EKSKLUZIVNE FOTOGRAFIJE 'Dan uz Lolu i Maxa uvijek je prekratak'

Nije me zatukao đavo nego umalo vlastita žena - smijući se prisjetio se redatelj Dalibor Matanić na ekskluzivnom snimanju za Story, na kojem su supružnici predstavili sina Maxa te ispričali kako su se prošle godine odvijale pripreme za film ‘Egzorcizam’, u kojem je jednu od uloga ostvarila Helena Minić Matanić. Psihološki triler, koji nakon vodnjanske i zagrebačke premijere u hrvatska kina dolazi 9. studenoga, nastajao je paralelno s istoimenom predstavom koja je prošlog listopada premijerno prikazana u Istarskom narodnom kazalištu. Poznati supružnici tada su se na nekoliko mjeseci s kćerkicom Lolom preselili u Heleninu rodnu Pulu kako bi radili na predstavi, ali i filmu koji je nastao, kažu, u gerilskim uvjetima s budžetom od samo 15.000 eura u suradnji s INK-om. - Taman sam prestala dojiti Lolu, ali kao žena pod hormonima i nisam baš bila uračunljiva. Budeš u mirisu pudera, pelena, čistoće, bjeline, mekoće i onda uđeš u tu mračnu tematiku i ovaj te luđak zaključa u podrum. Inače imam strahova i bojim se sama spavati kod kuće, ali morala sam se suočiti sa svim time. Taj poslovno-privatni rad je težak jer bi u tim trenucima morao biti i roditelj. Dado je na sebi imao većinu posla jer je redatelj i morao je stalno biti prisutan, a ja sam morala biti na svim probama, ali ne baš na svim snimanjima. U projektu je šestero glumaca, Dado je pisao tekst za predstavu i nije mi palo na pamet tražiti ikakav privilegij pa nisam htjela čitati scenarij prije ostalih. Tako sam na prvoj čitačkoj probi shvatila da je napisao pet uloga, a moju nije. Susrela sam se i s tim da moram sama kreirati nešto unutar nečega što je već kreirano - govori akademska glumica, no Dalibor pojašnjava svoju odluku: - Znao sam da ona to može i da će to proraditi jer je sjajna glumica. Na testnoj projekciji dijela filma u Puli najviše su nju hvalili, a to su ljudi koji nikad ne daju komplimente. - Da, ali ništa mi nije moglo vratiti grozne osjećaje koje sam proživjela. No, shvatila sam, bez obzira na to što sam ga u nekim trenucima htjela zadaviti, koliko smo blagoslovljeni jer je u tom ludilu začet Max pa je i on bio sa mnom na premijeri u trbuhu i igrao predstavu. Bilo je ludilo i moram se ispričati kolegama što sam bila neuračunljiva. Trudila sam se biti što normalnija - objašnjava Helena, a redatelj je uz smijeh dopunjuje: - Bila je daleko od normalnoga i svi su me sažalijevali, ali zbog svega toga Max je najpoznatiji novi egzorcist. Ako smo napravili dijete u tom procesu i tom mraku, ono će biti glavni borac protiv zla i samo tako će zgnječiti sotonu.

Iako naslov može asocirati na horor filmove slične radnje, Matanić objašnjava da nema nikakvih krvavih udova koji lete scenom. - To je psihološki horor, ali posebno mi je drago što je prožet emocijom. Riječ je o psihoanalizi i suočavanju s vlastitim demonima. Od ikakvih specijalnih efekata jezovitije su stvari koje prikazuju realnost. Gledali smo prave snimke egzorcizma i nisu nam bili jezivi snimci prizora kada ljudi lete zrakom nego djevojke koja se tri sata samo njihala i bilo joj je loše - govori redatelj, a Helena priznaje da se ježi od same pomisli na taj prizor. - Postoji arhaični konzervativni egzorcizam, a s druge strane tu je ateističko društvo koje počiva na strahu. Banke, farmaceutika svi imputiraju pojedincima strah da moraju biti dio sustava inače će nestati s lica zemlje. Zadatak filma i predstave jest kako pomiriti ta dva svijeta i zato sam želio snimiti film jer to pomirenje nisam nigdje vidio. Svi znaju da ne štedim riječi i uvijek ću napadati konzervativce koji pokušavaju lišavati ljude slobode, ali kada je moj tim pogledao film, rekli su mi da bi Crkva mogla voljeti ‘Egzorcizam’. Kritiziramo, ali borimo se za čistoću koja je i njima u interesu. To su ljudi osjetili i u predstavi. Nitko nije  povrijeđen i nije poanta u tome da se nekoga ponizi nego da dođe do katarze - govori vlasnik prestižne nagrade žirija u natjecateljskom