OLGA PAKALOVIĆ: 'Nastojim da mojoj kćerkici što manje nedostaje otac'

Od prošlog tjedna publika uživa u novoj seriji Nove TV ‘Čista ljubav’ u kojoj je jednu od glavnih uloga utjelovila 38-godišnja glumica Olga Pakalović, dobitnica brojnih priznanja među kojima su Zlatna arena i tri Na-grade hrvatskoga glumišta. Kako joj se sviđa snimati seriju s kolegama s kojima još nije surađivala, ali i kako provodi slobodno vrijeme s četverogodišnjom kćeri Galom, otkriva u intervjuu.

U jednom se životnom razdoblju stvari drukčije poslože i čovjek shvati što su mu prioriteti. Ovdje ima stvari koje me zanimaju, a pristala sam na angažman i kako bih nešto novo naučila. Lako je gledati sa strane i komentirati druge dok rade posao koji nije jednostavan. Sada sam dio toga i nije mi nimalo žao. Ovo je najbolja odluka koju sam mogla donijeti kako bih dobila vjetar u leđa kao samohrana majka i prestala se bojati za egzistenciju. Prošla sam audiciju, odlučili su mi dati ulogu Branke i vrlo sam zadovoljna što sam tu u ovom razdoblju. Kolege su divni i ugodno mi je raditi sa Kseni-jom Pajić, Dadom Ćosićem, Marinom Stjepa-nović, Dorom Arar... S njima nisam dosad radila i obožavam ih. S Ivanom Hercegom imam najviše scena i sretna sam što sam okružena svim tim ljudima. želim pohvaliti šminku i ostatak produkcije, zapravo sve sektore jer su svi divni i osjećam se kao dio velike obitelji.

Na neki smo način ograničeni vremenom, ali kako serija traje dulje, imamo vremena za neke glumačke procese i uvjeti su u tom smislu malo širi. »ovjek isproba dokle ide njegova inteligencija, a brzina je moja kvaliteta pa mi je zasad sve u redu. Sve se brzo odvija, moraš se snaći u novim uvjetima i dati maksimum, što zna biti zahtjevno.

Glumim u predstavama i uspješno usklađujem dva projekta. Zahvalna sam jer su svi vrlo uviđavni, što je pohvalno.

Sestra glavnog lika Tome. Ne mogu reći da mi je strana, ali imam i odmak od nje. Prošla je mnogo toga od djetinjstva do danas da bi postala to što jest i bori se za sebe na pošten način. želi kontrolirati stvari da bi osjećala sigurnost, ima brata o kojem se brine jer mu je postala majka davnih dana, a brine se i o nećakinji. Rekla bih da je dosta oprezna, što znači i usamljena jer je izbor partnera na čekanju. Zapravo je topla, ali tu je toplinu na prvu loptu prekrila neka životna gorčina.

Apsolutno, u svakom se liku na neki način prepoznajem i dajem mu ono što i ja živim, posvojim ga. Onda se dijelimo - Branka je Olga, Olga je Branka, sve do sljedeće prilike kada postaje netko drugi. To je čar ovoga posla.

Čovjek nije samo jedna karakterna osobina i mislim da je sve podložno promjenama. Da-nas se ne osjećam isto kao kada sam to izjavila, što ne znači da sam zaljubljena. Imam mogućnost baveći se glumom očistiti dio sebe, napraviti katarzu, a ako je to ogorčenje - čistim se od toga. Vjerojatno sam s godinama stekla i neku vrstu ozbiljnosti, grezosti koja također postoji u meni, ali ne mislim da to ugrožava nešto drugo što imam, primjerice, toplinu. Koristim ono što je u meni i ne znam kako bih to drukčije izbacila pa prenosim na lik.

To sam spomenula jer je uloga u ‘Novina-ma’ bila takva pa sam taj aspekt sebe izbacivala. U seriji ima i toga, ali u svrhu neke borbe. Uvijek postoji razlog zašto je čovjek takav, a ja sam uvijek zainteresirana kopati po sebi, po razlozima zašto sam takva i zato ne mislim da sam ustajala nego se jednostavno čistim zahvaljujući ulogama, gibam se, čekam novi trenutak i otkrivam što sve ima u meni.

Sad sam vrlo praktična, užurbana, pokušavam pomiriti i organizirati svoj život da sve stignem. ©to više radim, shvaćam da me veseli posao, praktičnija sam i moram više razmiš-ljati unaprijed. To me izmori, ali veselija sam jer znam da kad sam kod kuće s djetetom, u potpunosti sam tu za nju i zato smo zajedno na neki kreativniji način. Ispunjenija sam kao žena jer sam radila posao koji volim, vratila se kući, razmišljam dalje, tu je priprema za novi dan i sve je nekako aktivno. A ja sam aktivna.

Prvi je dio snimanja dobro prošao. Imali smo i pauzu, družile se, nije joj baš drago što mama ide na posao jer se naviknula da budem s njom, ali odrasta i sve više shvaća da se to mora. Baka mi je najveća pomoć i svaka joj čast na tome jer s njom dobijem i topli obrok i svu podršku i ljubav. Snalazit ću se zato što znam u što sam ušla i dat ću se u to sedam, osam mjeseci da bismo imale nešto drugo.

To se mijenja i ovisi o fazama. Gala sada ima drukčije potrebe nego prije, ali uvijek je neka akcija, priroda, parkovi i želim da što kvalitetnije provodimo zajedničko vrijeme. Na-ravno, uključujem je da mi u stanu pomogne u poslovima primjerenim njezinoj dobi i nakon toga smo stalno vani. Odgovara mi da u zelenilu očistim glavu, a vidjet ćemo što će donijeti zima. Zima je više za kućna druženja, ali zasad je najvažnija neka akcija.

