Kraljica domaće scene i dalje pomiče sve granice

'Iznimno jako osjećam tu veliku ljubav i želim je uzvratiti. Kad sam čula da je i drugi koncert rasprodan, sjela sam odmoriti se jer golema je to odgovornost', rekla je Josipa koja će zaljubljenike u njezinu glazbu uskoro razveseliti dvostrukim CD-om (trećim dijelom ‘Antologije’). Na jednom su glazbene suradnje, a drugi sadrži izvedbe tradicionalnih pjesama poput maestralno otpjevane ‘Vila Velebita’. Iznimnu glazbenicu uvijek pokreće publika koju smatra prijateljima. Kako kaže, to je primopredaja - ona daje publici, a publika joj vraća. Tako je bilo i za nedavna posjeta Americi i Kanadi, gdje je održala koncerte u Chicagu, Torontu i New Yorku. 'Nakon što dobijem puno čestitki i komplimenata, spremim ih u kovčeg puno dobrog. Zato sam turneju i nazvala ‘Kovčeg pun ljubavi’ i ne možeš ga podignuti koliko je težak. Puno je teži od onoga punog mržnje', slikovito je opisala umjetnica, dodavši da se zapitamo što je jače i što nas gura naprijed, dobro ili loše, odnosno da usprkos svim našim nesavršenostima moramo stremiti dobrome. Istaknula je da je dar odgovornost prema stvaranju, da bez vjere ne bi mogla stvarati nešto novo i ludo i da joj je uvijek najvažniji onaj koncert koji slijedi. To su trenutačno dva spomenuta u Lisinskom u prosincu, a u prestižnoj zagrebačkoj dvorani njezin sljedeći nastup zakazan je tek za prosinac 2018. godine. Životna priča umjetnice koja se cijeli život užasava banalnosti i prosječnosti počela je u zagrebačkoj Zajčevoj bolnici 14. veljače 1950. godine. Otac Josip bio je službenik, a majka Ana domaćica. Odrasla je u prosječnoj građanskoj obitelji u sivim poslijeratnim godinama, no unatoč tome s veseljem se prisjeća djetinjstva. 'Odrasla sam u normalnoj radničkoj obitelji s prosječnim primanjima. Roditelji su bili liberalni i držali su do odgoja djece. Nisu se nikada miješali u moj izbor', jednom je ispričala glazbenica kojoj je obitelj oduvijek bila najvažnija. Posebno je ponosna na blizak odnos s tri godine mlađom sestrom Mirjanom. 'Uvijek se s veseljem prisjećam tih vremena i ne bih htjela zvučati nostalgično, ali iako su to bile jako teške godine, imala sam sretno djetinjstvo. Vladala je oskudica, živjeli smo teško kao i mnogi drugi i nismo se previše razlikovali od ostalih građanskih obitelji. Sjećam se kako sam se iz dana u dan rolala Zvonimirovom ulicom i bila sva krvava kada bih stigla kući. No za razliku od većine, imala sam te role koje sam kršila svaki dan, a moj ih je tata uporno popravljao. Bilo je nešto u tim godinama i toj generaciji. Postojali su entuzijazam i izazov, u svima se vidjela nada. Kad vlada opća neimaština, čovjek se veseli malim stvarima i život dobiva druge vrijednosti. Međuljudski odnosi nisu bili tako površni. U razgovoru s nekim mladim ljudima danas vidim da oni nemaju nadu. Ne zaboravimo, uvijek je bilo teško. Tih je godina bilo nemoguće dobiti putovnicu. Nije se moglo, a ni smjelo putovati. Samo su rijetki, poput mog Karla, imali taj privilegij. Procedura je trajala mjesecima i bilo je gotovo nemoguće izaći iz države ako si želio samo otići na izlet. No ljudi su ipak bili sretniji', prisjeća se Josipa. Već je tada znala da je važno živjeti i sudjelovati. Izniman glazbeni talent pokazala je u ranoj dobi. S deset godina postala je članica Zbora tadašnje Televizije Zagreb (danas HRT-a). Godine 1962. njezin zbor, pod ravnanjem maestra Dinka Fija, dobio je Grand Prix na natjecanju u Francuskoj kao najbolji dječji zbor na svijetu. Premda odgajana na Monteverdiju, Bachu, Beethovenu, Brittenu, vrlo je brzo pokazala zanimanje za rock glazbu, a fascinantnim glasom (koji seže od kontraalta do soprana), originalnim interpretacijama te jedinstvenom pojavom ubrzo je postala prepoznatljiva zvijezda rock glazbe. Josipa ne krije koliko joj je značio strogi profesor zbora Dinko Fio. 