Tajči: 'Bojala sam se, njihove riječi hranile su moju depresiju'

Ona je jedna od onih žena koje svojom energijom preuzme cijelu prostoriju i njen topli pogled dođe vam kao onaj snažni zagrljaj koji svi volimo.

Ali da dođe do toga da svojom odličnom energijom puni i druge ljude bile su potrebne godine i godine rada. Tatjana Cameron Tajči prije desetak godina borila se s depresijom koja je trajala godinama, a danas otvoreno priča o tome i za Story.hr dijeli svoja iskustva koja mogu pomoći mnogima. Ne postoji osoba koja barem jednom u životu nije osjetila bezvoljnost, nezadovoljstvo, iscrpljenost ili anksioznost u nekom području svog života, nedostatak podrške, gubljenje smisla, a kada je to nešto što preraste u konstantu, stvari se kompliciraju i potenciraju. 

Iako danas još uvijek na našim prostorima depresija možda nije prihvaćena kao ozbiljna bolest, slučajeva je sve više i više, htjeli mi to priznati ili ne. Srećom, postoje brojni alati kojima zaista možemo pobijediti tu tešku bolest i izdići se iznad nje. 

Prvi put sam otišla na psihoterapiju u Los Angelesu. Našla sam se u jednoj situaciji koja se stalno ponavljala. Shvatila sam da nije problem u sredini u kojoj se krećem, ili ljudima kojima sam okružena, nego u mojim greškama: odlukama, reakcijama i mentalnim navikama. 

No kad sam desetak godina kasnije zapala u depresiju i anksioznost, nisam odmah pomislila da mi treba psihoterapeut. Dugo nije bilo nekog konkretnog “sloma” ili ‘očitih’ problema. Autorica Glennon Melton je u mojoj emisiji Waking Up in America to stanje savršeno izrazila: ljudi kojima najvise treba psihoterapjia su obično ljudi koji izvana izgledaju kao da im najmanje treba pomoc. Nakon nekog dužeg vremenskog perioda u kojem sam mislila da sam ili jednostavno isrcpljena, ili ‘normalno’ nezadovoljna i ispunjena ‘normalnim’ strahovima, pukla sam. To tog trenutka nitko oko mene nije prepoznao što se zapravo događa samnom pa bi mi davali savjete u stilu da izmišljam probleme gdje ih nema, da se moram više moliti Bogu da mi pomogne (!), da se nemam čega bojati, i prigovarali mi da sam nezahvalna. I sama sam prema sebi bila gruba i ljuta jer sam im vjerovala. 

Jeste li željeli tada prihvatiti ikakvu pomoć?  

Da. Palo mi je na pamet da kad slomimo neku kost, najnormalnije da potražimo medicinsku pomoć i uvijek liječenje nastavimo s fizikalnom terapijom. Koja je onda razlika kad se dogodi neki emotivni ili mentalni “slom”? Tada mi je pomoglo i to što nisam smatrala psihoterapiju tabu-temom. Oduvijek me fascinirala, i uvijek sam voljela sam čitati članke o osobnom rastu i mogućim emotivnim i psihiloskim poremećajima. 

Koji je bio trenutak kada ste shvatili da morate stati na kraj tome, što vas je potaknulo i pomoglo vam da napravite prvi korak ka ozdravljenju?

Nakon emotivnog sloma koji mi se dogodio u sredini jedne turneje, zamolila sam supruga da me odvede u mentalnu kliniku. Tu večer sam imala koncert i nisam mogla zamisliti da bi se mogla smiriti toliko da bi održala koncert. Moji sinovi su bili mali. Nisam željela da me vide u tom stanju, a trebala sam se birinuti za njih jer su suprug i ekipa bili zauzeti koncertom. Pomisao da ne mogu biti prisutna svojoj djeci zbog emotivnog i mentalnog stanja u kojem sam se našla, bila mi je velika motivacija da iscjelim to što me je iznutra mučilo i uzrokovalo mi poremećaje. Sjedila sam u nekoj sobi sama nekoliko sati, i onda se mirno spremila za koncert. Glazba mi je pomogla. 

Kako su ljudi oko vas prihvatili vaše zdravstveno stanje tada? 

