Poznate domaće damice na biciklima u gradu

Upravo su u biciklu pronašle idealno prijevozno sredstvo za manevriranje zagrebačkim ulicama, a osim što nemaju problema s parkiranjem, odlično im služi za održavanje kondicije. Također, vožnja je savršena za mirne trenutke kada mogu biti same sa svojim mislima. Uspješne dame godinama se svakodnevno voze biciklom te otkrivaju koji su za njih savršeni modeli, koja se humanitarna priča krije iza nekih, kako ljubav prema zdravom i ekološki osviještenom životu prenose na svoje mališane, ali i jesu li Zagrepčani tolerantni prema biciklistima.

ECIJA OJDANIĆ

Odrasla sam u Splitu, gdje je brdovito i puno manje smo se vozili, a kada sam došla u Zagreb na studij glume i vidjela tu nepreglednu ravnicu, počela sam voziti bicikl. Volim ga jer živim u centru, gdje je teško pronaći parkirno mjesto. Bicikl mi je najpraktičnije sredstvo: ekološko je, puno brže za kretanje, zdravo je, a uz sve to jako se volim voziti - govori Ecija Ojdanić.

Glumica ne odustaje od vožnje iako joj je nekoliko bicikala ukradeno, a posljednji incident dogodio se prošle zime, kad su bez tog prijevoznog sredstva ostali ona, kći Cvita i suprug, redatelj Robert Orhel.

- Unatoč tome što su mi dosad ukrali četiri bicikla, ne predajem se - govori i otkriva na što pazi kada kupuje novi.

- Kako sam se, nažalost, naviknula brzo ostati bez bicikla, u kupnju ne ulažem previše, nego pazim da je dobar omjer kvalitete i cijene. Ako ga više platim, još mi je teže kad mi ga ukradu. Sadašnji mi je bicikl darovao suprug da me utješi nakon prošle krađe. Više mi je lijep nego praktičan, nisam baš brza, ali sviđa mi se taj retro dizajn - govori nagrađivana dramska umjetnica koja niže uspjeh za uspjehom s predstavama svoga kazališta Moruzgva.

Eciju se često može vidjeti kako se gradskim ulicama vozi sa Cvitom i sinom Jakovom koji su ljubav prema biciklizmu naslijedili od roditelja.

- Svi volimo bicikl i vozimo se njime gradom, no znamo otići i do Maksimira, na Jarun, sve kombinacije su u igri. Odgajati je najbolje vlastitim primjerom, tako su naša djeca od supruga i mene vidjeli da volimo voziti pa samim time i oni to više vole - rekla je glumica koja tijekom ljeta ipak vozni park svoje obitelji ostavlja u Zagrebu.

- Nismo ih još prenijeli na more. Stalno nagovaram supruga da stavimo nosače na automobil, ali on me ne sluša. To mi je idući projekt! - govori 42-godišnjakinja koju bicikl nikada nije priječio da iskaže svoj modni stil.

- Ne ograničava me i često vozim u haljini i visokim potpeticama. Kad želim biti sređena i idem na neki događaj, izvježbala sam tehniku vožnje u potpeticama, samo vozim malo sporije i tada nije nikakav problem - zaključuje glumica koju samo jaka kiša ili snijeg mogu spriječiti u vožnji.

MAJA POSAVEC

Najveće prednosti vožnje biciklom su rekreacija i svjež zrak, koliko to može biti u gradu. Vani si, rekreiraš se i dođeš do cilja - govori glumica i glazbenica Maja Posavec koja je vožnju biciklom zavoljela još kao dijete.

- Prije je to bilo malo drukčije i kada smo bili klinci, samo smo se išli voziti, nismo išli nekamo ili imali neki cilj, nego je to bila aktivnost sama za sebe. Prvi sam bicikl kupila prije desetak godina i tada mi je postao prijevozno sredstvo. Odmah sam znala da ću ga za to koristiti, a ne za rekreaciju. Jednostav-no nemam tu naviku - govori 34-godišnjakinja koja je na predavanja na Akademiji dramske umjetnosti uvijek odlazila upravo sa ženskim biciklom koji ne koristi samo u najhladnijem dijelu godine.

