
Lana Gojak Bajt za Story o karijeri, majčinstvu i izazovima: 'Sa svakom novom preprekom sve si više vjeruješ'
Glumica i podcasterica Lana Gojak Bajt u četrdesetima je pronašla novu slobodu, majčinstvo joj je promijenilo pogled na život, a podcast 'Mame kod Lane' otvorio joj je neke sasvim nove svjetove. S Lanom smo razgovarali o majčinstvu, glumi i poduzetništvu.Iako kažu da rođendane ne treba slaviti unaprijed, mi smo odlučili napraviti iznimku. Nekoliko dana prije njezina 43. rođendana, u društvu Lane Gojak Bajt, glumice i voditeljice podcasta ‘Mame kod Lane’, zasladili smo dan u jednoj zagrebačkoj slastičarnici i uz ugodno druženje nazdravili za njezin rođendan. Lana nam je otkrila kako će rođendan proslaviti prilično skromno jer, otkako je prije pet godina postala mama, puno više pažnje i energije posvećuje proslavi rođendana svoje kćeri Pine nego vlastitoga. Ipak, razloga za slavlje ne nedostaje. Iza nje je iznimno uspješna godina u kojoj je na Story Hall of Fameu u svibnju osvojila nagradu za najbolji podcast, 'Mame kod Lane', koji iz epizode u epizodu privlači sve veću pozornost publike. Uz nove poslovne izazove, čekaju je i glumački angažmani kojima se posebno veseli. Četrdesete su joj, kaže, donijele novu slobodu, sigurnost u sebe i hrabrost za neke sasvim nove početke. A ako je suditi po svemu što je dosad ostvarila, čini se da je ovo tek početak jednog uzbudljivog poglavlja.

Kako ćete proslaviti svoj 43. rođendan?
Nemam velikih planova. Vjerojatno ću otići na ručak sa suprugom, a na desert vodimo i Pinu. Naravno, najvažniji je trenutak puhanje svjećica, neovisno o tome čiji se rođendan slavi. Večer ću vjerojatno provesti na druženju s bliskim ljudima.Svake godine maštam o nekom kratkom bijegu s prijateljicama preko granice, ali s obzirom na to da sve imamo djecu, ti planovi redovito padnu u vodu. Znate ono kad uz čašu vina dogovorite putovanje, a onda sutradan, uz čašu vode, shvatite koliko je logistike potrebno i da vam se zapravo ne da? E, to smo mi. Znam žene koje to uspijevaju organizirati, ali ja očito nisam jedna od njih. Barem ne ona koja organizira. Možda neka od njih ovo pročita pa me iznenadi.
Koliko su vam rođendani važni? Slavite li ih i koje vam se slavlje najviše urezalo u sjećanje?
Nekada sam rođendane slavila po tri dana. Uživala sam u tome da sam sama sebi u centru pažnje, da se mene slavi i da imam dobar razlog okupiti sve ljude koje volim. Danas mi je, iskreno, puno važniji Pinin rođendan. To je ujedno i dan kad sam postala mama. Njoj posvećujem puno više pažnje, planiranja i razmišljanja, ne u smislu nekog velikog slavlja, nego kako joj priuštiti iskustvo koje će je iskreno razveseliti, koje će nas još više povezati, kojem ćemo se smijati te koje ćemo prepričavati i pamtiti. A od svojih rođendana posebno pamtim jedan koji sam provela u Motovunu s prijateljima. Kušali smo vina, jeli sirovo meso, uživali... A dva dana kasnije saznala sam da sam trudna. Prva emocija bila je neopisiva sreća, a druga, gotovo istodobno, grižnja savjesti zbog svega što sam prethodnih dana pojela i popila. Mislim da sam već tada dobila prvi mali uvid u majčinstvo i taj osjećaj odgovornosti koji se pojavi doslovno preko noći.

