan i njima bio emotivan. Posebno me dirnulo vidjeti emocije naših obitelji koje su nam najveća podrška u životu. S moje strane tu su bili moj tata, brat Leo, šogorica Ivana, nećak Adrian, sestrična Maja Lena, teta Mia i mala Mabel koji čine moj najbliži obiteljski krug. Svatko od njih ima nezamjenjivo mjesto u mom životu i njihova mi je sreća puno značila. Naravno, tu su i naši kumovi, bliski obiteljski prijatelji i svi ostali koji su s nama slavili, a osobito nas je dirnulo što su neki doputovali iz drugih krajeva svijeta kako bi bili uz nas. Moram priznati da je bilo simpatično vidjeti i one koji inače baš ne pokazuju emocije kako su tog dana ipak malo popustili. Ne mogu poželjeti bolje ljude oko sebe. Koliko god sve bilo lijepo organizirano, upravo su oni svojom ljubavlju, emocijama i veseljem učinili naše vjenčanje nezaboravnim.

A kako ste se vi svidjeli Antonijevoj obitelji? Znate kako se kaže – snaha može sve, ali svekrva zna bolje?
Mislim da nisam mogla poželjeti bolju obitelj. Od prvog dana prihvatili su me kao svoju i uz njih sam se odmah osjećala dobrodošlo pa neke posebne treme pri upoznavanju zapravo nije ni bilo. Dapače, veselila sam se upoznati ih i nekako smo svi odmah kliknuli. Ono što posebno volim kod Antonijeve obitelji jest to što su svi nevjerojatno srdačni, iskreni, dobronamjerni i duhoviti. To su ljudi koji zaista nose srce na dlanu, uvijek su spremni pomoći te nesebično pružaju ljubav i podršku. Antonijeva obitelj brojčano je dosta veća od moje pa mi je, moram priznati, trebalo neko vrijeme da pohvatam sva imena i rodbinske veze, čak i unutar užeg kruga. Ali upravo mi je ta njihova brojnost i povezanost od početka bila jako simpatična. Danas sam zahvalna što sam postala dio takve obitelji i što sam uz Antonija dobila toliko divnih ljudi u svom životu. A što se tiče onog poznatog odnosa snahe i svekrve, mogu samo reći da sam po tom pitanju imala stvarno puno sreće!
Svadbena je svečanost bila isplanirana do detalja, posebnu pažnju privukle su vaše fotografije iz djetinjstva koje su krasile svadbene stolove.
Zapravo smo imali dva mala iznenađenja za naše goste. Prvo su bile naše fotografije iz djetinjstva koje smo postavili uz brojeve stolova, tako da je svaki stol imao drugačiju kombinaciju moje i Antonijeve fotografije. Htjeli smo time unijeti nešto osobno u dekoraciju. Drugo iznenađenje bile su personalizirane poruke koje smo pripremili za svakoga gosta. Željeli smo im pokazati koliko nam znači što su dio našeg dana pa smo se potrudili da svaka poruka sadrži neku zajedničku uspomenu, simpatičnu anegdotu ili nešto što nas povezuje. Moram priznati da nismo očekivali koliko će ih te poruke dirnuti, a posebno nam je bilo drago čuti da su ih sačuvali i ponijeli kući kao uspomenu. To nam je bila najljepša potvrda da se sav trud isplatio.

Koliko vam je teško bilo odabrati savršenu lokaciju?
Čim smo se zaručili, oboje smo znali da želimo vjenčanje u Corberon Woodsu. Za mene je to jedna od najljepših lokacija za vjenčanja u okolici Zagreba. Staklena konstrukcija smještena usred šume, okružena prirodom i lampicama sama po sebi stvara gotovo bajkovitu atmosferu. Cjelokupnu dekoraciju, od vjenčanog buketa do uređenja prostora, prepustili smo Mateju i ekipi iz Le Decora. Iako sam imala određenu viziju, konačnim rezultatom nadmašili su sva moja očekivanja i ostavili me bez teksta. Ipak, ono što je cijelu priču zaokružilo bila je atmosfera. Već od samog okupljanja ispred sale, uz neke od naših najdražih pjesama, sve je krenulo baš onako kako smo željeli. Hrana, posluga, glazba, fotografi i svi ostali koji su sudjelovali u organizaciji odradili su svoj posao fantastično.
Kakve ste zahvalnice pripremili svatovima?
Osim personaliziranih poruka koje smo pripremili za svakoga gosta, željeli smo da i zahvalnice imaju neku osobnu priču. Antonijev tata ima vinograd u blizini Jastrebarskog pa smo odlučili gostima pokloniti boce obiteljskog vina. To nam se činilo puno ljepšom uspomenom od klasičnih zahvalnica, upravo zato što iza njih stoji nešto naše.

