Alen Vitasović: "Već je patetično govoriti o alkoholu"

Story: Upravo ste se vratili sa svadbe na kojoj ste pjevali. Ljudi vas često angažiraju? Inače ne pjevam na svadbama, ali ovo je bila posebna prilika. Istrijan se ženio Zagrepčankom, to mi je prijatelj, iz mog je kraja, pa me pozvao da dođem kao gost iznenađenja. Otpjevao sam desetak pjesama s bendom, svi Istrijani su poludjeli, a i Zagrepčani. Bila je pozitivna atmosfera. Inače nisam tip za svadbe kao Maja Šuput. Ne znam napraviti takav ugođaj. Više sam pop-rock izvođač. No, ovo je, ponavljam, bila posebna situacija. Radio sam to u nekoliko navrata, ali ne cijelu svadbu, samo varijante kad uletiš i otpjevaš desetak pjesama. Story: Koju od tih desetak pjesama publika i danas najviše voli? Imam novu pjesmu koja je popriličan hit. Zove se ‘Dojdi vamo’, ali i dalje su najtraženije pjesme ‘Ne moren bež nje’, ‘Jenu noć’, ‘Gušti su gušti’, ‘Sandra’, ‘Bura’... Zbog njih je moj repertoar na nekoj razini. Vrte se i danas, a prošlo je 25 godina od njihova nastanka. To su evergreeni i ponosan sam na tu činjenicu. Story: Spomenuli ste novu pjesmu. Kakva je melodijski? Je li nalik na stare hitove? Ne. Ostao sam većinom na čakavici. Imam nove mlade autore kao što su Tonči Horvat Hus i Toni Perinić, obojica su Puljani. Aranžmane i dalje radim ja. Novi je album gotov i izaći će za mjesec i pol. Već sam snimio tri, četiri spota, a sada se vrti ova posljednja pjesma ‘Dojdi vamo’. Nedostaje još jedna pjesma s kojom ću nastupiti na Melodijama Istre i Kvarnera. Čekamo da završi natječaj pa da je ubacimo na CD. Zapravo, još ćemo razmisliti o tome jer je album rokersko-istrijanski, a Melodije Istre i Kvarnera su više sopile, bukalete, pršuti, siri, ognjišće... Možda će ta pjesma biti neki bonus track, a možda je i ne stavim na album jer se ne uklapa. Story: Spot ste snimili u rodnom gradu. Nastao je potpuno spontano, u interakciji s prolaznicima. Pula nije moj rodni grad. Ja sam iz sela Orbanići petnaestak kilometara udaljenog od Pule, ali u Puli se osjećam kao kod kuće i svi me ondje poznaju. Došli smo na ideju da u spot uvrstimo nešto nalik na pokret ‘Besplatni zagrljaji’ koji širi pozitivnu energiju. S plakatom u ruci hodao sam Pulom, zaustavljao prolaznike i pitao ih žele li me zagrliti. Kamere su sve to snimale. U tri minute, koliko traje pjesma, dobio sam dvjesto zagrljaja. Story: Dakle, nitko vas nije odbio? Bilo je i odbijanja. Mlađe žene i muškarci znaju za ‘Besplatne zagrljaje’ pa im nije bilo neobično, a oni stariji, na koje sam više ciljao, pitali su se što ovaj idiot ponovno glumi. Opet je nešto zeznuo, kakvi zagrljaji? Takvih, na sreću, nije bilo puno. Naišao sam na samo tri ili četiri osobe koje su odbile. Inače su svi bili jako pristupačni, i muškarci i žene. Podjednako su zastupljeni u spotu. Story: Što mislite, zašto su neki tako loše reagirali? Prati li vas loš glas? Svi znaju da me prati takav glas, sto godina sam na sceni, zna se da sam imao skandala, osobito vezanih uz određene bolesti, alkoholizam i slično. Tu su i neki nastupi koje nisam odradio kako treba zbog alkohola. Svjestan sam toga. Ljudi su sve većinom gledali s podsmijehom, ali to je ozbiljna stvar. Toliko se godina trudim i mučim na sceni, a kad te jednom stigmatiziraju, možeš biti trijezan deset godina, jedanaestu popiješ jedan gemišt i ponovno si sve zeznuo. Svjestan sam i toga. Story: Kakva je danas situacija s