programu Un Certain Regard filmskog festivala u Cannesu. Priznaje da je sa svojom ekipom, za koju ima samo riječi hvale, i sam doživio katarzu suočavanjem s vlastitim strahovima. - Tema je toliko jezovita i u njoj nema ničega lijepog, a stalno se događa oko nas. Na početku se bojiš svega, svoje sjene, jer privučeš takvu energiju, ali tijekom procesa dolazi do pobjeđivanja svih tih strahova. To cijeli ovaj projekt čini unikatnim - opisuje Dalibor, koji je osam dana nakon što je počeo raditi na predstavi čuo za sličan slučaj egzorcizma nad dvjema djevojkama koje su bile podstanarke u obližnjem Vodnjanu. Iako su ih pokušali pronaći, naišli su samo na zid šutnje, a ubrzo su čuli o mnogim drugim slučajevima. - Takve se stvari ne mogu objasniti ni religijom ni ateizmom pa nastaje vakuum kako pomoći tim ljudima. Svijet je previše bogat da bi bio racionalan. Sve se to brzo zataška jer je tema škakljiva - objašnjava redatelj koji je, kao i ostatak ekipe, radio po cijele dane. Helena pak priznaje da su ponekad znali i zaplakali od silne iscrpljenosti. Istodobni rad na predstavi i filmu bio je težak i fizički i psihički, no iznimno je važno  bilo da se svaki dan vrate kući svojoj Loli koja je tada imala godinu dana. - Odlučila sam biti vojnik u tom procesu. Sa šest godina počela sam ići u dramski studio i jako mi je pomoglo u životu kada mi je tata jednom rekao: “Kad uđeš u kazalište i zatvoriš vrata, zaboraviš sve brige i probleme koje imaš, a kada izađeš iz kazališta, ondje ostaviš sve što se tamo događalo”. To zvuči jednostavno, a zapravo nije. Ako se umjetnik nečim bavi, on je u to involviran 24 sata na dan i ne može lako izići iz toga. Trudila sam se sama sebi odrediti granicu: “Sad sam sa svojim djetetom i nju ne zanima što joj mama i tada rade”. Trudila sam se biti ponajprije jer ona želi da je maziš i da osjeti tvoju ljubav. U tom mi je ludilu glavni zadatak bio da to malo biće ne bude zakinuto ni u čemu - objašnjava Helena, a njezin suprug dodaje: - Jednom kada klinci budu stariji i shvate da su ovo dvoje luđaka od njihovih roditelja napravili ovakav film, mislim da ćemo u njihovim očima biti barem malo cool.  - Ili će nas mrziti najviše na svijetu - razmišlja Helena. - Ne, mislim da njih dvoje nisu birokrati i da će reći da smo ludi ko šlape. Prije svega zato  što i Max glumi kao dijete u trbuhu - ponosno govori Matanić koji je na ovom projektu shvatio kolika je prednost biti u braku s nekim iz iste industrije. - Ova vrsta razumijevanja je genijalna i gluposti su ono što smo prije govorili kako nije važno da je partner iz iste branše. Malo tko razumije redateljski i glumački proces, svi misle da su to intervjui, crveni tepisi i slične glamurozne stvari. Da su vidjeli u kojim smo nemogućim uvjetima ovo snimali, ne bi vjerovali. Izgledali smo poput djece koja su pobjegla iz podruma - opisuje redatelj kojemu je supruga priopćila da uskoro ne planira novu suradnju, osim možda u komediji. - To sam rekla u ludilu. Prvo ću morati provjeriti je li moj lik uopće napisan u tekstu. Tko će kome nego svoj svome, a ljudi misle: “Evo, udala se za redatelja, krenut će joj  filmska karijera. Sve je to kalkulacija”, a na kraju dođe do toga da ne dobijem ništa - smije se, a Dalibor nastavlja: - To je poruka sponzorušama da je Helena jedina osoba koja mi brani da radimo zajedno. Iako ne planira novu predstavu s mužem, Helena nije, kao s Lolom, uzela godinu dana rodiljskog dopusta i već se vratila poslovnim obvezama te sa Senkom Bulić radi na predstavi ‘Nora’ Henrika Ibsena i Elfriede Jelinek koja će biti premijerno prikazana potkraj studenoga u zagrebačkoj Tvornici kulture. - Velika mi je čast što me Senka pozvala. Svi smo zamjenjivi i divno mi je što me željela u tom projektu te što je čekala da vidi hoću li pristati jer imam bebu. Ne događaju se često takve stvari jer ovo je idealan trenutak za igra-nje Nore pa bi bilo jako glupo to propustiti. Bilo bi teže da sam tu ponudu dobila s prvim djetetom. Tada nisam mogla ni razmišljati o poslu. S