Ecija Ojdanić otkrila: 'Sada lakše vozim životni slalom'

"Prije dvije godine prestala sam pušiti i od straha da se ne udebljam, počela sam trčati. Prije toga nisam razumjela ljude koji su imali potrebu trčati. Smatrala sam to dosadnom tjelovježbom, a tek kakvim sam komplimentima ‘častila’ ljude koji trče u grupi. Činilo mi se to potpuno besmislenim, ali nikad ne reci nikad pa sam tako počela trčkarati. Tada je moja prijateljica Ivana upisala školu trčanja, uspoređivale smo prijeđene dužine i brzine i da mi ona nije darovala broj za zagrebačku utrku Noćni cener, mislim da se nikad ne bih zaljubila u trčanje. Dotad nisam trčala više od sedam kilometara, ali dala mi je broj za noćnu utrku od deset kilometara, a istrčala sam je za manje od sat vremena. Kad sam osjetila energiju svih tih ljudi, adrenalin, uzbuđenje, trkačku euforiju i udar endorfina, znala sam da je trčanje moj put - opisuje glumica Ecija Ojdanić kako je počela njezina ljubav, čak i ovisnost o aktivnosti u kojoj svakim danom postiže sve bolje rezultate.

Nakon četiri istrčana polumaratona od 21 kilometra, odlučila je postaviti novi izazov pa se posljednjih tjedana priprema se za maraton koji će se u Veroni održati 19. studenoga.

- Polumaratoni su stepenice u karijeri trakača. U meni se rodila želja da istrčim maraton, a za to su potrebne ozbiljne pripreme. Osjetila sam potrebu da to bilježim putem bloga i vloga, a prvi video bit će objavljen 9. kolovoza na mojem You-Tube kanalu i Reebokovoj platformi koja će me podržati u utrci života. Svaka dva tjedna bit će objavljen novi video, što će me motivirati da ne odustanem, jer jednom kad je objavljen, nema natrag. Kad sam počela trčati polumaratone, nisam to smatrala osobitom podvigom. Samo sam uživala u omiljenom hobiju i poboljšavanju vlastitih rezultata. Nekako mi je cijeli taj put od neobaveznog trčkaranja do ozbiljnog treniranja bio prirodan. Tek kad sam primijetila koliko ljudi je fascinirano promjenom u mom životu, shvatila sam da to baš i nije uobičajeno. Shvatila sam koliko je ljudima teško pomaknuti se s mrtve točke. Zbog toga i radim ovakve dnevnike, želim svojim primjerom potaknula i druge na pozitivne promjene. Obitelj, roditelji i prijatelji me odgovaraju od toga jer misle da je to previše naporno za mene, ali što je više prepreka, to sam upornija. Iza mene je mjesec i pol dana priprema i nekako sve to uspijevam uz predstave, obitelj i druge obveze. To je neka vrsta ovisnosti i ako ne trčim dva, dana, postanem nervozna - otkriva nagrađivana glumica koja će većinu ljeta provesti na turneji sa svojim kazalištem Moruzgva.

U svakom mjestu koje posjeti s predstavom ‘Kako život’ odrađivat će treninge, a najdraže joj je trčati šumom. Ako nema hlada, ustaje vrlo rano ili trenira predvečer.

- Koliko god se trčanje čini usamljeničkim sportom, u rekreativnoj fazi ono je grupno. Iako zbog obaveza najčešće trčim sama, najdraži su mi treninzi u grupi, pogotovo kad se trči više od 20 kilometara. Malo razgovaraš, malo se zezaš; kad posustaneš, povuku te drugi i to je prelijepo. U pripremama za maraton treniram četiri puta tjedno, a ukupno trebam istrčati 40 do 50 kilometara. Najteže su mi velike dužine koje se postupno povećavaju do studenoga - govori Ecija, za koju je program tjednih treninga sastavio trener Vedran Lozanov, a svaki počinje razgibavanjem.

- Razgibavanje ne volim i izbjegavam ga, ali je prijeko potrebno. Uživam trčati uz glazbu, a nekad slušam svoje udisaje i meditiram. To je vrijeme u kojem nema posla, muža, djece, obaveza, neplaćenih računa. Zapravo je to lijepa vrsta meditacije. Uvijek se zezam da mi tijekom trčanja padaju najpametnije ideje na pamet, samo ih treba zapamtiti i po završetku treninga - smijući se opisuje dramska umjetnica, koja se zahvaljujući trčanju počela zdravije hraniti te uzimati magnezij i kalcij kako bi što bolje zaštitila zglobove.

-Primijetila sam da mogu više jesti, a ništa se ne prima, tijelo mi je čvršće. Još su važnije psihičke promjene: stabilnija sam, mirnija i lakše podnosim stres. Odabrala sam put samostalnog umjetnika, na čelu sam jednog kazališta, ambiciozna sam i na polju kućanskih poslova. Dala sam si previše zadataka, a trčanje mi je dalo odušak i više snage da uspješno ‘vozim slalom’. Mislim da mi je toliko priraslo srcu i toliko se njime opsesivno bavim jer mi donosi upornost i poriv da budem strpljiva. To su osobine koje sam imala, ali sam ih tek zahvaljujući trčanju uspjela osvijestiti i prenijeti na druge životne aspekte i to mi čini dobro - kaže maratonka koja odličnu kondiciju održava i drugim aktivnostima.

- U Zagrebu idem na vježbe snage. To sam preko ljeta zanemarila, ali redovito radim trbušnjake i vježbam s mužem i djecom. Usto se trudim što više plivati. S kolegicama plešem jazz dance jednom tjedno. Tri godine zaredom snimala sam po devet mjeseci i kad sam prestala, shvatila sam da se moram posvetiti sebi i raditi ono što volim - plesati i provoditi vrijeme s dragim kolegicama. Nadamo se da će se iz toga izroditi predstava - otkriva 43-godišnjakinja koja na trčanje još nije navukla supruga, redatelja Roberta Orhela, te djecu Cvitu i Jakova.

- Voljela bih da i oni trče, ali zasad me samo bodre sa strane - s osmijehom kaže Ecija, koja uvijek nađe vremena za trčanje.

- Samo trebaš imati tenisice i opremu u autu i kad god uhvatiš sat vremena, možeš trčati. Za razliku od ostalih sportova, ne trebaju ti treneri, partneri, dvorana. Gdje ima strasti i ljubavi, ima i volje i načina. A fenomen trkačke euforije, endorfin nakon treninga i utrka jednak je ushitu koje žene osjete nakon porođaja. Pa tko onda ne bi trčao - zaključuje Ecija.

Autor: Maja Šitum

Foto: Jadran Babić