Ingrid Divković: 'Ima dana kada poželim mir'

Ingrid Divković, 33-godišnja Riječanka, poznata je književnica i blogerica, a najviše pažnje privlači i svakodnevno stječe sve više poklonika zahvaljujući pisanju literature za samopomoć. Kako sama za sebe kaže, piše srcem, a ne glavom, i to je glavni ključ njezinog uspjeha. Svoj je literarni talent otkrila još kad je bila djevojčica.

Priupitali smo je kako izgleda druga strana medalje, odnosno koliko joj znači sloboda freelancerice, a koliko je muči neizvijesnost, te može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja, a pri tome se ne bojati mirovine. 'Za mene sve to nadasve izgleda jako izazovno. Moj život nema red i strogo posložen raspored već se sve odvija po nekom inspiracijskom, višem planu. Freelancerstvo je nešto što sam za sebe odabrala u 27 godini života nakon što sam završila fakultet i nakon što sam se okušala u mnogim poslovima koji su zahtijevali rad od-do. Nisam u tome pronašla ispunjenje i satisfakciju, stoga sam se okrenula sebi i svojoj osobnoj slobodi. Što se tiče stresa i neizvjesnosti dakako da ima dana kada poželim mir i rutinu kakvu imaju drugi, no to traje relativno kratko. Ne bojim se mirovine, na koncu ne razmišljam o njoj. A na pitanje može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja ne znam, možda netko zaista živi isključivo od pisanja. Pitanje je od pisanja čega? Knjiga? Članaka? Kolumni? Bloga? Sponzorskih tekstova? Reklama? Ja uz svoj književni rad predajem i na visokoj poslovnoj školi, pišem osobni blog, vodim radionice kreativnog pisanja, prisustvujem konferencijama i brojnim književnim druženjima, a to sve mi danas omogućuje da živim kao freelancer', pojasnila je.

Ingrid nam je ispričala što je ono što je svakodnevno ispirira u pisanju i gdje pronalazi inspiraciju. Tvrdi da je nalazi u mnogim životnim situacijama, kako onim lijepim, tako i manje lijepim. Za nju su životne priče najveća inspiracija i zato im se najviše okreće. 'Ne pretendiram biti nikakav life coach, no svjesna sam da moji tekstovi pomažu ljudima da se osjećaju bolje, na koncu mislim da ih motiviraju da se pomaknu s mjesta ukoliko nisu sretni tamo gdje stoje. Osjećaj je zaista divan. Sretna sam i izrazito ponosna na svoje čitatelje kojih je iz dana u dan sve više. Nema ljepšeg osjećaja nego znati da ste nekome nenadano izmamili osmijeh na lice', ispričala je.

Otkrila nam je kako se nosi s blokadama, te kako pristupa pisanju kada riječi ne teku, kada su rečenice ćoškaste i ne uspijeva se izraziti kako je zamislila. 'Naravno da takvih ima, pa u takvim trenucima ne forsiram pisanje, radije se bavim nekom drugom aktivnošću. Šetam sa svojim psom Maxom, čitam knjige ili nešto treće. Za mene kreativna blokada nije problem već izazov da nadrastem samu sebe u trenucima kada dođem do nevidljivog zida', kaže.

Osvrnula se i na period života kada je hrvatsku adresu zamijenila onom na Tenerifima. No, nakon godinu dana shvatila je da to nije mjesto za nju, spakirala kofere i vratila se u rodnu Rijeku. 'Trebala mi je promjena, neki novi izazov, neka nova inspiracija. Oduvijek sam se pitala kako je to živjeti vani, ne volim slušati tuđe priče koje dolaze iz vlastitog iskustva, volim stvari osjetiti na svojoj koži, zato i preseljenje. Na Tenerfima mi je nedostajalo puno toga. Osim obitelji i prijatelja, nedostajala mi je moja čista riječka voda koja je neusporediva s otočkom vodom, nedostajao mi je jezik iako obožavam španjolski, i na koncu ne bi vjerovali, ali nedostajala mi je kiša. Nekada mi je sunca i visokih temperatura bilo jednostavno previše', kaže Ingrid i objašnjava zbog čega se odlučila na povratak. 'Prvenstveno zbog toga jer sam već nakon nekoliko mjeseci života na Tenerifima osjećala da otok nije mjesto gdje bih mogla provesti svoj život, a s druge strane vratila sam se jer mi se u Hrvatskoj otvorilo puno poslovnih suradnji i sve je krenulo uzlaznom putanjom. Na pitanje bi li se ponovno preselila u inozemstvo odgovor je – ne znam, sada u ovome trenutku definitivno ne ali tko zna šta budućnost nosi. Kod mene su sve životne karte otvorene', zaključila je.