Postoje ljudi na koje je rijetko tko ravnodušan, a jedna od njih je - Vlatka Pokos! Ona, pak, nije ostala ravnodušna na nedavni nastup u zagrebačkoj Areni, gdje je pred petnaestak tisuća ljudi bila jedan od izvođača na velikom glazbenom spektaklu Megadance party i pjevala je svoje hitove 'Kad će taj petak' i 'Ne tražim ništa'. Odlična atmosfera i raspjevana publika toliko su je očarali i podsjetili na vrijeme glazbenih nastupa, da je Vlatka samo za Story rekla kako joj je velika želja oživjeti karijeru.
Priznaje da je oprezna i promišljena u pristupu, odabiru budućih suradnika, ali joj ne nedostaje mladenačke energije da se ponovno posveti glazbi. Uvijek zanimljiva 52-godišnja Zagrepčanka iz Irske nam je, gdje odnedavno živi, opisala život ondje, otkrila ima li novog frajera te govorila o neopisivoj tuzi zbog sestrine smrti, kao i predstojećoj knjizi 'Progonjena'...
Odluka je pala - vraćate se na scenu!?
Povratak na scenu nije isključen, ali to je lakše reći nego napraviti. No nastup u zagrebačkoj Areni sigurno mi je dao novi poticaj u tom smjeru. Scena mi je u krvi i ja sam rođena za nju, to je moj prirodni ambijent. Beskrajno sam uživala u nastupu, atmosferi i energiji koju sam osjetila od publike. S obzirom na to da me dulje nije bilo na estradi, nisam bila sigurna što mogu očekivati, ali ono što sam osjetila te večeri, bila je čista ljubav. Svakako ću se ozbiljno angažirati oko novih pjesama iako nema nikakvih garancija da ću uspjeti pronaći suradnike i pravu pjesmu. Uz to, riječ je i o znatnom financijskom ulaganju. U stvari, kompletan sam zabavljač i šteta je što nemam priliku to pokazati publici. Vidim se u manjim komornim prostorima u kojima s publikom, osim glazbe, mogu podijeliti malo životne mudrosti, ljubavne boli i smijeha.
Što ćete najviše pamtiti s nastupa u Areni?
Predivnu energiju i emocije. Susret s dragim kolegama i podsjetnik na neko sretnije vrijeme u domovini - puno entuzijazma i vjere u budućnost.
Komu ste se najviše razveselili od kolega? Je li bio kakav tulum, druženje nakon koncerta i s kim? Jesu li ostarjeli?
Konačno sam imala priliku upoznati Marinu Perazić. Njezina sam obožavateljica još od srednje škole! Jako cijenim stil i glazbu grupe Denis & Denis, a na takvoj kvalitetnoj glazbi odrastala je moja generacija. Glazba je važan dio života, ima nevjerojatnu moć prenijeti nas u neko drugo vrijeme i izazvati vrlo duboke emocije.
Jako sam se razveselila Sandiju kojega poznajem od srednje škole, i Šajeti, kojega nisam vidjela dugi niz godina, a obojica izvrsno izgledaju. S nekim od kolega surađivala sam u međuvremenu, poput Borisa Đurđevića i Adonisa Boytronica, a s Ivanom Banfić nastupala sam tijekom godina na temu devedesetih. Uvijek mi ju je drago vidjeti, a koliko brzo vrijeme prolazi, dokaz je i njezin gotovo odrasli sin od 14 godina. Sjećam se njezinih trudničkih mučnina na Radijskom festivalu u Opatiji 2008. godine.
Provela sam veći dio večeri družeći se s ljudima u publici. Baš sam uživala. Zbog publike sam tu. Zahvalna sam za svaku pozitivnu riječ i emociju, volim ljude. Cijenim kada prepoznaju moju toplinu i moj pravi karakter. Sigurna sam da ljudi cijene moju borbenost i nesalomljivi duh.
Mnogi su komentirali da ste stali u obranu Alke Vuice nakon pada i komentara na društvenim mrežama, a upravo ste s njom bili posvađali... Znači li to da ste se pomirile?
