Slavko je, kako kaže, posljednje dvije godine uzeo dugo potrebnu stanku i odlučio posložiti misli, a onda se 2017. vratio svojoj velikoj ljubavi i onomu u čemu je najbolji - rukometu. Do kraja ove sezone vodit će klub čiji je trener već bio, najtrofejniji domaći klub PPD Zagreb, a potom odlazi u Slovačku, gdje je na dvije godine potpisao ugovor s tamošnjim prvakom Tatranom Prešovim. - Nakon što sam odstupio s mjesta izbornika, dobio sam ponude iz Bundeslige, no procijenio sam da mi je potreban odmor, da se emocije trebaju slegnuti jer su reprezentacija i rukomet ipak moja druga obitelj. Poslije toga imao sam neke ponude kojima nisam bio zadovoljan jer je trebalo otići malo dalje, od reprezentacije Alžira, Irana, Bahraina... Riječ je bila o golemom novcu, ali to me nije privlačilo. Privlači me sredina s kojom bih se lako mogao stopiti. Javili su se još neki klubovi, ali odabrao sam Tatran zato što smatram da s tom ekipom mogu napraviti iskorak. Zagreb je moj klub, tu sam se afirmirao kao igrač kada sam kao mlad došao iz Metkovića. Praktički, Zagreb mi je dao sve, ali ugovor s Tatranom potpisao sam još prije pola godine. Dao sam im riječ da dolazim, a riječ mi je svetinja. Kad je o Tatranu riječ, to je klub s tradicijom, velikim sponzo-rom, čovjekom koji ulaže velik novac u njih i nije bilo previše natezanja između nas dvojice. Stekao je veliko povjerenje u mene, i to ne samo u rukometnom smislu nego i općenito - kaže Slavko koji će u Slovačku poći sam.
Supruga Iva, s kojom je u braku već 16 godina, i njihov sin Ivan ostat će u Zagrebu.
- Slovačka je blizu. Ivan ide u školu, supruga u Zagrebu ima svoj posao pa je ovako zgodnije. No često ću dolaziti, pripreme ću raditi u Hrvatskoj. Ovo će razdoblje brzo proći i već dolaze Božić i Nova godina. Ivana često pitam kako će bez mene, a on mi odgovara: “Snaći ćemo se mi. Što se brineš?!” - kaže jedan od uspješnijih hrvatskih sportaša.
Još je kao igrač, odnosno kapetan hrvatske reprezentacije, u Ateni osvojio olimpijsko zlato, svjetsko zlato u Portugalu i srebro u Tunisu, a kao izbornik s natjecanja se vratio s tri brončane medalje - olimpijskom iz Londona, s Europskog prvenstva u Srbiji i sa Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Njegove sportske gene, čini se, naslijedio je 14-godišnji Ivan koji upravo završava osmi razred i igra za Zagreb.
- Ivan je u mlađim dobnim skupinama Zagreba. Nije to bila moja želja, ali čini se da mu je u krvi. Kad igra reprezentacija, supruga odvede psa u šetnju, a Ivan navija u kući. Dobar je igrač, zadovoljniji sam ja nego on - priznaje ponosni otac dok njegova supruga dodaje kako je sport uistinu pridonio samostalnosti i disciplini njihova jedinca.
U šali konstatira kako su rukomet i sport, nažalost, česta tema razgovora u njihovu domu. Diplomirana ekonomistica obojici je velika potpora, ali njezini su interesi izvan sporta. Prije godinu i pol dala je otkaz u jednoj zagrebačkoj korporaciji i pokrenula vlastiti posao.
- Radim jastuke za pse Qushin, i to mi je trenutačno preokupacija. U Londonu ćemo 12. svibnja izlagati na sajmu. Najviše proizvoda izvozimo, naši su proizvodi dostupni u trgovinama u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj pa sam i ja često na putu. Zezamo se da ćemo se ubuduće susretati na aerodromima. Vodimo buran život, ali naviknula sam se. Cijela je naša veza obilježena putovanjima, dolascima, odlascima, to je stvarno sastavni dio našeg života - otkriva Iva te dodaje kako je za opstanak braka ključno da među supružnicima vladaju razumijevanje, tolerancija i povjerenje.
- Uvažavam njegove ambicije, kao i on moje. Besmisleno je kočiti nekoga s kim si toliko dugo i koga voliš - ističe, ali napominje kako joj je ipak drago što Slavko više nije u hrvatskom rukometu. I njemu je, čini se, uloga izbornika reprezentacije ostavila gorak okus u ustima.
- Iskreno, mislim da nisam zaslužio neke stvari nakon toliko medalja, toliko rezultata koje sam postigao. žao mi je što se na mene ‘pucalo iz svih oružja’, sve je bilo planski i znam to. Imam sve informacije, a oni na koje mislim lako će se prepoznati. Znao sam da me se ruši, dobio sam informacije iz prve ruke, znam i da je bilo plaćenika koji su mi dolazili zviždati u dvoranu u Umagu i Puli. No svakome mogu pogledati u oči, a mnogi bježe na drugu stranu ulice kad me vide. Dodvoravali su se pojedincima, a ja nisam nikad, niti ću i tako učim svoje dijete - da ima svoj stav te da, prije svega, poštuje suigrača, čovjeka - objašnjava 45-godišnji Goluža o kojem se nedavno pisalo u kontekstu mogućeg izbornika slovačke reprezentacije, ali i pomoćnika sadašnjeg izbornika hrvatske reprezentacije Line Červara.
- Kad-tad ću se vratiti i u Zagreb i u hrvatski rukomet. Lino je sada gazda, odredio si je stožer, odabrao suradnike i to treba poštovati. Uvijek sam mu na raspologanju, kad god me treba nešto pitati. Ne treba puno govoriti koliko sam vezan uz njega i on uz mene. Nas smo dvojica puno toga prošli dok sam bio igrač, potom kapetan i poslije toga kao njegov pomoćnik. Lino mi je puno pomogao. Obojica smo horoskopske Dje-vice, a to vam je dovoljno. Poštujemo se i to je najvažnije. Mogu samo reći da vjerujem u reprezentaciju i da navijam za Hrvatsku. A kada je o slovačkoj reprezentaciji riječ, ne bih išao toliko u širinu. Ne želim o tome sada razmišljati. Trenutačno sam još u Zagrebu i potpuno sam posvećen klubu, zna se što se očekuje od mene i ekipe i dat ću sve od sebe. Kada sam preuzeo Zagreb, rekao sam da je to moj klub, nije bilo govora o tome da ne uskočim i ne pomognem - poručio je.
Story
Autor: Nikolina Kunić
Foto: Ivana Kaurloto