'Otvorio je moj glazbeni svijet spoznajom da sam drukčija. Bio je jako strog, a hvalio je na specifičan način. Jednog je dana došao na probu i rekao: 'Danas će solo pjevati Lisac'. I tu je bio kraj. Bio je to njegov način nagrađivanja za dobro pjevanje. U to sam vrijeme bila nesretna zbog svoga glasa. Sve su djevojčice bile na hrpi kao soprani, a mene je jedinu izdvojio jer sam bila alt. I to među dečke. Rekao mi je da ću biti posebna i da je to rijetkost i čar. Nije me uspio utješiti, htjela sam biti kao i ostale djevojčice. Poslije sam zahvaljujući profesoru shvatila da ne trebam ničije pohvale kako bih znala da sam dobra. Ugradio mi je svijest o samoj sebi', ispričala je. Ne zaboravlja ni kad je jednom zakasnila na upjevavanje jer nije mogla pronaći sobu u kojoj se održavala proba. A kašnjenje ju je stajalo natjecanja u Bugarskoj. Nakon toga je odlučila da će svaki put dolaziti ranije. 'Profesor mi je radne navike usadio još kao djetetu, prije svega disciplinu i poštovanje sebe i ostalih. Njegova strogoća odredila je moje životne ciljeve. Tih me se godina moglo vidjeti kako stalno hodam s rupčićem na nosu kada bi zapuhao i najmanji vjetar. Sladoled mi je bio nepoznanica, nije se smjelo kašljati, a ta mi je navika ostala i danas', ističe umjetnica koja se cijeli život čuva propuha. U dobi od 12 godina provela je tjedan dana u Parizu, kad je na međunarodnom natjecanju sa zborom osvojila Grand Prix. Unatoč klasičnom obrazovanju, Josipu je zavela druga glazbena muza. 'Bila sam na putu da jednog dana, o tome je i profesor razgovarao sa mnom, studiram solo pjevanje, da se pripremim za vokal u klasičnoj  glazbi, opernu ili koncertnu pjevačicu. Tada sam imala 16 godina i slušala, koliko je to bilo dostupno jer smo ipak živjeli iza željeznog zastora, nešto novo, nešto drugo. Sa zborom smo odsjeli u Parizu, imali smo skupne spavaonice i zajedničku kupaonicu. S jednom sam prijateljicom, i ona je bila alt, pjevala nešto, možda Helen Shapiro, kad su se otvorila vrata. Bila sam okrenuta leđima, prijateljica se skamenila i vidjela sam njezin izraz lica. Okrenula sam se, a ispred nas je stajao profesor. Mislila sam da je gotovo, poslat će nas doma. Vidio je naš izraz lica i na kraju rekao: “Samo se smirite, idemo spavati”. Pokupile smo se i otišle, a to što smo napravile bio je zločin. Naravno, mi smo bile u nekom drugom svijetu. U to se vrijeme nije moglo kupiti puno ploča pop i rock glazbe, ali slušali smo radio - Beatlese i Rolling Stonese. Ta me glazba fascinirala. Prva ploča koju sam kupila bila je Matta Collinsa ‘Don’t say goodbye’. Pomisao da ću biti operna pjevačica počela mi se sve manje sviđati, a rock mi se sviđao sve više. Vidjela sam se u pjevanju, ali ne u klasičnoj glazbi, iako sam s klasikom živjela svaki dan. Nastao je rez, rekla sam profesoru da mislim da neću moći i da me klasika ne zanima. Odgovorio mi je da imam izniman glas i da je to velika pogreška. Sa 17 došla sam na audiciju kod Frane Paraća u ansambl O’Hare. Bio je oduševljen, s njima sam pripremila program i odmah smo pjevali na plesnjaku. Snimili smo četiri pjesme, ‘Sunce sja za nas’ za Jugoton te pobijedili na Subotičkom omladinskom festivalu', objasnila je, dodavši da se i danas upjevava kao operna pjevačica. Od samog početka karijere plijenila je pozornost odijevanjem. 