Ne bih se vraćala na tu temu. Zanima me sadašnjost i eventualno budućnost, a ne prošlost. U svakom slučaju, nisam ni zla ni zlopamtilo. Zli ljudi ružno stare. Više od svega volim istinu i fer ponašanje, to je sve. Mislim da se Alka vrlo šarmantno snašla u danoj situaciji i zaslužuje podršku. Isto tako, volim njezine pjesme iz devedesetih. Svaka žena može se pronaći u stihovima 'laži, laži, laži me, ti to radiš najbolje'. Uostalom, Alka je dala ključan doprinos mom hitu 'Ne tražim ništa' dodavši 'a dala bih sve'.
Vratimo se na vaš povratak pjevanju... Jeste li već nešto počeli dogovarati? Suradnike, pjesmu?
I prije ovog koncerta dogovarala sam neke suradnje, ali teško je snimiti pravu pjesmu. Ako se opet pojavim na sceni, to mora imati smisla. Trenutačno sam još pod dojmom ovog koncerta, ali treba ostati realan.
Ipak imate li viziju, na koji zvuk i u kojem biste žanru voljeli nastaviti pjevati?
Ostat ću vjerna sebi, neće biti drastičnih iznenađenja. Možda neka suradnja s mlađim glazbenicima, rado bih se približila mlađoj publici. Mediji vole velike, spektakularne najave, ali neće ih biti. Važno je pronaći put do publike.
Ne bojite se starih razočarenja, pogrešnih odluka i propusta? Mislim na suradnje s raznim menadžerima, odnose s kolegama...
Kako je moguće bojati se nečeg što je prošlost? Prošlost je prošlost, nepromjenjiva je. Možemo se bojati samo budućnosti, ali ni za to nema potrebe. Treba učiti, raditi i djelovati, mijenjati život ako smo nezadovoljni. Nikada nisam imala loše odnose s kolegama ili menadžerima?! Više neugodnih iskustava i loših međuljudskih odnosa doživjela sam na televizijama, a ne u glazbenom svijetu. Riječ je o vrlo toksičnoj i lažnoj sredini. Glazbenici su uglavnom vrlo pozitivni ljudi i jako ih volim. Imam vrlo pozitivan stav prema životu i nastojim ga živjeti punim plućima. Čemu neprestano vraćanje na prošlost u negativnom smislu? Život bez pogrešnih odluka, rana i padova nije život. Važno je nikad se ne predati i uvijek ponovno ustati. Uostalom, zar insinuirate da je moj život nesretan i satkan isključivo od negativnih stvari? Moj život je vrlo zanimljiv i doživjela sam emocije i trenutke koje većina ljudi nikad ne doživi. S druge strane, nikad neću doživjeti ono što imaju 'normalni' ljudi. Shvaćam da moj život nije konvencionalan, ali ja nisam konvencionalna osoba. U zrelim godinama živim poput vrlo mlade osobe i vjerujte, to uopće nije loše. To me i održava mladom.
Ničega se ne bojim, osim bolesti, i vrlo sam zahvalna na energiji i odličnom zdravlju jer to je u konačnici najvažnije. Odavno sam posložila prioritete u životu i smatram se blagoslovljenom na mnogo načina.
Mnogi će biti iznenađeni s obzirom na to da ste nedavno rekli kako ne mislite više nikakve poslove nastaviti u Hrvatskoj?
Čovjek ima pravo promijeniti mišljenje, osobito ako su se pojavile nove okolnosti i nove spoznaje. Činjenica je da možete steći potpuno pogrešnu sliku samo na temelju internetskih napisa bez kontakta s publikom. Ipak, treba zadržati i dozu realnosti i prizemljenosti. Želje su jedno, a mogućnosti realizacije drugo. Nikad nisam skrivala koliko volim scenu, ali teško je reći hoće li se sve posložiti i hoću li uspjeti nastaviti svoju karijeru. Talent nije dovoljan.
Mislim da ljudi moju kritiku društva doživljavaju kao nedostatak ljubavi prema domovini, a upravo je suprotno.
Kako biste glazbu, ako se cijela priča realizira, uskladili sa životom u Dublinu?
Doista je prerano o tome govoriti.
Kakav vam je život ondje u odnosu na Kanadu? Kakvi su ljudi, mentalitet, hrana?
