Razumijemo se i bez riječi

Jedan je nestrpljiv, drugi smiren. Jedan teško prihvaća poraz, drugome on ne pada tako teško. Jedan je živahan, drugi upravo suprotno. No jedna im je osobina zajednička - skromnost. Oni su Martin i Valent Sinković, a iako su osvojili sve medalje koje se mogu osvojiti, ovoj braći veslača motiva za nove uspjehe ne nedostaje. Nedavno su se počeli pripremati za novu sezonu u kojoj će u kolovozu pokušati i šesti put postati svjetski prvaci, a u pauzi od napornih, višesatnih treninga pronašli su vremena i sa svojim nježnijim polovicama, suprugama Manuelom i Antonelom, stali pred objetiv Storyjeva fotografa. Osim što su nam otkrili čime bi se bavili da nisu završili u čamcu, tko od njih dvojice ima kraći fitilj te što im najteže pada u profesionalnom životu, 29-godišnji Martin i 30-godišnji Valent otkrili su nam da su pravi zafrkanti te da u svim nedaćama u životu uvijek imaju osmijeh na licu. 

Valent: Prošlog vikenda održana je na Jarunu 36. međunarodna regata Croatia Open na kojoj je nastupilo više od 400 posada. Međutim, u našoj disciplini dvojac bez kormilara nije bila prijavljena nijedna posada pa smo prvi dan veslali protiv juniorskih osmeraca, a drugi dan protiv četveraca bez kormilara.
Martin: U subotu smo izgubili od našeg klupskog juniorskog osmerca, a u nedjelju smo pobijedili naš seniorski četverac. Bila je to prva provjera ove sezone i zadovoljni smo kako smo odvozili. Uoči prvog Svjetskog kupa imamo i Prvenstvo Hrvatske gdje ćemo voziti tri discipline - dvojac bez kormilara, četverac i osmerac jer moramo dati sve od sebe da nam klub bude što uspješniji.  

Story: Jeste li ikada poželjeli odustati od veslanja?

Valent: Ne, naročito zato što postižemo uspjeh i živimo od toga. To nam je posao, ali posao koji volimo raditi i volimo trenirati svaki dan. Guštamo u životu zbog veslanja, u putovanjima, natjecanjima... i jako smo zadovoljni. Dok bude uspjeha, dok budemo to htjeli i voljeli, nećemo izići iz čamca.

Story: Čime biste se bavili da niste završili u čamcu?

Martin: Teško pitanje, samo malo da razmislim. 
Valent: Bio bih u sportu, u to sam siguran. Volim i druge sportove, recimo volim pogledati tenis, ali i zaigrati tako da bih možda bio tenisač. Nogomet također igram, jer u sklopu veslačkih treninga imamo uključene ostale sportove. Trčanje, skijaško trčanje, biciklizam, sve me to zanima.
Martin: Nisam kao brat uključen u ostale sportove, ali volim voziti bicikl i tu bih se možda našao.
Valent: Da, Martine, ali da se baviš biciklizmom, najprije bi trebao smršavjeti 25 kilograma, pogledaj se koliki si. 
Martin: Imaš pravo. 

Story: Vidim da se odlično slažete. Toliko vremena provodite skupa, bude li razmirica? Iako sigurno olakšava činjenica što ste braća...

Valent: Baš kada se ponadam da ću ga se nakon treninga napokon riješiti, mediji nas pozovu na intervju pa se, evo, i u slobodno vrijeme moramo trpjeti. Šalim se, naravno. Odlično funkcioniramo s obzirom na to da smo gotovo 24 sata na dan zajedno. Zapravo i ne znam bih li mogao s nekim drugim tako izdržati i prolaziti sve što smo mi proživjeli. 
Martin: Da, super je to što često i ne moramo pričati da bismo se razumjeli i znali što moramo raditi.

Story: Tko ima kraći fitilj? 

