Strah od osude ili odbacivanja

Svatko od nas ima neke osobine ili proživljena iskustva koje doživljava kao izvor slabosti i ranjivosti, i koje ponekad mogu izazivati vrlo nelagodne doživljaje kao što su sumnja u sebe ili čak i sram, piše dr. sc. Andreja Bubić, iz Centara za savjetovanje studenata Filozofskog fakulteta u Splitu, za Sensu. 

Takve nam je osobine ponekad teško priznati i samima sebi, a kamoli drugim ljudima, bez obzira na vrstu odnosa koji s njima dijelili. To se događa jer nas je, s jedne strane, strah da će dijeljenje takve intime dovesti do osude ili odbacivanja, i to od strane nekoga koga doživljavamo bliskim i do čijeg nam je mišljenja itekako stalo.

S druge strane, u takvim se situacijama nerijetko plašimo i da će ovakvo otkrivanje ugroziti odnos do kojeg nam je stalo, odnosno da ćemo zbog toga izgubiti osobu koju volimo.

Teško je drugoj osobi iskreno ogoliti onog najranjivijeg sebe i izložiti se tuđoj procjeni, riskirajući pritom mogućnost odbacivanja i osude, i to zbog onoga što doživljavamo kao svoje najdublje ja.

Ako se prisjetite toga koliko vas je u životu znala pogoditi čak i neka relativno mala kritika od strane osoba koje vam u životu i nisu toliko važne, lako ćete shvatiti koliku odvažnost ponekad zahtijeva ova vrsta otkrivanja sebe. U takvim situacijama drugoj osobi na ruke stavljamo onog najkrhkijeg i najranjivijeg sebe, što nekim ljudima može biti toliko bolno da će takve situacije cijeli život odgađati ili od njih bježati.

Problem s (ne)otkrivanjem krije se u odgoju

Ovisno o tome što točno želimo podijeliti s drugim, a još više o prethodnim iskustvima bliskih odnosa, za neke osobe takva vrsta iskrenosti i ranjivosti može uistinu biti neostvariva. To naročito vrijedi za one koji su se u životu previše puta iskreno izložili i nakon toga osjetili neprihvaćanje, jer njih situacije takve iskrenosti mogu podsjetiti na stare rane koje možda još uvijek nisu do kraja zacijelile.

Slično tome, problem s otkrivanjem mogu imati i osobe koje u ranim godinama kroz odnos s roditeljima ili skrbnicima nisu uspjele izgraditi ono što psiholozi nazivaju tzv. sigurnom privrženošću koju razvijaju djeca čiji skrbnici na njihove emocionalne potrebe reagiraju pozitivno i spremno, pružanjem ljubavi i brige.

Iskustvo takve vrste privrženosti i prihvaćanja u ranoj dobi važan je temelj za razvoj učinkovite emocionalne regulacije, kao i sposobnosti prihvaćanja sebe i drugih. Pritom bezuvjetno prihvaćanje ne pretpostavlja apsolutno odobravanje svega što smo u životu napravili, ali uključuje prepoznavanje snaga koje imamo u sebi i, bez bježanja od nesavršenosti i pogrešaka kojima smo svi skloni, prihvaćanje nas kao osobe vrijedne ljubavi i pažnje.

Razotkrivanje je rizik koji donosi veliku nagradu

S obzirom na rizik koje razotkrivanje sebe donosi, neke se osobe na taj korak nikad neće odlučiti, što je potpuno u redu. Ako na to niste spremni, niste spremni i to treba poštovati. Ali, ako osjećate da jeste, i da ste u vezi s osobom u koju imate dovoljno povjerenja da joj se možete na takav način otvoriti, takav vam se potez može višestruko isplatiti i vaš odnos odvesti na jednu potpuno novu, znatno kvalitetniju i autentičniju razinu.

Naime, koliko god je lijepo biti prihvaćen zbog svojih "politički korektnih", dobrih osobina ili snaga koje će i svi drugi oko vas lako primijetiti, neprocjenjivo je vrjednije osjetiti prihvaćanje i ljubav prema onim dijelovima sebe u koje možda ni sami niste do kraja sigurni.

Osim toga, nemoguće je osjetiti potpuno prihvaćanje ako prije toga nismo bili viđeni, odnosno ako drugome nismo pokazali ono što doživljavamo kao stvarnog, autentičnog sebe. S obzirom na ranije spomenute prepreke, ne treba posebno naglašavati da to zahtijeva puno hrabrosti, kao i određenu dozu suosjećanja prema sebi i drugima, koji nam omogućuju da prihvatimo ono što na sebi ponekad vidimo kao nedovoljno dobro i to podijelimo s drugim.

Duboka povezanost je nemoguća bez prihvaćanja i pokazivanja sebe

Ovdje treba naglasiti kako je upravo taj osjećaj nedovoljnosti jedna od glavnih prepreka prihvaćanju sebe i ostvarivanju bliskosti s drugima jer predstavlja ključni izvor straha, ponekad i srama zbog uvjerenja da nešto u nama nije vrijedno ljubavi.

Iako ljudski, takav sram i strah radi protiv nas te nam onemogućuje da, zbog stalnog pokušavanja da postanemo nešto što "trebamo biti", propustimo priliku živjeti i uživati u onome što jesmo. Upoznavanje i prihvaćanje sebe i svoje autentičnosti preduvjet je povezivanja i ostvarivanja one najdublje bliskosti kojoj većina od nas teži.

Takvu je povezanost nemoguće ostvariti bez pokazivanja onog što jesmo, što uključuje i ono što nas čini ranjivim a što je, treba naglasiti, upravo ono što nas čini posebnima i lijepima i što omogućuje izgradnju kvalitetnih i autentičnih odnosa s drugima. Utoliko, pokušajte u sebi pronaći hrabrosti za otkriti sebe bliskim osobama u koje imate povjerenja jer je autentičnost, podjednako sebe kao i odnosa u koje ulazimo, ključna za naš emocionalni mir i kvalitetu života.