alkoholom? Ne želim toliko govoriti o alkoholu jer je to već dosadno. Svi me neprestano ispituju o alkoholu. Patetično je. Postoje određeni problemi, ali jako ih dobro kontroliram. Što sam stariji, to sam iskusniji, znam se bolje snaći i postaviti. Kad imam neke važne nastupe, pokušavam sve držati pod kontrolom. Story: Koliko je teško držati sve pod kontrolom zbog načina života pjevača, neprestano ste u klubovima, blizu alkohola? Nije to samo način života, tu je i veliki stres. Nije lako raditi ni konobaru, ni vama novinarima, svi imamo teške poslove... Samo što ovdje u dva, tri sata moraš napraviti nešto što netko radi mjesec dana, zaraditi jednu plaću. I to s dvadesetak pjesama koje ste snimili u studiju koji ste sami platili, morali ste se dovesti, spavati negdje, pojesti nešto... To su velika ulaganja. Ljudi često pitaju: “Što, pjevao si tu tri sata i nešto glumataš?” No, nije to baš tako. Sve to jako stresno djeluje na organizam, pogotovo na emotivca kao što sam ja. Rak sam u horoskopu, pun ljubavi, želim svima pomoći i ugoditi, a na sebe zaboravljam. Onda se potrošim pa na dan ili dva pobjegnem u svoj svijet. I baš te tada netko fotografira ili vidi. Ali i to je dio života. Story: Dakle, i slava vam je stvarala dodatni pritisak? Naravno. Iskreno, nikad nisam želio biti slavan. Zapravo, nisam ni sada slavan, možda je bolje reći da nisam želio biti neka takozvana zvijezda. Dogodilo mi se to spontano. Stvarno sam volio glazbu i još je volim, premda sve manje, ali ništa drugo ne znam raditi. Od malih nogu, pete ili šeste godine, svirao sam harmoniku s ocem na svadbama. Mislio sam da nisam uopće predodređen da dođem u Zagreb, a kamoli da jednog dana nastupim u Lisinskom. Dogodilo mi se to nakon puno godina glazbenog rada, nakon sviranja svagdje po svijetu. Odjedanput su se dogodili hitovi ‘Ne morem bež nje’, ‘Sandra’, ‘Gušti su gušti’ i sad si najveća zvijezda, najljepši, najpametniji i ne znam što sve ne. I onda kreneš u Zagreb, malo gore, malo dolje... Bio sam iznenađen i zbunjen. Nisam bio spreman na to. Kako će dečko iz malog mjesta odjednom doći u Zagreb? Bio mi je to pojam. Dotad sam mislio da su samo Oliver Draagojević i Mišo Kovač predodređeni za to, a ne neki Vitasović. Ali eto... I kako su me puno uzdizali u nebo, odjednom su me počeli spuštati. Takvi smo mi ljudi. Istina, malo sam i sam pridonio tome. Problem je povećalo javnosti jer se ne znam nositi s tim. Netko uživa kada ga fotografiraju, želi to i sam se javlja u novine, ali meni su intervjui obveza koju baš i ne volim , ali je moram odraditi. Unatoč tome i dalje sam na sceni, imam 25 godina pjevačke i 40 godina glazbene karijere. Story: Priželjkujete li ponoviti us­pjeh prvog albuma? Ne, jedina mi je ambicija stabilnost u životu, dobro plaćeni koncerti. Diskografija više ne postoji, ništa se ne prodaje, zato želim imati koncert jednom tjedno da nešto zaradim. Nisu mi važni nikakvo bogatstvo i slava. Svjetla pozornice me ne zanimaju. Ponavljam, ne znam ništa drugo raditi, ovo mi jedino nekako ide. Nisam završio neki zanat ili nešto. Ne mogu biti automehaničar ili vodoinstalater, glazbom ću se baviti do kraja života. Story: Ali radite na radiju? To je više hobi. Radio Labin je mali privatni istarski radio. Većinom su mi tamo prijatelji. Imam emisiju u kojoj ugošćujem različite poznate i nepoznate ljude i razgovaramo o njihovu životu. Malo se reklamiraju i biraju