Vi ste, Lana, blistali, bili ste toliko profinjeni, elegantni, nježni i ženstveni... Nadam se da mi nećete zamjeriti na direktnosti kada kažem kako ste preslika svoje majke, neopisivo ste podsjećali na nju. Koliko ste toga dana razmišljali o njoj?
Često mi kažu da jako sličim svojoj mami i moram priznati da mi je to jedan od najljepših komplimenata koje mogu dobiti. Ona je za mene uvijek bila oličenje elegancije i ženstvenosti pa mi takve usporedbe imaju posebno značenje. O tome sam razmišljala puno prije samog vjenčanja. Znala sam da će mi njezin nedostatak teško pasti upravo u velikim životnim trenucima, a tako je i bilo. Tijekom planiranja bilo je puno situacija u kojima mi je jako nedostajala, osobito pri odabiru vjenčanice i svih onih malih priprema u kojima bi, sigurna sam, sudjelovala da je danas s nama. Često sam poželjela čuti njezino mišljenje, podijeliti s njom uzbuđenje i jednostavno je imati uza se. Ipak, odlučila sam da na sam dan vjenčanja ne želim dopustiti da tuga prevlada, nego tu emociju pokušati pretvoriti u nešto lijepo. Sigurna sam da bi mama najviše od svega željela vidjeti me sretnu, nasmijanu i okruženu ljudima koje volim. Upravo sam se time vodila i na neki način osjećala njezinu prisutnost, iako fizički nije bila uz mene. Jako mi je nedostajala i moja baka, koja nas je nedavno napustila. I ona je bila važan dio mog života i teško mi je bilo prihvatiti da ni ona neće biti s nama. No volim vjerovati da su njih dvije negdje zajedno promatrale sve što se događa, veselile se s nama i bile ponosne. Mislim da ljudi koje toliko volimo nikada zapravo ne prestaju biti prisutni u najvažnijim trenucima našeg života, samo ih tada osjećamo na neki drugačiji način.

Kako biste opisali vašeg supruga, čime je zaslužio da mu predate svoje srce?
Teško je u nekoliko rečenica opisati nekoga tko ti toliko znači. Antonio je zaista posebna osoba, pun ljubavi, duhovit, inteligentan, ambiciozan, empatičan i nevjerojatno pozitivan. Ono što me kod njega od samog početka osvojilo je koliko je sve među nama bilo prirodno i jednostavno. Što smQo više vremena provodili zajedno, to sam bila sigurnija da sam pronašla osobu s kojom želim dijeliti život. Iako se u mnogočemu slažemo, karakterno nismo potpuno isti i mislim da se upravo zato tako dobro nadopunjujemo. Antonio je definitivno ona mirnija i staloženija strana našeg odnosa. Posebno cijenim to što smo u svemu tim, od svakodnevnih sitnica do velikih životnih odluka. Jedna od meni najdražih stvari kod njega, koliko god možda zvučala banalno, jest to što se on doslovno svako jutro budi s osmijehom na licu. Uvijek je dobre volje, nešto pjevuši i širi pozitivnu energiju, što meni, kao osobi koja definitivno nije jutarnji tip, puno znači. Ima neku nevjerojatnu lakoću u pristupu životu i ljudima. U koje god ga društvo dovedem, gotovo se odmah sa svima sprijatelji i pronađe zajedničku temu. No ono što kod njega najviše cijenim jest način na koji pokazuje ljubav. Kod Antonija ona nije samo u riječima, nego prije svega u djelima, u svakodnevnoj pažnji, malim gestama i osjećaju da je uvijek tu za mene. Uz njega se osjećam voljeno, sigurno i prihvaćeno upravo onakva kakva jesam.
I gdje se vidite za deset godina?
Prije svega, nadam se da ćemo i za deset godina biti jednako sretni i zadovoljni zajedno kao što smo danas, samo s još puno zajedničkih uspomena i iskustava. Voljela bih da se u tom razdoblju ostvarim i u ulozi majke te da naša obitelj postane bogatija za barem jednog novog člana. Voljela bih da u tom razdoblju oboje ostvarimo svoje poslovne ambicije i izgradimo karijere na koje ćemo biti ponosni. Nadam se i da ćemo puno putovati, istraživati nova mjesta i nastaviti uživati u svim onim malim stvarima koje nas vesele. Nemam strogo zacrtanu sliku kako bi naš život za deset godina trebao izgledati jer mislim da život često ima svoje planove. Ali ako budemo zdravi, sretni, okruženi ljudima koje volimo i ako se nastavimo zajedno smijati kao što to činimo danas, smatrat ću da smo ostvarili ono najvažnije.







