Novogodišnji Advent u Zagrebu skromniji je nego što smo naviknuli - manje je božićnih lampica nego inače, miris kuhanog vina i fritula ne okupira Zrinjevac i Tomislavac, a i ljudi je manje na svima dobro poznatim božićnim lokacijama. No dok jedni žale za onim starim normalnim prije početka pandemije, ne možemo se ne prisjetiti prošlogodišnjeg razdoblja između Božića i Nove godine kada su Zagrepčani u panici masovno izlazili na ulice zbog potresa koji ih je podsjetio na onaj prijašnji, a koji je ostavio dubok trag u životu mnogih. Ono što tada nismo mogli ni zamisliti jest da će upravo 29. prosinca postati datum koji će znatno promijeniti život stanovnika Sisačko‑moslavačke županije. Razorni potres jačine 6,2 prema Richterovoj ljestvici, čiji je epicentar bio u Strašniku, pogodio je i okolna mjesta - Petrinju, Sisak, Glinu i mnoga druga. U tim teškim vremenima mnogi su priskočili u pomoć unesrećenim stanovnicima. Jedan od njih je i naš poznati glumac i trener fitnessa Mario Valentić čija je rodna kuća također bila pogođena potresom - srušena su četiri dimnjaka na krovu, a bili su uništeni i dio krovišta te crijep.
'Uz pomoć svojih dragih prijatelja priskočio sam ponajprije svojim roditeljima koji žive u Petrinji, a poslije još nekima kojima sam mogao. Tada nisam osjećao težinu, nego neki borbeni duh koji me obuzeo jednako kao i duh zajedništva koji je obuzeo cijelu državu', prisjeća se Mario dana koji će mnogi Hrvati još dugo pamtiti, no ne po dobrome.
Hrvatska je tada još jednom pokazala kako je moć zajedništva najjača u teškim vremenima. Kuhari volonteri iz raznih mjesta okupili su se na Banovini te samostalno organizirali kuhanje i podjelu obroku ljudima koji su nakon potresa ostali bez kuća, ali i osnovnih stvari kao što su hrana i higijenske potrepštine. Potres je dodatno uznemirio stanovnike Sisačko‑moslavačke županije koji su već proživljavali teško razdoblje i zbog lockdowna i općenito svakodnevnih neizvjesnih situacija. Neki od njih izgubili su domove, a drugi su zbog straha od novog potresa odbijali spavati u svojim kućama pa su sklonište pronalazili u vlastitim automobilima, a u cijeloj Hrvatskoj organizirane su akcije pronalaska i dostave kamp-kućica za unesrećene. Potres je ostavio pečat i na sve one koji su se dobrovoljno našli na prvoj liniji pomoći.
'U životu se nastojim što više prisjećati događaja koji su u meni probudili lijepe emocije, potres to sigurno nije. I sâm sam ga osjetio, a kad bih se trebao prisjetiti prvih emocija, bile bi to u prvi mah neizvjesnost i nemir, a u drugi unutarnji poziv za pomoć', govori nam Mario.
Danas, s odmakom od gotovo godinu dana od potresa, Mario nam objašnjava kako gleda na trenutačnu situaciju na Banovini.
'Ljudi su godinu dana stariji, iskusniji, zreliji i to je promjena koja je za sve nas neizbježna. Tijekom odlazaka u Petrinju primjećujem da su neke kuće sanirane, ali mnoge nisu. Neke su srušene, ima tu još mnogo posla', govori.
Kad je riječ o trenutačnom načinu života stanovnika Sisačko-moslavačke županije, Mario kratko komentira da zna samo kako su njegovi roditelji i prijatelji nastavili živjeti najbolje što mogu. S obzirom na to da mnogi i dalje žive u kamp-prikolicama i ne znaju kada će osvanuti dan da se napokon mogu useliti u svoje domove, u javnosti ne prestaje negodovanje zbog brzine, točnije neažurnosti obnove Banovine.
Dok neki smatraju da su vladajući trebali napraviti bolji posao i brže pomoći unesrećenima, Mario nastoji biti optimističan i vjeruje da nadležne službe rade i radit će najbolje što mogu kako bi izgradile novu Petrinju. No na pitanje očekuje li da će se stanovnicima Petrinje i okolnih mjesta u bližoj budućnosti život vratiti u normalu, poručuje kako 'iz očekivanja naviru topla, uvijek svježa razočaranja'.
Životi mnogih ljudi su razoreni, a trauma koju su proživjeli tijekom razornog potresa, nažalost, nije gotova jer gotovo svakog mjeseca Hrvatsku pogodi novi potres. Manje magnitude od prošlogodišnjeg, no dovoljno jak da i dalje mnogima ne pruža mogućnost lakog sna. Seizmolozi kažu kako se može očekivati da će se potresi nastaviti i da se, nažalost, ne može znati hoće li oni biti jači ili slabiji, čemu i svjedočimo u posljednjih godinu dana. Kako je i dalje nepoznato kada će se svi stanovnici čiji su domovi označeni crvenom naljepnicom moći useliti u svoje domove, mnogi su morali prihvatiti situaciju takvu kakva jest i strah prihvatiti kao dio svakodnevice. Mario je s nama podijelio i smatra li da stanovnici Petrinje i dalje strahuju od potresa te je li strah prisutan i kod njega.
'Ne bojim se, a mislim da ni ljudi koji tamo žive nisu stalno u strahu. Pa njih tamo svako malo trese tijekom cijele godine. Moji su mi javili baš neku večer da je udarilo malo jače nakon duljeg vremena. Vjerojatno su se svi već naviknuli živjeti s tim', govori Mario.