glazbu koju žele slušati, a uglavnom je to pop ili rock iz 80-ih ili 70-ih godina. Story: Jednom ste prilikom rekli da ste zapravo cijeli život proveli sami, od svoje pete, šeste godine. Na što ste točno mislili? To je istina. U petoj ili šestoj godini krenuo sam u glazbenu školu u Puli, a istodobno sam u susjednom selu pohađao osnovnu školu. Čim bih završio jutarnju smjenu u školi, autobusom bih se sat vremena vozio do Pule i poslijepodne proveo u glazbenoj školi. Vraćao sam se kući u 21 sat. Budio sam se iduće jutro u šest i sve ispočetka. I tako 15 godina. Nakon što sam završio srednju glazbenu školu i gimnaziju, krenuo sam u vojsku. Godinu dana proveo sam u Kosovskoj Mitrovici. Bio sam mitraljezac, pješadija. Nakon toga sam četiri godine svirao po Švedskoj, Danskoj, Finskoj, Norveškoj... Tako da sam zapravo uvijek bio sâm. Imao sam lijepih trenutaka u životu, ali nikad nisam imao ono - obitelj, mama, tata... Još sam i njima slao novac, ali nije mi žao. Story: Zamjerate li to roditeljima? Nisu oni krivi. Sâm sam to htio. Želio sam ići u glazbenu školu, nitko me nije tjerao. Tata mi je također glazbenik, ali amaterski. No, nije forsirao da upišem glazbenu školu. Sjećam se da sam bio jako umoran. U srednjoj školi sam svaki petak, subotu ili nedjelju svirao u bendovima u Poreču, Buzetu, Rovinju za turiste i drugi dan u školu, odnosno u dvije. Nije ni čudno što sam malo ‘puknut’. Na sve to sam mislio kada sam rekao da sam bio sam. Ne znam što bi bilo da sam se, kao neki moji vršnjaci, oženio u 19. godini, imao dosta djece... Story: Niste se ni vi kasno vjenčali. U 26. godini, nije to baš tako rano. Moji su vršnjaci danas, bez vrijeđanja, nezadovoljni, imaju trbuhe, puše, gledaju nogomet, a njihove su supruge živčane, moraju sve obavljati... Story: Je li kod vas u kući bolja situacija? U svakom smislu. Story: Kad ste započeli vezu sa suprugom Sandrom, svi su se, kako ste izjavili, pitali kako se takva zvijezda može vjenčati s običnom učiteljicom iz Ližnjana. Rekli ste da vas je to vrijeđalo i da ste se vjenčali zato što je ona prekrasna, divna i vaša najveća ljubav. Koliko je ona bila uz vas u svim problemima? Bio sam uz nju i uvijek sam joj bio podrška. Baš kad smo se vjenčali, postao sam jako popularan. Sve se okrenulo naglavačke. Bila je u drugom stanju, čekali smo sina Ivana, vladao je kaos, i u mojoj i u njezinoj glavi. Ona je obična žena iz malog mjesta pokraj Pule, iz Ližnjana. Zaljubili smo se, postao sam popularan, a ona nije računala na to. Željela je imati normalnog supruga koji će raditi u nekoj tvrtki, poslijepodne ići u vinograd i masline i poslije doći kući. Ništa od toga nije dobila pa je normalno da ju je to potreslo. Nikada moj posao nije smatrala ozbiljnim. Svi misle da je sviranje zafrkancija, ali to je ozbiljan posao. Moraš puno uložiti, izmoriš se. Znao sam se kasno navečer vraćati kući iz Zagreba s nastupa, a u šest ujutro uspavljivati dijete. Ona nije spavala cijelu noć jer je on imao grčeve, ja bih iz Lisinskog došao kući i onda bi mi dala dijete jer više nije mogla. Nema veze što sam svirao pred pet tisuća ljudi i što sam umoran, morao sam ga držati. To je malo nezgodno ako želiš biti u normalnom braku. Zato brakovi javnih osoba i propadaju, jer je teško trpjeti i taj i onaj život, odnosno javni i privatni. Jako je teško održati karijeru i ostati normalan u svakodnevici. Naravno da me vrijeđalo to što su