Na spomen istarskog tartufa odmah se uzbude duhovi mojih predaka u meni i sav se vrpoljim od ponosa i tučem o prsa ko neki Tarzan. Ponos velik ko kuća, ma kakva kuća! Ko stare zidine Motovuna s kojih puca pogled na dolinu Mirne, s kojih je Veli Jože jednom rukom razvaljivao Mlećane, a drugom čuvao šume gdje raste ova čarobna gljiva. Ta je junačina vjerojatno kao dijete jeo tarutfe ko bombone kad je postao tako moćan! Kad malo bolje razmislim, istina je da znam jako malo o tim gljivama, tom čudesnom začinu. Gotovo ništa! Da, jako su fini i skupi, postoji crni i bijeli, traže ga psi...Negdje u Francuskoj i patuljaste svinje. Kažu da je afrodizijak. I to je to! A kad ne znam, pitam, učim, pamtim, probam....