U Dublin, Irsku i Irce zaljubila sam se na prvi pogled i nisam se razočarala. Topli, ljubazni, susretljivi i veseli ljudi. Oduševljena sam Ircima, njihovom glazbom i kulturom. Specifični su na najbolji mogući način. Jako volim i Talijane, ali rekla bih da su mi Irci najdraža nacija. Dublin je veličine Zagreba i vrlo ugodan za život pa sam se od prvog trenutka ovdje osjećala kao kod kuće. Vrijeme je kišovito, ali i vrlo toplo, praktički nema prave zime.
Bliži mi je europski način života, ali od mene nikad nećete čuti ništa loše o Kanadi, i dalje je smatram fantastičnom zemljom koja savršeno funkcionira. Što se tiče biznisa i zarade, to je u Kanadi na višem nivou, ali ovdje postoje druge pogodnosti koje daju bolji balans između poslovnog i privatnog života. Uostalom, važno mi je da sam blizu meni najdražeg mora na svijetu. Uvijek jedem istu hranu, a to je sve ono što se ubraja u mediteransku prehranu. Zapadne zemlje su razvijene u tom smislu pa je sve dostupno.
Kakvi vam se Irci čine kao muškarci?
Ne znam jesam li stekla pravi dojam, ne živim ovdje dugo. Zasad mi se čine jako fit i sportski nastrojeni. Ipak imaju vikinšku genetiku. Šarmantni su i prilaze mi, jako su kulturni. To su zasad moja iskustva.
Kako provodite slobodno vrijeme u Irskoj? Jeste li već stekli neka prijateljstva?
Upoznala sam drage ljude, uključujući i neke Hrvatice, ali najvažnija mi je činjenica da u Irskoj žive moja sestra Ljubica i moj najbolji prijatelj Enver Seferović i oni su mi oslonac u svakom smislu. Puno su mi pomogli prilikom preseljenja.
Volim biti sama i navikla sam biti sama. Imam bogat unutarnji svijet, volim čitati i pisati pa nemam potrebu za velikim krugom prijatelja. Mislim da je to normalno za zrelu osobu.
Imate li partnera?
Ne. Niti na vidiku. Nisam fokusirana na muškarce.
Ili i dalje čekate, kako ste nedavno rekli, svog Dalmatinca?
Definitivno sam slaba na Dalmatince iako jako dobro poznajem njihov mentalitet i mislim da je trajna veza između tipičnog Dalmatinca i žene poput mene nemoguća. Ipak, svi moji najvažniji i najstrastveniji odnosi u životu, osim jednog, bili su s Dalmatincima. Volim njihovu strast, šarm i način života. Idealni su za strastvene afere, ionako se ne mislim udavati.
U mojim godinama i nakon mojih iskustava nema više velikih očekivanja u ljubavi, nema više zaljubljivanja ili se događaju vrlo teško i vrlo rijetko. Navikla sam biti sama i teško mi je i zamisliti zajednički život s nekim. Trenutačno sam u životnoj fazi u kojoj me opsjedaju puno mlađi muškarci, čak i oni u dvadesetima. Priznajem da mi je to jako zabavno i godi mom egu. Mahom mi govore da sanjaju o meni od srednje škole. Slatko. Iako, vjerujte, uglavnom se to svodi na dopisivanje, manje su hrabri u stvarnosti. Ipak, mogla bi biti zanimljiva moja knjiga.
Mnogi su očekivali da ćete ostati kod nas na jugu, pogotovo otkako ste se ljetos zaposlili u Splitu. No to se nije dogodilo...
To su očekivali samo oni koji su površno čitali. Bila je riječ o sezonskom poslu i nikada mi nije bila namjera trajno ostati. Jedno je provesti ljeto u Dalmaciji, a drugo ondje trajno živjeti. Uostalom, to bih mogla samo ako bih se samostalno bavila turizmom. Ne isključujem niti tu mogućnost i nemam se namjeru ograničavati. Posjedujem puno vještina i znanja i mogu raditi različite stvari u životu, a sve ih povezuje komunikacija s ljudima. Volim ljude, volim razgovarati, u tome sam najbolja. Upravo sam zahvaljujući tome uspješna u prodaji. Prošlog ljeta beskrajno sam uživala u onom što najviše volim, a to je naše more i Dalmacija. Upoznala sam divne ljude i stekla novu prijateljicu.