Žene uglavnom govore da su četrdesete vrijeme kada pronađu svoj mir, unutarnje zadovoljstvo te počnu voditi prilično dobar i ispunjen život. Čini li se i vama da su četrdesete nove dvadesete?
Meni su četrdesete odlične. Ako izuzmemo neke simptome perimenopauze i bolove u leđima. S obzirom na to da sam postala mama s 37 godina, zapravo ne znam koliko je promjena koje osjećam došlo s godinama, a koliko s majčinstvom. Vjerojatno je kombinacija. Ali osjećam se kao da sam prešla na neki novi level i otkrila neku novu osobnu slobodu. Ponosna sam na sebe. I ne sramim se to priznati, iako je taj osjećaj za mene nov. Ne zato što je sve ispalo savršeno, jer naravno da nije, nego zato što sam se usudila krenuti u nešto o čemu nisam znala gotovo ništa. A kad jednom kreneš tim putem, shvatiš da se zapravo ništa strašno neće dogoditi čak i ako pogriješiš. Prepreke će se, naravno, pojavljivati, ali neke ćeš zaobići, neke preskočiti i jednostavno nastaviti dalje. I sa svakom novom preprekom sve više učiš o sebi i sve si više vjeruješ. Bilo bi mi jako žao da nisam otkrila taj osjećaj slobode i spoznaju da mogu puno više nego što sam mislila. Imam puno više sigurnosti u sebe, više hrabrosti, suosjećanja i razumijevanja za druge ljude, ali istodobno puno manje tolerancije za prelaženje mojih granica i besmisleno trošenje vremena. Razgovore mogu i ne moram voditi. Mogu otići na neka mjesta, ali i ne moram. Više nego OK mi je biti sama sa sobom, u miru i tišini. I moram priznati da sve više uživam u društvu i razgovorima sa ženama 45+. Mislim da od njih mogu puno naučiti. A jesu li četrdesete nove dvadesete? Nisu. Dvadesete su dvadesete i trebaju biti. Kao što četrdesete trebaju biti četrdesete. A što si želim za 43. rođendan? Asistenticu. I da više ne sjedim za laptopom iza ponoći, kao što sjedim upravo sada dok odgovaram na ova pitanja. Eto, toliko o životnom miru i mudrosti koju donose četrdesete.

Vaš podcast ‘Mame kod Lane’ u posljednje je tri godine okupio brojne poznate majke. Postoji li neka priča koja vas je posebno dirnula ili promijenila vaš pogled na majčinstvo?
Možda će zvučati pretenciozno, ali zaista svaka. Iako sam ugostila više od 80 ljudi, za gotovo svakoga gosta mogu reći na koji je način utjecao na mene. Kad netko sjedne preko puta mene, otvori se, podijeli svoje strahove, iskustva, razmišljanja, ponekad i najteže trenutke u životu, nemoguće je da me to ne dotakne. Možda je nekim mojim gošćama to bio samo jedan od razgovora u nizu, ali mislim da su takve rijetke. Većina kaže da im je razgovor bio terapija i oslobađajuće iskustvo. Bilo je i onih 'aha' trenutaka, ali, naravno, i stavova s kojima se nisam nužno slagala. Željka Vučko, Korana Gvozdić, Kristina Bradač, Jadranka Kosor, pokojna Lea Čonjar, Irena Orlović, Petra Petrušić, mama male Lave... Mogla bih nabrajati jako dugo. Sve su to imena koja su me protresla iz ovih ili onih razloga. Ali nisu tu samo mame, nego i tate i stručnjaci. I mislim da je upravo to najveća vrijednost ovog posla. Svaki razgovor me na neki način mijenja. Ne moram se sa svime složiti, ali iz svakog nešto ponesem.
Nakon tri godine i velikog broja gostiju, među kojima nisu samo poznate osobe nego i stručnjaci, što ste najvažnije saznali o majčinstvu?
Jako volim razgovore sa stručnjacima, iz vrlo sebičnih razloga: mogu postaviti pitanja koja me zanimaju. Ono što zaključujem i vidim jest da nam ozbiljno treba škola za roditelje. I da ona rečenica 'Kako su naši roditelji znali, a nisu imali sve te stručnjake i informacije?' više jednostavno ne drži vodu. Instinkt je važan, ali važna je i edukacija. Okruženje snažno utječe na nas, a svijet u kojem odrastaju naša djeca mijenja se nevjerojatnom brzinom. S druge strane, u silnoj želji da ne ponavljamo odgojne obrasce svojih roditelja, iz ljubavi i potrebe da zaštitimo svoju djecu, ponekad odlazimo u potpuno drugu krajnost. Želimo biti nježniji, prisutniji i bolji roditelji, ali često ne znamo kako postaviti granice. Zaista mislim da se kao roditelji moramo početi puno ozbiljnije educirati. Posebno o utjecaju ekrana na razvoj dječjeg mozga, emocionalnom razvoju i važnosti granica. Ne možemo odgajati djecu za svijet koji dolazi isključivo prema pravilima svijeta u kojem smo mi odrastali. Mi odrasli bismo se trebali presložiti, a djeca će lako pohvatati konce jer ionako kopiraju ono što mi radimo. A što trenutačno radimo? I kakav im svijet ostavljamo? Svjesna sam da ovaj moj odgovor nije pretjerano optimističan, ali što je, tu je. Godine čine svoje.