- Zimi nisam na njemu, ali kako sada zime dolaze sve kasnije, vozila sam ga još u studenome i prosincu. Sjedam na bicikl čim se otopi snijeg i kada nije toliko hladno da moram imati punu opremu - šal, kapu i rukavice. Sada su i proljeća sve ranija pa ga koristim gotovo cijelu godinu - otkriva glazbenica koja je početkom tjedna objavila novu pjesmu ‘Mediteranska’.

Sa svojim limenim ljubimcem na dva kotača glumica često dolazi na premijere predstava svojih kolega, ali i onih u kojima je sama glumila, poput ‘I konje ubijaju, zar ne?’. Ništa od toga ne bi bilo moguće da biciklisti nisu sve prihvaćeniji u prometu.

- Čini mi se da su Zagrepčani prilično tolerant-ni prema biciklistima, ali na mom putu od kuće do posla nema dovoljno biciklističkih staza i razumijem da pješacima idem na živce kada moram zvoniti da se pomaknu, ali druga je varijanta da poginem na cesti. Ali mi smo pozitivni. Da je grad još bolje prilagođen biciklistima, bilo bi nas još i više, jer Zagreb je ravan i idealan za vožnju. Već je puno napravljeno kad je o tome riječ, ali moglo bi još i više - zaključuje.

BARBARA VICKOVIĆ

Uvijek nastojim biti prisutna i dok vozim, paziti na pješake, druge bicikliste, vjetar na licu. Bicikl vežem uz zabavu, slobodu, to mi je ljubav - govori glumica Barbara Vicković koja je pronašla idealno prijevozno sredstvo kojim održava i kondiciju.

U petom razredu osnovne škole naučila je voziti Pony, no on joj nije uvijek bio na raspolaganju.

- Imam brata i sestru i imali smo samo jedan bicikl pa se svatko morao izboriti za sebe. Voljela sam ga, ali on tada nije bio prijevozno sredstvo, nego oblik igre u dvorištu i na cesti. Intenzivno sam počela voziti u ranim tridesetima i tada je bilo teže jer u Zagrebu nije bilo biciklističkih staza, trebalo se paziti i bilo nas je malo. Sada mi je bicikl sastavni dio života i ne volim se voziti po cesti, ali srećom, od moje kuće do posla postoje biciklističke staze i njima se koristim. Divno mi je što su se već ljudi naviknuli da postoje biciklisti u Zagrebu, paze da ne hodaju po stazama i dosta su susretljivi. Možda bi infrastruktura mogla biti bolje, ali kultura vožnje biciklom sve se više razvija - govori glumica koja je isprva koristila ženski bicikl bordo boje (koji su joj poslije ukrali), a u vožnjama metropolom vrlo brzo joj se pridružio sin Frano.

- Moj je stariji sin rano naučio voziti bicikl, jako ga je volio i stalno smo se vozili Zagrebom. Od travnja pa do listopada ili studenoga, do kad smo god mogli zbog vremena. I s mlađim sinom Matijom stalno sam na biciklu. On još ne može voziti do centra, ali idemo do Bundeka koji nam je u blizini kuće. Kada je bio jako mali, imala sam na svom biciklu dječje sjedalo i kada bismo se vozili maksimirskom šumom, redovito bi zaspao, što mi je bilo jako slatko - govori članica ansambla Hrvatskog narodnog kazališta koja bi prije u ljetnim mjesecima bicikl poslala vlakom ili autobusom u Zadar, a sada se rodnim gradom vozi na biciklu svoje sestre koja se preselila u Irsku.

Koliko koristi limenog ljubimca na dva kotača govori i činjenica da joj je okvir bicikla nekoliko puta pucao, ali to je nije omelo da se svakodnevno vozi.

- Varen je triput jer mi je rama možda za broj manja nego što bi trebala biti - otkriva dramska umjetnicu kojoj je san imati drveni bicikl i ukrasiti ga ručno rađenom drvenom košarom.

NERA STIPIČEVIĆ

Na biciklu se hvataju trenuci samoće. Često dok sam na biciklu, koristim priliku za smišljanje i skladanje stihova, ponavljam tekst. Dok hodam cestom, često učim i ponavljam tekstove za predstave pa se čini kao da razgovaram sama sa sobom, a ovako ako te netko i vidi, kraći je taj trenutak u kojem bi pomislio da sam možda poludjela. Krećeš se slobodno i brzo, činiš nešto dobro za sebe i svoje tijelo - opisuje glumica Nera Stipičević koje su za nju najveće prednosti svakodnevne vožnje biciklom.