U svakom slučaju, za mene je to bio dobitak. More djeluje blagotvorno kad ste tužni i proživljavate teške trenutke. Iako se to nužno nije vidjelo, cijelo ljeto bilo mi je jako tužno i teško…
Smatrate li hrabrom ženom, s obzirom na to da bez straha mijenjate države, gradove, poslove u potrazi za srećom?
Oduvijek sam bila hrabra, to je dominantna crta mog karaktera od najranijeg djetinjstva. Hrabrost me spasila od potonuća u najtežim životnim situacijama. Uostalom, Bog pomaže hrabrima.
Ljutite li se katkad na sebe zbog nekih odluka?
Ne, ne ljutim se na sebe zbog loših odluka. Preispitujem ih i nastojim nešto naučiti, postati mudrija. Mislim da je to najvažnije u životu; učiti, raditi i uvijek ići dalje. Naravno, loše životne odluke imaju dugoročne posljedice na naš život, ali uvijek postoji rješenje i neka nova stranica u životu ako ste je spremni okrenuti. U mom slučaju u nekoj drugoj zemlji jer je u Hrvatskoj život za mene postao kompliciran i vrlo stresan. Najsretnija sam kad domovinu posjećujem, a svoju oazu mira imam negdje drugdje.
Što biste možda kod sebe promijenili, ali ne ide?
Previše sam iskrena i direktna, a ljudi to ne vole iako se kunu u suprotno.
Imate prekrasnu kosu, ali je li vam došlo da nešto radikalnije promijenite?
Upravo ste rekli da imam prekrasnu kosu, zašto bih išta mijenjala? Kosa je moj zaštitni znak i obožavam je. Što se tiče mog izgleda, ne vidim potrebe za ikakvim promjenama. Promjene su potrebne kada ste nečim nezadovoljni. Vjerujem da sam izgradila vrlo prepoznatljiv stil tijekom života i karijere, a to rijetkima uspijeva.
Što vi, recimo, pjevušite pod tušem?
Ne pjevušim pod tušem jer moje tuširanje kratko traje. Obožavam glazbu i neprestano imam slušalice u ušima, kamo god idem, a volim soul, jazz, pop i house. Talijansku glazbu slušam od osamdesetih i ona me svojedobno potaknula da počnem učiti talijanski.
A što vidite u zrcalu kada iziđete iz tuša? Stalno naglašavate svoj prirodni izgled...
Ne volim i ne mogu o sebi tako govoriti, ali definitivno sam ponosna na svoju prirodnost i svježinu, što dugujem dobroj genetici, vrlo zdravom i discipliniranom načinu života, životnoj energiji koje imam napretek. Uživo izgledam mnogo mlađe i mršavije nego na nekim snimkama. Čak i na snimkama s koncerta u Areni izgledam nekako krupnije nego što uistinu jesam. Naglašavam svoju prirodnost jer smo okruženi morem plastike u doslovnom i prenesenom značenju. Nažalost, društvene mreže i mediji to nameću kao ideal ljepote, što je potpuno pogrešno i loše utječe na mlade djevojke i žene.
Što treba često mijenjati, a što čuvati kao svetinju?
Ne postoje formule koje se mogu primijeniti na sve ljude. Vrlo smo različiti, imamo različit život, vrijednosti i prioritete. Mislim da većini ljudi nedostaje hrabrosti za promjene jer su one vrlo teške. Upravo se zato često nesretno živi.
Treba čuvati vlastito dostojanstvo i moralni integritet. Nikada ne smijemo izdati sebe i ono u što vjerujemo i što jesmo u svojoj biti.
Najavili ste i pisanje knjige 'Progonjena', ne čini li vam se da ste malo pretjerali s naslovom?
Ne, nisam pretjerala s naslovom. Jasno mi je da većina na moj život gleda površno, a oni koje doista zanimam kao ljudsko biće i žena, imat će prilike bolje me upoznati čitajući moju knjigu. Tijekom svih ovih godina postalo je jasno da posjedujem neku kvalitetu ili karizmu koja intrigira ljude, na pozitivan ili negativan način. Uglavnom, rijetki su ravnodušni.
Na neki sam način bježala od toga, ali imam vrlo intenzivan i kompleksan odnos s publikom koja je nezaobilazan dio mog života. Volim dijeliti emocije i uspomene, stekla sam i nešto životne mudrosti, a pisanje je moja ljubav i vrsta terapije.