Puno ljudi oko nas vidi simptome depresije i anksioznosti - povlačenje, nesigurnosti, stalnu tugu i osjećaj krivnje, čak i razdrazljivost i napetost, ali rijetko to povezuju s uzrokom našeg raspoloženja i ponašanja - s kliničkom depresijom i anksioznošću. Imala sam sreću da sam se morala pojaviti na koncertima i turnejama - jer nam je to bio glavni posao i izvor finacija kojom smo pokrivali sve obiteljske troškove, tako da nikome nije izgledalo da bi mogla biti u depresiji. Nekad sam tijekom koncerta imala napade panika, ali sam svejedno pjevala. To me je izvuklo, ali u isto vrijeme zbunjivalo je ljude oko mene, koji misle da si ili bolesna ili zdrava - da nema te središnje faze u kojoj oboljeli od depresije i anksioznosti još uvijek mogu funkcionirati. 

Shvaća li se depresija kao bolest danas dovoljno ozbiljno?

Mislim da se shvaća ozbiljno, ali ne i prihvaća. Svaki problem i bolest mozemo izlječiti samo onda kad se suočimo s njom i prihvatimo ju. A za to trebamo podršku - i stručnu, ali i podršku od sredine i ljudi kojima vjerujemo. Isto tako, mislim da osim tretiranja simptoma, depresija i anksioznost se moraju lječiti u korijenu. Imam puno prijatelja koji su godinama na ljekovima za depresiju, ali prestaju sa psihoterapijom. Ja osobno mislim da je za iscjeljenje potrebno oboje. 

Kako prepoznati osobu koja se bori s depresijom, kako joj pristupiti i pomoći?

Kad otvoreno govorimo o depresiji i anksioznosti, dajemo drugima priliku da prepoznaju simptome i povjere nam se o svojim iskustvima. Mislim da je to jedini način. Jer nitko od nas ne može pomoći nekome tko je u ili o zabludi o svom stanju ili tko se skriva pa ne želi pomoć.  Pokazati razumijevanje, ne suditi, biti svjestan što stavljamo na društvene mreže ili o čemu i na koji način pričamo kad smo vani s društvom - sve to može nekome ili pomoći ili odmoći. Koliko puta sam sjedila za stolom s ljudima koji su se ismijavali ženama koje su ‘slabe’ ili ‘jadne’ jer si ne znaju pomoći. Nitko od njih nije znao da su njihove riječi hranile moje strahove i depresiju - i držale me na mjestu gdje sam se bojala da, ako s nekim podijelim što me muči, da će me odbaciti, da cu izgubiti i ugled i posao.

Kad se netko otvori, tada ih možemo usmjeriti da potraže pomoć specijalista, i podržati ih u tome. 

Jeste li se susreli u svom life coachingu s ljudima koji su se borili s depresijom? Postoji li išta što im može pomoći i utješiti ih u takvoj situaciji?

Rekla bi da više od pola onih koje susrećem kroz life-coaching, pati od depresije i anksioznosti. Ima puno dobrih tehnika koje pomažu - uz, naravno stručnu pomoć i terapiju specijalista. Kod onih koji žele pomoć, najvažnije je da ih razumijevanjem, strpljenjem i ljubavlju podržimo kroz proces terapije i ozdravljenja. Ja imam mentalne vježbe i alate koje su meni pomogli, ali svatko je drugačiji, tako da nema ‘čarobne’ formule koja ce biti jednako efikasna za sve. Meni je, npr. puno pomogla meditacija, disanje, mindfullness i mentalne vježbe koje utječu na mijenjanje mentalnih procesa (misli) tako da se više ne zaglavim u ‘zatvoreni krug’ misli koje  uzrokuju emotivne reakcije i koje su me znale odvesti u mračna i teška raspoloženja. Odmor, zdrava prehrana, izbjegavanje toksičnih situacija i ljudi, tjelesne vježbe, joga, povezanost i intima s ljudima, i osvješćenost o životu koji je predivan kad ga prestanemo definirati očekivanjima društva i nerelanim idealima - sve su to važne komponente emotivnog i mentalnog zdravlja.