govorili. Svi su pjevači željeli neke misice kako bi bili face. Ja sam vidio ženu koja mi je bila lijepa, zaljubio sam se u nju, nije me zanimalo ni što je ni kakva je, rodila mi je dvoje djece i nije mi žao. Učiteljica? Pa to je čast, to je strašno odgovoran posao. Svaki dan vidim što ona proživljava. Story: Proslavili ste 22 godine braka. Spomenuli ste da je glazbenicima teško održati brak. Kako ste vi uspjeli sačuvati svoj? Ključno je za bilo koju vezu ili brak, bez obzira na to jeste li javna osoba ili ne, poštovanje. Ljubav može biti važna, može čak i prestati u smislu strasti, ali najvažnije je međusobno poštovanje. Problem je i to što često imamo kratak fitilj, ne možemo trpjeti, sve mora biti po našem pa se najlakše razvesti i otići. To mi je ružno. Treba malo i pretrpjeti, ali pritom ne mislim da itko treba biti žrtva u odnosu, ni žena ni muškarac. Story: U braku ste dobili dvoje djece. Jesu li i oni krenuli vašim stopama? Sin Ivan ima 21 godinu, a kći Mia 15. Imaju sluha, ali ne žele ići na pozornicu. Boje se. I bolje. Otac mi je cijeli život bio na pozornici, kao i ja. Nažalost, nemam drugog izbora. Moj sin radi na benzinskoj crpki, a kći završava osmi razred i želi biti medicinska sestra. I neka bude. Samo da budu zdravi. Story: Iako ste rekli da su vas mnogi razočarali, vaša su djeca uvijek bila uz vas. S djecom je drukčije. Supruga, otac ili neki drugi autoritet koji put će ti i prigovarati. No, djeca te osjećaju u srcu, vole svog tatu i znaju da ih nikad nije prevario niti im napravio išta loše. Dao sam im sve što sam mogao, koliko sam mogao. Nitko nije savršen. Story: Mislite li da ste ih koji put razočarali? Naravno da sam ih razočarao. Ako su vidjeli oca u nekom lošem stanju... Znam nekad govoriti gluposti. Ne djeci. Nikada ih nisam jako razočarao, ali osjetio sam ponekad s njihove strane nelagodu. Svi znaju da je njihov tata pjevač, možda ih u školi nekad zezaju. Na to ne mogu utjecati. Ne znam kako se neki moji kolege nose s tim. Doduše, neki su se šest puta razvodili, ženili, ne znaju više gdje žive i koliko djece imaju. Story: Iduće godine proslavit ćete 50. rođendan. Razmišljate li o svemu što ste dosad ostvarili? Da, navršit ću 50 godina života, 25 godina pjevačke karijere i 40 godina glazbene. Planiram to obilježiti velikim koncertom u Istarskom narodnom kazalištu, a nešto ću slično pokušati napraviti i u Zagrebu te Splitu. Pozvao bih većinu glazbenika koji su svirali sa mnom, drage prijatelje, goste, da zapjevaju sa mnom. Inače nisam tip za jubileje, ali dosta se toga skupilo. Ipak sam proživio svašta u životu i glazbi, probio sam se iz malog sela do Zagreba, Beograda, Ljubljane i nikome nisam platio za to. Napunio sam Lisinski, Gripe, sve hrvatske stadione, pulsku Arenu... Kada sve to pogledam, nakon tih 50 godina, ima tu materijala za proslavu. Story: Kakvi su vam daljnji planovi? Želim zadržati ovo malo zdravlja što imam, obitelj. Napravio sam novi album i ne predajem se, idem dalje. Još uživam na koncertima, premda su ponekad naporni, pogotovo putovanja. Stalno sam na putu, nedostaju mi djeca, ali ne mogu prestati nastupati jer nemam drugog izbora. Imam planove, radim na radiju, za 15 godina nadam se nekoj mirovini, koncerti iduće godine, obljetnice, ima svega i svačega... U planu je miks pjesama. Od svih najvećih hitova napravit ću jednu 20-minutnu pjesmu.   Napisala: Nikolina Kunić Foto: Josip Regović