Postoji li neka tema o majčinstvu o kojoj se još premalo govori, a koju biste voljeli otvoriti u podcastu?
Ima ih puno. Posvojenje, udomiteljstvo, neonatalna skrb, roditelji njegovatelji, mentalno zdravlje djece, razvojne teškoće, obrazovni sustav, zanemarivanje djece, zlostavljanje i nasilje među djecom i mladima... Mislim da još nedovoljno govorimo o životu obitelji čija svakodnevica izgleda potpuno drukčije od one koju većina nas podrazumijeva. O roditeljima koji godinama vode bitke sa sustavom, koji se svakodnevno suočavaju s izazovima o kojima mi drugi često nemamo pojma. Voljela bih da te teme dobiju puno više prostora, ne samo kako bismo pružili podršku tim roditeljima, nego i kako bismo svi nešto naučili. Jer empatija počinje razumijevanjem. A nakon toga slijede promjene. Upravo zato planiram neke od tih tema dodatno razvijati i kroz nove formate izvan samog podcasta.
Kako vam je uopće pala na pamet ideja za podcast o majčinstvu?
Tijekom moje trudnoće dogodila se korona. Kao freelancer našla sam se u prilično nezavidnoj poziciji i prvi put ozbiljnije osvijestila koliko je moj posao zapravo nestabilan. Također, shvatila sam da, uz glumu, želim raditi i nešto svoje. Nešto u čemu neću ovisiti isključivo o tome hoće li me netko pozvati na audiciju ili ponuditi ulogu. U tom sam razdoblju slušala jedan podcast u kojem je gostovala poduzetnica koja je ispričala svoju životnu priču. Zbog suprugova posla preselila se s njim i dvoje djece u inozemstvo, napustila vlastiti posao i posvetila se obitelji. Imali su kuću, vrt, mačku, naizgled idealan život. A onda je suprug doživio moždani udar i u jednom se trenutku sve srušilo. Ona je tada shvatila da je odgovornost za obitelj sada na njoj, a da nema vlastitih prihoda. Govorila je o tome koliko joj je bilo važno ponovno izgraditi samostalnost i biti sposobna brinuti se za sebe i svoju djecu. Mene je ta priča doslovno prestravila. Počela sam se pitati što bih ja napravila u takvoj situaciji, koliko ovisim o okolnostima i što mogu stvoriti sama, da ne ovisim o tome hoće li mi netko dati priliku, pozvati me na audiciju i slično. A s obzirom na to da sam tada bila potpuno uronjena u teme trudnoće, porođaja i majčinstva, koje sam slušala i upijala, ideja o podcastu nekako je došla prirodno. I tako je nastao podcast 'Mame kod Lane'. Nisam previše planirala, samo sam poslušala instinkt i krenula. Rekla bih da je nastao iz jedne osobne potrebe za sigurnošću, ali i ogromne znatiželje, a odveo me u smjerovima o kojima nikada nisam ni razmišljala. Naravno, uz veliku podršku supruga Siniše koji je uz mene od prvog dana. Nas dvoje smo 'Mame kod Lane'. Ja sam mama Lana, a on sve ono što stane u ono 'kod'.