Martin: Izvan čamca ja imam kraći fitilj, a Valent je definitivno u tome pobjednik kada smo u čamcu. Dosta sam nervozan pa ponekad bude zanimljiv taj naš spoj. Ali ne svađamo se. Baš kao što je brat rekao, odlično se slažemo.

Story: Jeste li se kao djeca puno svađali?

Martin: Ne znam zbog čega smo se svađali, ali bome bilo je toga napretek.
Valent: Pa i tukli smo se zbog svega.
Martin: Imamo još jednog brata, Matiju, pa možete samo zamisliti kako je bilo našim roditeljima.

Story: Nije im bilo lako?

Martin: Ma kakvi. 
Valent: Stalno bismo nešto slupali jer smo se puno tukli. Znali smo razbiti ormare i, naravno, nitko nije bio kriv zbog toga. Uvijek bismo nešto smuljali, ali barem smo štitili jedan drugoga.

Story: Koliko ste i u čemu različiti?

Valent: U većini stvari smo različiti. 
Martin: Daj, nismo u većini nego u gotovo svemu. Ja sam nestrpljiv, živ i volim jesti.
Valent: E, ja sam obratno, ali također volim jesti. Šalu na stranu, malo sam smireniji od Martina, ali dijelimo ljubav prema hrani. 

Story: Unatoč svemu, ostali ste jako skromni. Ne osjećate se zvijezdama?

Martin: Hvala na komplimentu jer,iskreno, trudimo se ostati na zemlji. Ljudi smo kao i svi drugi i nemamo zašto biti drukčiji nego skromni. Dobili smo priliku postati izvrsni sportaši i tu smo priliku prihvatili. No radimo jako puno i ne posustajemo. Jedina je razlika što smo malo više u medijima nego drugi.

Story: Je li vam se ikada dogodilo da malo poletite u visine?

Valentin: Da, to se dogodilo 2010., kada smo prvi put postali svjetski prvaci. Tada smo imali osjećaj kao da je svijet koji je pred nama potpuno naš. Mlad si, osvojio si zlato, glava negdje leti pa u nekim stvarima nisi realan. Nismo se u početku znali nositi s tim, malo smo se opustili pa nam je na sljedećem svjetskom prvenstvu stigla kazna. Iako smo i tada osvojili medalju, sa zlata smo spali na broncu. To nam je bilo buđenje i upozorenje da uvijek treba dati sto posto. Zato sada svaki put krećemo od nule.
Martin: Istina. Kao mlađi mislio sam da sam nepobjediv i bio sam uvjeren da ću do cilja uvijek doći prvi, a onda se dogodi da te netko pobijedi pa imaš osjećaj kao da te našamarao. Naučio sam da nitko nije nepobjediv.

Story: Prihvaćate li teško poraz?

Valent: O, da, da, da! Teško prihvaćam poraz u svemu. 
Martin: Za razliku od brata, meni nije toliko teško prihvatiti poraz. Izvan sporta nisam uopće kompetitivan.
Valent: Ma, ako igram i ‘Čovječe ne ljuti se’ i počnem gubiti, naljutim se istog trena. Što je najgore, i žena mi je takva. Zamislite kako to onda izgleda. To je jedino zbog čega se svađamo. 

Story: Valente, varate li onda ponekad kad vam je pobjeda toliko važna?

Valent: Ne mogu varati jer Antonela uvijek pazi na to i drži me na oku. Ali nemojte misliti da sam probao varati. Stvarno nisam. Oboje smo gladni pobjede pa u društvenim igrama ili kada recimo igramo tenis, bude jako žestoko. Nitko ne popušta. 

Story: U nogometu su česte ozljede, poput ozljede gležnja, mišića... Kakvo je stanje s ozljedama u veslanju?