'Na kiosku je tada postojalo samo nekoliko modnih časopisa, a u njima tek nekoliko stranica na kojima su se mogli pronaći modeli sa svjetskog tržišta. Snalazila sam se na sve načine. Upijala sam fotografije izrezane iz časopisa, izmišljala što i kako bih voljela nositi te prema svojim zamislima izrađivala odjeću', rekla je kreativka koja i danas rado nosi modele Yamamota i Jean-Paula Gaultiera. Koliko je god u početku karijere nekima bila čudna i specifična pojava na sceni, toliko je poslije izazivala divljenje pa su njezine kreacije bile opisivane kao avangarda. I tu tom je smislu pomicala granice. Tako je 1968. crne kose, u vunenoj crnoj haljini, debitirala na Opatijskom festivalu. 'Novine su me bile pune. Odjednom su svi brujali o meni. No znala sam da će to kratko trajati i da me neće svi uvijek voljeti i hvaliti', rekla je, kao da je predvidjela kasniji nastup na splitskim Prokurativama, gdje je izišla na scenu u dugačkoj togi, maestralno otpjevala klasik ‘Kapetane moj’, ali pošten pljesak nije dobila. 'Tada sam shvatila da postoje stvari koje ne želim. Odlučila sam da nikad neću pjevati lake note, baviti se komercijalnim pjevanjem i sudjelovati na festivalskim nadmetanjima', otkrila je. Josipin su talent znali prepoznati vrhunski glazbenici. Tako ju je Arsen Dedić primijetio u Zlatnim akordima i ponudio joj pjesmu ‘Što me čini sretnom’. 'Bila sam presretna. Slušao me na plesnjacima sa Zlatnim akordima i grupom O’Hare, što mi je bio veliki kompliment. Nakon što mi se pružila prilika da se dokažem, nisam na tome stala, razmišljala sam: 'Sad me ljudi vole, popularna sam, no što dalje'. Nisam dopuštala da me opčini uspjeh, to što sam u jednom trenutku imala pet naslovnica ili bila proglašena pjevačicom godine. Sve sam prihvaćala racionalno', istaknula je. No ono što nikako nije bilo racionalno u životu ove umjetnice jest susret s ljubavi njezina života, rock’n’roll pjevačem i skladateljem Karlom Metikošem. Imala je tada tek 21 godinu. 'Cijelu sam mladost sanjala o nekom poput njega. Imala sam jaku želju, lansirala je u svemir, a ona mi se ostvarila u obliku Karla. Njegov sam rad upoznala prije njega samog. Tada je bio velika zvijezda u cijeloj Jugoslaviji, a iako ga nisam poznavala, bio mi je šarmantan, zgodan, divan i duhovit. Bez njega ne bih bila ono što sam danas', ispričala je. Prvi su se put sreli 1971. na skupnom koncertu u Skoplju. 'Svirao je klavir i oko njega je bila hrpa ljudi, što me nije čudilo jer je bio omiljen. Cijelu sam večer samozatajno stajala po strani, jedva skupila hrabrost i prišla mu. Nenametljivo sam pohvalila njegovo sviranje, a on ne da mi ništa nije odgovorio nego nije ni pogled podignuo. Jednako sam se tako neprimjetno udaljila. Nakon dva tjedna sreli smo se na koncertu u Petrinji, izlazila sam iz garderobe, a Karlo je stajao na vratima. Pogledi su nam se sreli i mislim da smo se gledali cijelu vječnost. Poslije mi je otkrio da je u Skoplju itekako dobro znao tko sam i kako sam bila odjevena. Poslije sam shvatila da je znao zapaziti svaki detalj', ispričala je Josipa. Često bi u razgovorima isticala da joj je Karlo oduvijek bio najbolji prijatelj, da je njihov odnos počivao na obostranom povjerenju i neizmjernoj ljubavi, a kao dva horoskopska Vodenjaka, razmirice su uvijek rješavali unutar četiri zida. Uostalom, bio joj je i najveći obožavatelj. 