I vi ste majka petogodišnje djevojčice Pine. Koliko ste se promijenili otkad ste postali mama?
Kao da sam majčinstvom dobila neku svoju puninu. Svrhu. Kao da sam napokon potpuno sjela u vlastite cipele. Ponekad je samo gledam i uhvatim se kako joj se divim. Koliko je smiješna, kako razmišlja, kako povezuje stvari, koliko je svoja. I stalno iznova me iznenadi ta količina ljubavi koju osjećam prema njoj. Majčinstvo me s jedne strane potpuno uzemljilo, a s druge mi je dalo krila. Zvuči kao klišej, znam, ali zaista ne znam kako bih to drukčije opisala.
Što vas je Pina dosad najviše naučila o životu?
Da sam takva kakva jesam dovoljna. Da je ona takva kakva je dovoljna. Da ne postoji ljubav koja se može mjeriti s onom koju osjećam prema vlastitom djetetu.

Kakva je Pina djevojčica i što je najviše zaokuplja?
Prava mala lavica. Inteligentna, duhovita, topla, empatična i vjerojatno najveselija osoba koju poznajem. I jako je glumstvena, što mi je posebno zabavno promatrati. Ima nevjerojatnu maštu i svoj mali svijet u kojem se stalno nešto događa. Jako voli knjige, priče, riječi, izlete, šetnje, životinje... Prekrasno je promatrati kako su djeca prisutna u trenutku, sada i ovdje. Nema sutra. A ono što me posebno oduševljava jest njezin način razmišljanja. Ta dječja logika, iskrenost i sposobnost da vas jednim pitanjem potpuno razoruža. Nekad me nasmije do suza, a nekad ostanem bez teksta. Neku noć probudila se da mi ispriča kako žirafa može kopitima udariti lava i kako to nije lijepo jer lava onda boli. Počela sam se smijati u jedan ujutro.
Je li vam majčinstvo promijenilo način na koji pristupate glumi i odabiru poslovnih projekata?
Možda čak i manje majčinstvo, a više poduzetništvo, iako se to dvoje u mom slučaju ispreplelo. Danas puno jasnije znam što želim, što ne želim i na što ne pristajem. Nešto što sam prije tolerirala više ne toleriram, a zbog nekih drugih stvari, zbog kojih bih se nekada uzrujavala, danas uopće ne gubim živce. Posljednjih godina puno pažljivije biram glumačke projekte. Imam drukčije prioritete, ali i mogućnost izbora, što ranije nisam uvijek imala. I to mi je možda najveća sloboda koju mi je poduzetništvo donijelo. Ne moram prihvatiti neki projekt isključivo zbog honorara ako me on profesionalno ili osobno ne zanima.

Postoji li neka uloga koju još sanjate odigrati?
Zapravo nikada nisam bila tip koji sanja o nekoj konkretnoj ulozi. Nisam radila novu predstavu već tri godine i ponekad imam osjećaj kao da sam zaboravila glumiti. A onda dođem na scenu i shvatim koliko u tome uživam. Trenutačno me ipak više zaokupljaju neki drugi poslovni pothvati nego konkretne uloge.
Na kojim glumačkim projektima trenutačno radite?
Trenutačno sam u dogovorima za jednu predstavu, a i pišem tekst za predstavu čiji je radni naslov 'Mame kod Lane: Teorija i praksa'. To je projekt kojim želim spojiti svoja dva svijeta - glumu i sve ono što sam posljednjih godina kroz majčinstvo i snimanje podcasta doživjela, naučila i osvijestila. Glavni sastojak bit će humor.

Glumu ste jedno vrijeme potpuno stavili po strani. Je li vam nedostajala?
To me puno ljudi pita, ali nisam imala osjećaj da mi nešto nedostaje. Posljednjih godina toliko me zaokupilo stvaranje nečega vlastitog da jednostavno nisam osjećala prazninu. Naprotiv, otkrila sam neke potpuno nove dijelove sebe. Gluma je dio mog identiteta i ne vjerujem da će to ikada prestati biti. Ali lijepo je otkriti da te mogu ispunjavati i neke druge stvari. Ipak, postoji nešto u tom trenutku kada stanete na scenu, pred publiku, što se ne može zamijeniti ničim drugim. To je posebna vrsta uzbuđenja i slobode. Zato su glumci dugo mladi.