Martin: Pitajte to Valenta!
Valent: Da, ja sam ih imao sve. Najčešće pati donji dio leđa i svi vrhunski veslači imaju malo izobličene diskove. To je profesionalna ozljeda koja ostaje za cijeli život. Često se događa i stres fraktura rebra, a to sam imao nekoliko puta. Ma, prošao sam i ozljede koje nitko drugi nije imao. 
Martin: Žuljevi su zanimljivi. Pogledajte nam ruke. 

Story: Izgleda vrlo bolno...

Martin: Žuljevi se pojavljuju tek kada počne sezona, nemamo ih cijelo vrijeme.

Story: Kako ih liječite?

Martin: Vrijeme liječi sve rane.
Valent: Zamatamo traku, mažemo kremama. Jako boli, ali što se može. Morate trenirati. Naučili smo se nositi s tim.

Story: Razgovarate li kada ste u čamcu ili tijekom natjecanja vlada potpuna tišina?

Valent: Šutimo prije nego što uđemo u čamac, a i nakon što sjednemo u njega. Tijekom natjecanja i ne možete govoriti, osim ako treba nekoga dostići i povećati broj zaveslaja.

Story: Sjećate li se neke anegdote s natjecanja?

Valent: Joj, sjećam se da sam dobio sunčanicu prije jednog natjecanja u četvercu na pariće. Bila je to naporna regata, takva vrućina da vam ne mogu opisati. Zamislite, sunčanicu sam dobio u kombiju jer sam sjedio na strani gdje mi je sunce tuklo u glavu. Idući dan imali smo nešto malo slobodnog vremena pa smo se usred najveće vrućine išli prošetati i najednom sam se počeo tresti. 
Martin: Sada sam se sjetio trenerova izraza lica kad te vidio, sav je problijedio. Nije mogao sebi doći. 
Valent: Da, bio je izbezumljen i samo je rekao: “Pa, kud sve na mene?” Na kraju smo ipak pobijedili, iako nisam bio sav svoj. Joj, ima tih anegdota koliko hoćete. Jednom smo  počeli utrku, ušli u vodu i otkačila se staza, a to se ne događa nikada. Utrka je bila odgođena za poslijepodne. I tako mi došli poslije, ušli u čamac zagrijati se, kad ono počelo nevrijeme. Morali smo što brže izići iz čamca zbog grmljavine jer je oko nas karbon, a to je jako opasno. 
Martin: Bilo je to baš zanimljivo. Jednom su nam u zadnji trenutak otkazali utrku jer je vjetar puhao u pogrešnom smjeru. 

Story: Profesionalni sport iziskuje mnogo odricanja i svakodnevne treninge. Kako se psihički pripremate za natjecanja?

Martin: Svatko ima svoju taktiku, ali volimo razgovarati s nekime kako bismo malo skrenuli misli s utrke. Volim slušati glazbu, gledate videa, ali ni to ne pomaže da se potpuno riješite treme. I dalje je imamo prije svake utrke, ali to je super jer nije dobro da dođeš na utrku bez treme.
Valent: Koliko god smo različiti izvan čamca, u profesionalnom smislu odgovaraju nam iste stvari. To je odlično jer se ne moramo odvajati. 

Story: Poznato je da sportaši moraju živjeti zdravo, ali imate li nekih poroka?

Martin: Slabo. Ne pušimo, ne pijemo, ne drogiramo se.
Valent: Slatko! Ne bih trebao u tolikoj količini jesti slatko. Mogu se suzdržati da ga ne kupujem, ali kada kod kuće imam čokoladu, ne mogu joj odoljeti.
Martin: Sva sreća da si možemo priuštiti da puno jedemo. 

Story: Što će biti jednoga dana kada više ne budete trošili toliko kalorija?

Martin: Strah me i pomisliti. Morat ćemo paziti. Ništa nam ne preostaje nego manje jesti.
Valent: Nisam sklon debljanju, ali već sam primijetio da moram ponekad malo pripaziti. Kako idu godine, nema više one: “Jedi koliko hoćeš”. 