Maxom sam u svemu puno opuštenija i poslala sam svemiru svoju silnu želju da to želim raditi, što mi se i ostvarilo. I Max to prati. Lola je na početku puno više zahtijevala, a sada mi je mnogo jednostavnije. Oduševljena sam i svaki dan radosno odlazim na probe koje Senka tako kreativno osmisli. U procesu sam i učim tekstove dok ‘nunam’ po kvartu i dojim, ali da nema dadilje i baka, to bi bilo neizvedivo - otkriva 38-godišnjakinja. - Moramo istaknuti dvije osobe - jedna je ljetna baka Ivanka, Helenina mama koja nam pomaže u Puli, a druga je jesensko/zimsko/proljetna baka Ana, moja mama, koja je u Zagrebu s nama. Najgore je što su umorne, a tek će iduća godina biti puno više radna. Već sam objema počeo klesati spomenik jer nas stvarno spašavaju. I Helenina i moja mama su nas 20 godina ispitivale kada će unuci pa smo im se odužili. Rekli smo im da dijete nije za pokazivanje nego za posao, ali vidim da su se posljednjih pola godine polomile i esencijalna su nam pomoć - govori 42-godišnjak koji uskoro počinje snimati drugu sezonu serije ‘Novine’. Uz pune poslovne rasporede i dvoje male djece priznaju da nemaju vremena za sebe ili jedno za drugo, ali to im ne predstavlja problem. No nije bilo lako naviknuti se na nešto što je zajedničko sinu i kćeri. - Lola je živac, Max je zen. Kad on ne spava, mirniji je od ovog Klausa Kinskog. Ljetos sam puštao dokumentarac o njemu i ta sumanuta energija - to je Lola, ali oboje ne spavaju. Spavanje je za tetke - govori Zagrepčanin. - Nisam vjerovala kada sam prije slušala slične priče. Ubrzo nakon što sam rodila Lolu, poznanica je pričala da osam godina ne spava. Mislila sam da je to nemoguće, ali sad ja proživljavam slično. Već smo na dvije i pol godine, ali uđeš u neki balon i tijelo ti se navikne. U danu su različite amplitude i to stanje je kao kada si loše mamuran. Nije lako, ali organizam se naučio. Malo odspavaš u hodu, a najluđe je što mi je sada, kada imamo dva kikića, dan prekratak i ne stignem napraviti sve što bih željela. Glavno da smo Dado i ja dobro, jer ako partneri nisu OK, pucaju odnosi. Šalimo se da prolazimo prvu liniju fronte. Bude teško, ali uvijek sa smiješkom iziđemo kao pobjednici. Ali ako stvari imalo ne štimaju, klinci su idealna prilika za izvlačenje i pokazivanje svega što je bilo na klimavim nogama - govori Helena čiji su Lola i Max, koji je nasmijana i vesela beba, vrlo različitih karaktera. - Ne znamo još kakav je Max i iznenađuje nas. Lola je karakterno jaka, i Max je, ali na drukčiji način. On je veseljak, ali nam je zanimljivo što još ne znamo i cijelo vrijeme čekamo hoće li ga ‘prehititi’. Da budem iskrena, stalno sam u niskom startu i gledam gdje je ta kvaka - uz smijeh govori akademska glumica, čija je dvije godine starija kći Lola ljubomorna na mlađeg brata. - Sada je sve bolje. Psihijatri kažu da je normalno što u početku nije sve super jer je riječ o oduzimanju trona, a djeca još ne osjećaju povezanost. Lola to radi na jako zabavan način i nadam se da će to netko jednom glumački interpretirati - ta kombinacija Klausa Kinskog i starije sestre. Koliko se sad čini nemoguće, mislim da će biti odlično kada budu stariji. Lijepo je što će jednog dana imati jedno drugo - objašnjava scenarist i dodaje da je s dvoje male djece organizacijski sve dvostruko teže, ali ne i psihički jer su i on i Helena mnogo opušteniji.  - Možda se čak čini da s drugim djetetom malo nedostaje intenziteta koji si imao s prvim, ali jako je dobro da postoji podjela trona... - Stvar je organizacije i svaka sekunda u danu mi je isplanirana. Nemamo vremena za nas, za sebe, ali znamo da će tog vremena biti, trebamo izgurati još koju godinu, klince podignuti na noge i otići u starački dom. Rekao mi je da ću se s rodiljskog vratiti sa 60 i nešto godina, ali vidiš, Dado, već sam se vratila - kaže Helena i ubrzo dobiva suprugov odgovor:  - Jesi, to je bio plan za dvoje djece, ali vidjet ćemo što će biti kada bude treće, četvrto...  snalazit ćemo se u hodu. Napisala: Maja Šitum Foto: Josip Regović