Božićno vrijeme mnogima je posebno doba godina jer grije dušu i srce. Što zbog silnih dobrih želja koje dijelimo jedni s drugima, što zbog folklora koji nas okružuje, od ukrašenog svjetlucavoga grada, zamamnih slastica, vesele atmosfere, užurbane kupnje darova najbliskijim ljudima, i to sve unatoč hladnoći. A zapravo nam je toplo. To je vrijeme kad se mnogi sjete najugroženijih, nemoćnih i bolesnih, a da nas komercijalni božićni duh ne bi zaveo, stalno se moramo podsjećati na to da uvijek treba pomagati. Ali da nije okićenog drvca, darova, kuhanog vina, mirisa medenjaka, moramo priznati, sve bi imalo puno manje draži. Uz slavlje Božića razvili su se brojni običaji poput kićenja drvca na Badnjak, odlaska na ponoćku, pjevanja prigodnih pjesama i darivanja. Vrijeme je to iščekivanja, nade i čežnje. A omiljeni božićni običaj na svim kontinentima jest kićenje drvca. Neki navode da se drvce prvo počelo kititi u Njemačkoj u 16. stoljeću, a kao dokaz tomu je ljetopis bremenskog ceha iz 1570. u kojem se opisuje mala jela ukra-šena jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem. Drugi, pak, Rigu, glavni grad Latvije, drže domom prvog božićnog drvca, a na osmerokutnoj plaketi na jednom od gradskih trgova piše: “Prvo novogodišnje drvce u Rigi 1510.” Otprilike u isto vrijeme Martin Luther navodno je ukrasio drvce koje je simboliziralo način na koji noću sjaju zvijezde. U Hrvatskoj se tek sredinom 19. stoljeća počinju ukrašavati božićna drvca, na što je utjecala njemačka tradicija. Božićna drvca najčešće su se ukrašavala voćem, jabukama, narančama, šljivama, kruškama, šarenim papirnatim lancima, ukrasima od slame, srebrnim i zlatnim nitima, orasima, lješnjacima, a rjeđe licitarima i staklenim figurama. Svijeće su se postavljale kao simboli nade i božanstva. Unatoč različitim običajima, smisao je svugdje isti, a tom se blagdanu najviše vesele djeca. Tako su Giuliano Đanić, Ivana Mišerić, Antonija Šola, Jacques Houdek, Indira Levak, Mia Dimšić, Ivan Šarić i Dalibor Petko sa Storyjem podijelili svoj doživljaj Božića kada su bili mali, kao i nezaboravni susret s omiljenim Djedom Mrazom, kojeg se i danas rado prisjete.

Jacques Houdek Jacques Houdek Na fotografiji imam šest godina, a pokraj mene su dva moja starija brata, Tihomir i Tomislav. To je bilo u mami­noj tvrtki na svečanoj priredbi preuzimanja darova od Djedice jer smo, naravno, bili jako dobri i znali smo da će nas on nagraditi. Ne sjećam se mnogo detalja, ali pamtim ono iskreno, dječje, preveliko uzbuđenje jer smo napokon upoznali njega - Djeda Mraza glavom i bradom! Mene su, zamislite, u to vrijeme zvali Malik, i to ne samo zato što sam najmlađi u obitelji nego sam doista bio sitan i nisam baš volio jesti, vjerovali ili ne. Ovo mi je jedna od najdražih fotografija iz djetinjstva jer nije zaro­bila samo sliku i osjećaj tog trenutka nego mi danas izravno opisuje kakvo smo predivno djetinjstvo imali, iako su se roditelji uvijek borili u životu i nikad im nije bilo lako. Zaista to nikad nismo osjetili. Bili smo točno onakvi kakvi smo na fotografiji - presretni! Hvala vam, mama i tata, na tome. Život nas ponekad odvede u neočekivanom smjeru pa je danas sve drukčije, no, eto, ostaju nam ove lijepe uspomene zauvijek, to nam baš nitko ne može uzeti.
Indira Levak Indira Levak Prosincu se uvijek radujem. Volim ugođaj i miris blagdana. Cijela je atmosfera među ljudima svečana, na trenutak svi zaboravimo na brige i prepustimo se veselju. Iz djetinjstva pamtim da nam je uvijek bila puna kuća, sjećam se te buke, ugodne buke, mješavine razgovora i smijeha. Uvijek smo se okupljali oko bogatoga blagdanskog stola, širio se miris šunke, kulena, pečenja, pomiješan s mirisom cimeta i vanilije. Sad ćete reći: “Opet Indira o hrani”, ali što mogu, u životu pamtimo trenutke, miri­se, životne fraze. Bor je bio uvijek šaren, pun boja, voljela sam na njega objesiti i šarene bombone kojih je, na kraju, svakim danom bilo sve ma­nje. Čarolija? Ne smijem vam otkriti svoje trikove! Djed Mraz nije mi baš uvijek bio drag, na ovoj fotografiji vidite da nisam baš sretna što mi go­vori da mirno sjedim. Mirno?! To mi je uvijek bio nepoznat pojam. No moram priznati da je Djedica uvijek imao dobre darove za mene, tako da bih mu odmah sve oprostila.