Story: Profesionalni sport iziskuje mnogo odricanja. Kako vaše supruge gledaju na to?

Valent: Važno je da imate potporu osobe s kojom živite, a mi to zaista imamo.
Martin: Tako je, one razumiju sva izbivanja, treninge i sve što ovaj život nosi. Puno vam to znači. 
Valent: Nemamo puno regata tako da i ne izbivamo previše od kuće. Zahvalni smo što ipak imamo vremena koje možemo provoditi s obitelji.
Martin: Moram priznati da mi u karijeri najteže pada kada moram otići od kuće. Malo smo smanjili pripreme na moj zahtjev, a brat i trener izišli su mi u susret. Svaki mi je put teško otići od kuće. 

Story: Kako najradije provodite vrijeme sa suprugama?

Valent: Kako kada. Nekad ostanemo kod kuće, ležimo i odmaramo se, a ponekad odemo s prijateljima družiti se i odigrati neke igre. I onda se onaj koji izgubi - naljuti. 
Martin: Supruga Manuela i ja najradije slobodno vrijeme provodimo sami. Najčešće budemo kod kuće, a volimo otići i na neki izlet u prirodu. 

Story: Koliko vam sve olakšava činjenica što kod kuće imate nekoga tko vas razumije i podržava u vašim snovima i ciljevima?

Valent: To je daleko najvažnije. Nikako ne bi bilo dobro da se zbog toga svađamo. 
Martin: Meni je to također najvažnije. Da nemaš potporu kod kuće, teško bi bilo što drugo savršeno funkcioniralo.

Story: Osim što su vam supruge najveća potpora, jesu li i najveći i najiskreniji kritičari?

Martin: Manuela definitivno nije kritična osoba. Najveća mi je utjeha kada je neko lošije razdoblje, ali odlično je što mi uvijek otvoreno sve kaže.
Valent: Cijenim kod supruge što mi uvijek sve iskreno kaže, možda i ono što se netko drugi ne bi usudio. 

Story: Obavljate li kućanske poslove? 

Martin: Usisavam, perem posuđe.
Valent: Također, stavljam prati robu, sušiti. 
Martin: Samo odbijam peglati. Ne znam to, ne ide mi.
Valent: Uh, i ja. Iako sam peglao. Ne bih mogao oprati cijelu kuću, moram priznati da mi se to baš ne bi dalo.

Story: Posvađate li se ikada sa suprugom?

Martin: Ne! Ne smijem vam sada reći. Ma šalim se, Manuela i ja zaista se ne svađamo.
Valent: Antonela i ja odlično se slažemo i ne svađamo se. Jedino smo oboje vrlo kompetitivni pa nastanu razmirice kad igramo razne sportove i društvene igre jer oboje moramo pobijediti.  
Martin: Mene uhvati ludilo kada znam da moram obaviti sto stvari, a ne znam što bih prije. Srećom, brzo dođem k sebi i urazumim se. 

Story: Kada se osvrnete na veslačke početke i sve teške trenutke, biste li jednoga dana svoju djecu podupirali da se bave veslanjem?

Valent: Podupirao bih da se bave sportom, ne mora nužno biti veslanje. Svaki je sport dobar pa bih ih poticao da se bave njime. Ne trebaju nužno biti profesionalni sportaši, ali volio bih da se nečim bave. Sport svakoga može naučiti životnim lekcijama.
Martin: Sport me jako usrećio u životu i preporučio bih ga svakome. Volio bih da se moja djeca jednoga dana bave sportom, ali ne bih bio nezadovoljan da izaberu i nešto drugo. Važno je da budu sretni, bilo to u sportu ili u nečem desetom. U srednjoj školi mnogi su isprobavali alkohol, pušili, a ja si nisam mogao priuštiti lude izlaske jer me sutradan čekao trening. Danas mi je jako drago jer mislim da smo izišli na pravi put.