I danas do sutra se mogu promijeniti, ne podržavam statiku i vjerujem da se ljudi koji su zainteresirani mogu promijeniti. To možda nisu koraci koje bi drugi ljudi mogli vidjeti, ali najvažnije je da se mijena klima unutar same osobe. Vjerujem da su me i pogreške mnogo toga naučile, opreznija sam, ne gubim vrijeme nego ga iskorištavam, praktičnija sam, strpljivija... Zaigrano dijete i dalje je ostalo u meni, ali probudio se i odrasli dio mene. Drago mi je zbog toga jer imam podršku one koja svašta mora i na kojoj je odgovornost.

Sada kada imam odgovornost i kada nisam samo ja u pitanju - da, žao mi je zbog nekih stvari. Samu sam sebe to pitala i odgovor je da bih mijenjala neke stvari. S druge strane, ne bih se željela samo zadržati na tome i cviliti zbog toga, jer se takve stvari ne mogu mijenjati, a i mnogo sam toga naučila. Krize i služe da bih nešto naučila, ali isto tako dosta mi je toga i želim učiti iz lijepoga. Baš mi je potrebno da se opustim i uživam.

To se nisam pitala jer to još otkrivam, ali oprezna sam i idem polako jer ne znam kamo me to može odvesti. Možda sam i previše oprezna, jer mehanizam da se bacim pa što bude više ne bih koristila. Hvala, razmislit ću, prespavati i kad se probudim, donijet ću odluke. I čvršća sam kad ih donesem i stojim iza njih. Donošenje odluka sad mi je jako aktualno.

Oprez pokriva sve, a međuljudske odnose nekako najviše. »udno je to i osjećam se nesigurno biti u previše odnosa da ne bih pogriješila. Sad sam u zoni sigurnosti i ne mičem se previše dok ne budem ponovno spremna, zrelija, i dok se ne dogodi nešto lijepo u što ću imati povjerenja.

Razvod je u meni pokrenuo buru i otvorio mi tu temu. Jednostavno me nešto moralo dobro podsjetiti da više ne trčim. To je razlog, ali mogla sam to i previdjeti i praviti se da se ništa nije dogodilo. Razvod je bio jedan od okidača, a tu je i dijete koje traži svoje i to su pitanja koja su mi se otvorila. Prije svega, imala sam ideju o idili, obitelji, sliku još iz neke svoje dječje perspektive što bismo sve trebali imati. To se nije dogodilo, ali nekako sam sretna što nemam dodatne probleme koji bi mogli otežavati cijelu situaciju.

Nisam ništa shvatila, to se dogodilo. On je jednostavno otišao.

Ne, nikada se nije javio.

Ne forsiram to, ali kupile smo globus i zna gdje joj otac živi. Zna da su odrasli odlučili živjeti razdvojeno. Radimo na tome da zna da postoje različite obitelji, neke imaju dvije majke, neke dva oca, crno, bijelo, crveno, svejedno... S druge strane, ne mislim da joj je nužno predočavati da joj nešto nedostaje i želim da ima dojam kako ima sve i može sve. Nastojim da ima obiteljsku toplinu i u tom se smislu ne osjeća neki nedostatak.

Bih, ali baš ne ulažem u to. Ne znam više ni kako se to radi.

Da, oni i prijatelji.

Ne. Pokušavam joj ne prenositi svoje strahove i ako se ja, primjerice, bojim pit bulla, ne mora se i ona bojati. Kažem joj koje su kvake, ali njezino je iskustvo njezino i mogu je upozoriti na neke stvari, reći joj da je ovo 16. kat i da se ne bi trebala naginjati, ali želim da vidi kakav je pogled s te visine.

Ne znam gdje bih je smjestila. Zapravo sam vrlo oprezna i ne želim je kategorizirati jer bi je to obilježilo. Pratit ću, osluškivati je, ali zasad nije načelno takva. Nekako je promatrač, voli čitati i riječi su joj jako zanimljive. Sad je u fazi mašte i vidim da joj je to kanal, ali nije zainteresirana za glumu niti joj to namećem. Zna gdje radim, odvedem je u kazalište, pokažem joj hodnike, ali ne želim je zaraziti nečim dok ne pokaže zanimanje.

Nikako. Kažem joj: Ovo sam ja sinhronizirala, a ona meni: “Ok, može, a ja sam ovog psa.” Vidi me na televiziji i okrene glavu jer to je ono kad sam išla raditi i nisam bila s njom. To je ta varijanta ignoriranja i kažnjavanja.

Tada se suzi prostor za druge. Drugi joj ljudi postanu strani i potrebna joj je prilogodba da se opusti. Nema neki problem, ali mama mora odobriti, mora pogledati, mora prva ući u prostoriju... Bojala sam se tada, ali ženska je u redu. Nedostaje mi naše svakodnevno druženje te da dok ja nešto radim, ona s nekim uči slova, jer ovako je sve na meni, što mi stvara pritisak. S njom ću crtati, kuhati, podgrijati hranu, pripremiti kadu i tada najmanje vremena imam za sebe, a želim da ima dobru mamu.

Ne baš, ali posao je vrijeme za mene i prostor gdje mogu nešto napraviti. Dobivam sve više prostora, ali kad ga dobijem, ako to nije kvalitetno, gubim vrijeme koje bih voljela provesti s kćeri. Sada je takva dinamika, ali rastemo, mijenjamo se, vidjet ćemo.

Da, upravo tako.

Razgovarala: Maja Šitum

Foto: Josip Regović/Pixsell