'Od prvog dana pa sve do njegove smrti istim sam intenzitetom zaljubljeno gledala u njega. Držao me kao kraljicu. Ništa nisam trebala raditi. Moj je posao bio da pjevam, budem lijepa i briljiram na sceni dok me on gleda iz publike. Sve smo radili jedno za drugo i nije bilo mjesta ni za koga pokraj nas. Zaljubila sam se za cijeli život. Karlo je imao 31 godinu, a ja 10 godina manje. Iza sebe je imao karijeru, putovao je svijetom, žene su ga obožavale, bio je iznimno pametan, duhovit i imao je nešto što je danas teško pronaći kod muškarca - nevjerojatan šarm. Osvajao je gdje god bi se pojavio, a on je, kako je sam znao reći, odabrao mene. Sve što danas jesam i što predstavljam načinio je on posvetivši mi se u potpunosti. S njim sam spoznala što znači kad muškarac voli ženu', rekla je umjetnica čija se ljubav može osjetiti i na njihovoj prvoj zajedničkoj ploči, remek-djelu ‘Dnevnik jedne ljubavi’ iz 1973. godine. Riječ je o jednom od i danas najboljih konceptualnih rock ostvarenja, antologiji hrvatske diskografije. Pjesma kojom album počinje ‘O jednoj mladosti’ ujedno je jedna od naših najpoznatijih. U godini obilježavanja 40. obljetnice izlaska albuma, 2013., Siniša Škarica istaknuo je da je to bio trenutak u kojem je naš rock izjednačen s vrhunskom svjetskom produkcijom svoga doba. Na 40. rođendan ‘Dnevnika jedne ljubavi’ Croatia Records objavio ga je u ograničenoj nakladi na bijelom vinilu te Josipi dodijelio posebno priznanje za izniman doprinos hrvatskoj glazbenoj sceni. Godine 2015. Josipa Lisac i autori ‘Dnevnika jedne ljubavi’, Karlo Metikoš i Ivica Krajač, nagrađeni su Porinom za antologijsko ostvarenje hrvatske glazbe. Glazbenu svestranost Josipa je potvrdila vrlo zapaženom i zahtjevnom ulogom djevojke Jane u prvoj hrvatskoj rock operi (petoj u svijetu) ‘Gubec Beg’ autora Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske. Opera je praizvedena 1975., a doživjela je čak 212 izvedbi i gostovala diljem SFRJ te u Trstu, Rimu, Petrogradu (tadašnjem Lenjingradu) i Budimpešti. Najpoznatija i najizvođenija arija iz opere je ‘Ave Maria’ koja je do danas neizostavni dio Josipina koncertnog repertoara. Uspjehe je nastavila nizati 1976., kada je objavljen jazz album ‘Josipa Lisac & B.P. Convention Big Band International’. Ta tzv. bijela ploča snimljena je s velikanima svjetskoga jazza, Erniejem Wilkinsom, Clarkom Terryjem i Johnnyjem Bassom, te u produkciji Boška Petrovića i Karla Metikoša. Potom je Josipa s Karlom tri godine živjela u SAD-u, gdje je snimala i surađivala s vrhunskim američkim glazbenicima - Irom Newbornom, Paulinhom da Costom, Joelom Peskinom i drugima. Plod te suradnje bio je album ‘Made in USA’ snimljen 1979. na hrvatskom i engleskom jeziku u Studiju 55 u Los Angelesu i studiju Sounds Good Recordings. Nakon povratka u Hrvatsku sudjelovala je u dva američka filma - ‘Wallenberg: A Hero’s Story’ s Richardom Chamberlainom i ‘Dvanaestorici žigosanih’. Slijedili su pozivi na kazališne predstave te mnoge koncertne turneje i snimanja. Višestruka je dobitnica nagrade Vokal godine, Pjevačica godine, diskografske nagrade Porin i brojnih drugih. Godine 1996. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Josipa i Karlo izdali su desetak albuma. Osim autorskog i producentskog pečata Karla Meti-koša, albumima dominiraju tekstovi Ivice Kra-jača ili Alke Vuice. Početkom 80-ih godina počela se približavati pop zvuku nižući albume ‘Hir, hir, hir’ 1980., ‘Lisica’ 1982., ‘Hoću samo tebe’ 1983., a desetljeće je zaokružila vrlo uspješnom pločom ‘Boginja’ 1987., nastalom u suradnji s Krešimirom Klemenčićem. Tih su godina nastali hitovi ‘Magla’, ‘Hazarder’, ‘Danas sam luda’, ‘Gdje Dunav ljubi nebo’, ‘Kraljica divljine’ i ‘Ja bolujem’. Za cijelo to plodno razdoblje umjetnica je zahvaljivala najvećoj životnoj inspiraciji, svom Karlu, s kojim nije ozakonila vezu. 'Voljeli smo se. To je bilo dovoljno. Što znači potpisivanje? Brak je ionako podcijenjen. Nismo se bojali da će se nakon toga nešto poremetiti, jednostavno smo smatrali da nemamo što potpisivati. Nije bilo interesa ni u jednom smislu, nije bilo djece, postojala je samo ljubav. Povjerenje je bilo na najvišoj razini', objasnila je. Najveći životni gubitak doživjela je 10. prosinca 1991. kad je Karlo naglo preminuo od srčanog udara. U razgovoru za Story 2010. ispričala je kako se suočila s odlaskom majke Ane i što je shvatila nakon gubitka Karla. 'Moja je majka nešto najljepše, dala mi je ljubav uz potpunu slobodu. Sve su moje odluke bile moje. Mama je uvijek bila vitalna i do zadnjeg dana me ispitivala: ‘Dušo, jesi li gladna?’ Kad je Karlo umro, shvatila sam koliko mi smrt voljene osobe može dati snage da nastavim dostojanstveno živjeti. Majčina smrt dala mi je još jednu injekciju snage. Sve svoje emocije i brige dala mi je u baštinu. U neku ruku, smrt je novi život. Karlova je smrt bila mlada i lijepa i nije ga mučila. Umro je u 51. godini u snu. Kod moje mame smrt je bila starija gospođa, lijepa',  ispričala je glazbenica, u čijem životu više nije bilo mjesta za drugog muškarca. Nakon Karlova odlaska počela je priređivati koncerte njemu u čast. Prvi se zvao ‘Ritam kiše’ prema hitu Matta Collinsa (umjetničko ime Karla Metikoša), a održan je na prvu obljetnicu njegove smrti 1992. godine. Ovaj projekt, svojevrsni Karlofest, izravno je uključio pedesetak umjetnika, što je bio presedan na dotadašnjoj glazbenoj sceni. Na koncertu su nastupali Arsen Dedić, 4M, Crveni koralji, Neno Belan, Dino Dvornik i Psihomodo pop, čime su potvrdili Karlovu sveprisutnost u hrvatskoj glazbi, i kao pjevača i rock’n’roll pionira u nas te kao pop skladatelja i producenta. Zapis s ovog koncerta objavljen je 1994., a godinu poslije dobio je nagradu Porin za najbolji kompilacijski album izvan klasične glazbe. Potom se 1994. dogodio ‘Koncert u čast Karla Metikoša’ kojim je Josipa počela suradnju s maestrom Igorom Kuljerićem. Njihova se suradnja nastavila 1997., kada su radili na koncertnoj obradi rock opere ‘Gubec Beg’. Tada na osam CD-a/MC-a izlazi ‘Josipa Lisac Antologija’ s materijalima i albumima od 1967. do 1997. godine. Na 10. godišnjicu Karlove smrti, 2001., Josipa je nastupila uz bend glazbenika mlađe generacije, a dio materijala s tog koncerta, s ulomcima koncertnih zapisa