Premda je zaljubljenica u biciklističku vožnju još od najranije mladosti, preseljenje u glavni grad značilo je i svakodnevno bicikliranje.

- Još kao dijete sam imala BMX i otad traje ljubav. No kako u Makarskoj ima dosta uzbrdica, bicikl sam na jedno vrijeme zamijenila skuterom kako bih stigla obaviti brojne obaveze, od atletike do glazbene škole. U Zagrebu ga vozim posljednjih sedam, osam godina. Kad okopni snijeg i granu prve zrake sunca, bicikl je moje prijevozno sredstvo. Stanujem u blizini centra i to mi je najbrže, najekonomičnije i najljepše - govori autorica monodrame ‘FreeDA’.

Pjevačica se nada da će svojim primjerom potaknuti što više ljudi da sjednu na bicikl, a svojeg crnog ljubimca, svoju Konicu, kupila je prije nekoliko godina, iza čega se krije i lijepa priča.

- Prije sam imala sportski bicikl koji ima šipku između nogu i shvatila sam da me ona ograničava pri odijevanju za posao, a kako nisam željela biti rob bicikla, kupila sam ovaj i otad me na biciklu možete vidjeti u potpeticama i haljinicama. Prilično je težak, ali vježbam pa ga imam snage i ponijeti uz stepenice. Zanimljivo je da je dio novca od njegove prodaje doniran djeci u Africi i jako je lijepo što je u njegovoj kupnji sadržana i ta humanitarna nota - govori 34-godišnjakinja koja bicikl koristi za gradske vožnje, a razmišlja i o kupnji još jednoga.

- Vožnja mi je odlična za kondiciju. Biciklom uvijek idem na posao u kazalište Komedija. Kako imam problema s koljenima i ne mogu trčati, razmišljam da si nabavim i sportski za neke dulje staze prirodom, baš zbog kondicije - govori glumica koja ima i jednu zamjerku kada je o vožnji riječ.

- Ljudi često hodaju biciklističkim stazama pa zbog toga moram zvoniti, a to mi nije najugodnije. Pješaci koji ne voze bicikl često nisu baš osviješteni, a bilo bi uistinu puno ljepše i zdravije da smo svi na biciklima - zaključuje.

MIA BIONDIĆ

Kao tinejdžerica, glumica Mia Biondić obožavala je rolanje, ali nakon što je upisala Akademiju dramske umjetnosti, shvatila je da je bicikl najpraktičnije, najkorisnije i najjednostavnije sredstvo za kretanje Zagrebom.

- Dugo sam vozila KTM koji sam koristila za grad i prirodu i najskuplja je na njemu bila košara u kojoj se vozio moj pas. Ali kad sam se prije devet godina odselila od roditelja, pas je ostao s njima i tada sam shvatila da mi je takav robustan bicikl pretežak i da mi treba nešto lakše i jednostavnije - govori 31-godišnjakinja koja je tadašnji bicikl zamijenila novim, jedinstvenim u našim krajevima.

- Ovaj je bicikl došao iz Indije i dugo ga nitko nije vozio jer mu je rama jako mala, a kako sam ja sitna, za mene je idealan - opisuje članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih koja nam je otkrila i posebnosti omiljenog prijevoznog sredstva kojim gradom juriša posljednje četiri godine.

- Ima specifične kočnice, volan se ne može okrenuti pod punim kutom tako da se mora izbaciti koljeno pri skretanju. Kad ga vozim na servis, svi me otjeraju i govore da nemaju dijelove za moj ‘antikni bicikl’. Baš je poseban, lijep, ima svoj karakter i zato je moj... jer je malo ‘svojeglav’ - govori Mia koja opisuje kakva je prometna situacija u Zagrebu.

- Sudjelovala sam u nekim biciklističkim pokretima da se ljudi u Zagrebu naviknu na bicikliste, ali ne mogu stati na ičiju stranu. Naime, imam iskustvo s nesavjesnim biciklistima, tako da ne mogu reći da su samo pješaci problem. Ali doista nema smisla da moram silaziti s bicikla pri prelasku zebre, a tu je i činjenica je da biciklisti-čke staze u jednom trenutku samo prestaju. No situacija je sada bolja i ljudi se više ne čude kada vide da netko u odijelu ili potpeticama vozi bicikl - zaključuje.

Autor: Maja Šitum Foto: Josip Regović