Mia Dimšić Mia Dimšić Roditelji su me odmalena vodili Djedu Mrazu i tu je znalo biti stvarno svega, od suza i histerije do smijeha, kako to već zna biti s djecom. Kao dijete nisam bila sklona prihvaćati strance, pa je tu češće bilo vrištanja sve dok ne bih dobila dar. Poslije, u vrtićkoj dobi, Djed Mraz bi nam čak po­zvonio na vrata i došao u stan. Bila sam uvjerena da je to pravi Djed Mraz pa me godinu dana poslije, kad je moja starija sestra krenula u prvi razred osnovne škole, a ja još bila u vrtiću, šokiralo kad je jednog dana došla kući iz škole i počela mi govoriti da Djed Mraz ne postoji. Navodno je to čula od jednog dječaka koji je to govorio na odmoru. Otišla sam mami nadajući se da će mi ona to opovrgnuti, ali ona nam je tada rekla da je to istina nakon čega sam bila u šoku i suzama. Vjerno se sjećam tog dana. Ipak, to mi nije uništilo ljubav prema blagdanskom razdoblju tijekom odra­stanja. Velika sam oboža­vateljica Božića pa mi je i danas mit o Djedu Mrazu jedna od genijalnijih priča ikad izmišljenih. Znam da se to kosi s religijskim shvaćanjem Božića, ali jednostavno ima nešto u tom Djedu Mrazu i bez njega Božić nije isti.
Giuliano Giuliano Na ovoj fotografiji imao sam godinu dana, mama me vodila Djedu Mrazu. To je bilo organi­zirano na njezinu poslu. Narav­no da se ne sjećam tog doga­đaja, ali za to imam ovu foto­grafiju. Vjerovao sam kao mali u Djeda Mraza, ali već pola­skom u školu i druženjem s ostalom djecom spoznao sam istinu. Ali oduvijek mi je Božić bio važan, najviše zbog obi­teljskog ozračja, što je i bit Božića. Uzalud hrana, deko­racije i darovi ako toga nema. Vesele me i sitnice u božićno vrijeme. Svake godine kupujem i teglim bor, a pomažem i u ukrašavanju.
Dalibor Petko Dalibor Petko Kao djetetu, Sveti Nikola uvijek mi je bio veća faca od Djeda Mraza. Najljepša sjećanja njegujem dok smo sestra Jasminka i ja bili baš mali. Tata bi kasno dolazio s posla i uvijek nam govorio da je Djedicu sreo negdje na putu dok se vraćao kući. Sjećam se da sam išao na prozor kako bih vidio saonice i jelene negdje u daljini. Mislim da sam u svojoj mašti malo povezao Svetog Niko­lu i Djeda Mraza. Jedne godine odlučio sam biti uporan u čeka­nju i otkrio svima da ću biti budan sve dok ne dođe. I onda mi je sestra, koja je starija od mene, rekla: “Pa to su ti, glupane, mama i tata. Oni ti ostavljaju darove.” Pitao sam roditelje je li to istina, i kad su mi priznali, srušio mi se svijet. Mislim da sam imao pet godina. Uglavnom, nekako su i Sveti Nikola i Djed Mraz meni uvijek bili likovi koji su nestvarni i neuhvatljivi, tako da sve one susrete uživo s dijeljenjem darova nisam baš doživljavao kao prave. To se vidi i po ovoj fotografiji, gdje mi je puno zanimljivije što je u vrećici nego tko stoji pokraj mene. Inače, Božić se u mom domu nikad nije povezivao s Djedom Mrazom i darovima. Bio je to skroman obitelj­ski blagdan tijekom kojeg smo svi išli u crkvu, kitili bor i družili se za blagdan­skim stolom. Tako je i da­nas. A Djed Mraz je uvijek bio lik za Novu godinu.
Natalija Đorđević Natalija Đorđević Kad sam imala pet godina, mama mi je rekla da idemo na Velesajam na Novogo­dišnji sajam, gdje će biti puno zabave i Djed Mraz! Probudila sam se već u zoru i veselo skakala po kući. Nikada nisam vjerovala u Djeda Mraza i čudila sam se zašto moji ukućani vjeruju da je moguće letjeti na sanjkama, znati koji dar baš svako dijete na svijetu želi, a mučile su me i neke druge sumnje. Kako bilo, mislila sam tada, danas ću doznati je li to doista pravi Djed Mraz. Preodjenula sam se barem triput i napokon smo stigle na Velesajam. Bili su tu vrtuljci, slatkiši, kuća strave, veliki borovi te glavom i bradom on - Djed Mraz! Fotografirao se s djecom. Podigao me u krilo i pomno sam ga promotrila. Tada sam shvatila da su moje sumnje bile opravdane, bio je to mlad čovjek, a brada mu je bila zakvačena običnom gumom. Pitao me jesam li bila dobra djevojčica, na što sam odgovorila da jesam i da on nije Djed Mraz! Ipak smo se fotografirali i provela sam sjajan dan na Sajmu. Vraćale smo se kući dok sam jela drugu šećernu vunu s okusom jagode i željela sam mami reći da Djed Mraz ne postoji, ali ipak nisam, jer ona mu se tako veselila. Napisala: Antonija Nazor Foto: privatni album