iz ljubljanskih Križanki i mariborskog Lent festivala, objavljen je 2002. na dvostrukom CD izdanju ‘Josipa Lisac Live’. Na Karlov rođendan 8. veljače 2005. još je jednom podsjetila na njegov skladateljski opus, a u prosincu 2006. publiku je očarala na ‘Koncertu ljubavi’. Videozapis ‘Koncerta ljubavi’ prvo je Josipino DVD izdanje koje je nagrađeno Porinom. Na Valentinovo 2009. u Zagrebačkom kazalištu mladih ponovno je bio Dan za ljubav. Kao i 1992., na prvu godišnjicu Karlove smrti, glazbom se zapravo slavio život. U povodu 20. godišnjice Karlove smrti objavljena je ‘Priča’, sveobuhvatno izdanje Karlovih memoara koji su izlazili 1971. u Plavom vjesniku pod naslovom ‘Za dva kovčega slave’, a tu su i notni zapisi njegovih skladbi ‘Knjiga pjesama’ te dvostruki CD ‘Matt Collins The Ultimate Collection’s’. Promocija ‘Priče’ organizirana je 10. prosinca 2011. kao umjetnički performans znakovita naziva ‘život je samo most’ u kazalištu Kerempuh, na istome mjestu gdje je Metikoš na Prvom pljesku pjevao ‘neke amerikanske pjesme’ i počeo svoju impresivnu glazbenu priču. Na svim nastupima u spomen na voljenog Karla Josipa ističe da je svaki dan nova borba i pritom ne zaboravlja istaknuti ljepotu te borbe u izazovima, novim prilikama i još neotkrivenim svjetovima. A svijet u koji je također zakoračila jest kazalište. Godine 1994. gostovala je u teatru Koreodrama u Sloveniji u predstavi ‘Suzna Maria Sirakuška’ Damira Zlatara Freya. U tom je kazalištu nastupila i 1997. u predstavi ‘Schizophrenia’, a u kolovozu 2007. sudjelovala je u komadu ‘Pijana noć 1918.’ Teatra Ulysses na Brijunima. Josipina glazbena eklektičnost pokazala se u raznim suradnjama i glazbenim izričajima. Pjevala je sevdalinke poput ‘Omer beže’, omiljenu ‘Vilu Velebita’, u Lisinskom je 1999. oduševila izvedbom ‘Dalmatino, povišću pritrujena’ u duetu s Tedijem Spalatom, kao i romskim klasikom ‘Đelem, đelem’ sa Šabanom Bajramovićem. Pjevala je s Bajagom ‘Mislim 300 na sat’, Dinom Dvornikom ‘Rušila sam mostove od sna’, grupom Boa ‘Kao mir’, Cubismom u obradi pjesme ‘Na, na, na’, s reperom Marinom Ivanovićem Stokom snimila je hit ‘Ritam grada’, a 2013. s grupom Quasarr otpjevala je pjesmu ‘Ljubav’ koja je nagrađena Porinom za najbolju vokalnu suradnju. Godine 1997. gostovala je na koncertu Prljavog kazališta, uz Mela Gaynora na bubnjevima, a deset godina poslije na koncertu australskoga gitarističkog virtuoza Tommyja Emmanuela. Tada je otpjevala klasike ‘Over the rainbow’ i Lennonov ‘Imagine’. Snažnu umjetničku individualnost izgradila je i vizualnim potpisom. Njezine frizure, modne kreacije i šminka ne prolaze neopaženo. Mnoge od tih kreacija predstavljene su 1998. na izložbi fotografija željka Koprolčeca u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Nagrađena je i na prvoj dodjeli Hrvatskog modnog Oscara 2004., a 2014. časopis Elle dodijelio joj je priznanje Elle Style Award za životno djelo. Iznimna umjetnica, čije ime možemo pronaći u udžbenicima glazbenog odgoja kada se objašnjava pojam glasa, spominje se rame uz rame s Édith Piaf i Freddiejem Mercuryjem. U zrelim godinama uživa i u golfu, tvrdi da nije usamljena, slobodno vrijeme obogaćuje čitanjem, glazbom, ugodnim razgovorima, a mladenački izgled zahvaljuje kremicama i lepršavom duhu. U intervjuu za Story na pitanje je li teško biti u njezinoj koži, odgovorila je: