Poštovana gospođo Černi,
nedavno ste pisali o seksualnim maštarijama i to me ponukalo da se javim. Moj partner s kojim sam pet godina u sretnoj vezi zadnjih skoro godinu dana otvoreno priča o svojim maštarijama ali bi iskreno voljela da je to prešutio. Njegova je želja da u krevet dovedemo još jednu ženu što se meni nikako ne sviđa. Predlaže mi da sama odaberem tu ženu, da se on neće miješati, jer ne želi da budem ljubomorna i bitno mu je da je i meni ta osoba odgovara, ali ne sviđa mi se ta ideja. Prvo sam mislila da je to samo faza, ali on i dalje priča o tome. Ako će i dalje htjeti ostvariti tu maštariju mislim da ćemo morati prekinuti, jer pomisao na njega s drugom ženom u krevetu mi je odbojna. A tek da to stvarno gledam u živo. Zašto uopće otvoreno pričati o maštarijama kada samo narušavaju odnos koji je do tog trenutka bio odličan?
Odgovor na vaše pitanje je jednostavan - ako vam se ne sviđa to što vam partner predlaže recite mu da se s time ne slažete. No ako bismo sad išli dalje analizirati vašu odbojnost prema partnerovim željama onda onaj dio u kojem tvrdite da vam je veza do tada bila odlična ne zvuči baš uvjerljivo. Puno je tu pitanja. Ako vam je veza bila tako odlična, kako tvrdite, kako to da vam ju je pomrsila iskrenost vezana za njegove seksualne maštarije? Kad bi on na kraju ipak poslušao vaše argumente da to ne želite činiti potisnuo bi svoje unutarnje želje i maštu, na što ima pravo kao i vi kad to ne želite. Ali zašto partnera ne pokušate razumjeti? Možda mu je dosadila seksualna rutina s vama. Kada biste iskreno porazgovarali s partnerom oko njegove želje za seksom u troje sigurna sam da bi vam on rekao zašto to želi i tu biste možda pronašli odgovor na to zašto vam je ta ideja odbojna ili zašto vas je možda sram odvažiti se na to. Iako je i to isto posve u redu. No 'ajmo vidjeti zašto se sramimo.
U mnogim vezama i brakovima spavaća soba ima važno mjesto što zbog navike 'konzumiranja ' intimnog odnosa što zbog vela mistike kojom je ovijena njezina povijest. U njoj su se događale velike pobjede i veliki i dramatični porazi. I ono što je važno razumjeti je da velik broj problema u bračnom krevetu korijene vuče u nedostatku dobre komunikacije, ali i u fenomenu srama. Zbog toga dolazi do problema. Zašto ne pričamo o problemima koje imamo? Što nas to sprečava da se iskreno izrazimo? Možda smo 'konzervativni' ili pak 'preslobodni'? Koliko god nam se problem čini velik i možda nepremostiv ljudska je seksualnost još uvijek tabu tema i svojevrsna crna rupa neistraženih fenomena, htijenja, obavijena velom silnih kontroverzi. Netko će vam od stručnjaka reći da nema tabua i da je sve dopušteno ako oba partnera pristanu na to, drugi će pak staviti granice i reći to se smije, a to ne. Iako živimo u doba maksimalnog razvoja na svim područjima i čini nam da više nema nikakvih tabua i neugodnih tema u našoj kulturi, no ako zavirimo u spavaću sobu naći ćemo brojne kuteve u koje ne želimo zaviriti. Zašto? Jer nas je sram.
Društvo nas počinje učiti o seksualnosti kada već nosimo na sebi pečat srama i duboko smo uvjereni da je naše tijelo nešto čega se trebamo sramiti. Iskustvo srama uključuje snažne osjećaje nelagode s različitim varijacijama i često su popraćeni somatskim i psihološkim pojavama, s izvanjskim očitavanjima koja su izvan naše kontrole - neverbalnom komunikacijom kao što su pogledi, grimase, uzdisanje, spuštanje pogleda, i tako dalje. Sram, dakle, proizlazi iz gubitka odgovarajuće slike o sebi u javnosti i gubitka samopoštovanja, on pokreće mehanizam ‘kompleksa manje vrijednosti’ što ugrožava naš identitet. Kada je narušena slika o sebi osjećaj srama koji se javlja iznimno je snažan te izaziva patnju. Naposljetku, neke tendencije unutar naše kulture ili društva mogu nas navesti na to da se sramimo zato što se sramimo, a rezultat je da sram postaje prilika za iskupljenje te osobni i zajednički rast.
Dakle sram i osjećaj krivnje su emocije s kojima imamo posla više-manje svakodnevno. Zato možemo razumjeti i njegovu dugu ruku i u seksualnosti. Jer to je nešto što nas je arhetipski definiralo. To je najvjerojatnije jedan od osjećaja koji najviše smeta, koji uzrokuje jaku patnju, ali to je ujedno i jedan od najkorisnijih osjećaja. Sram, i još više osjećaj krivnje, dopušta nam da se suočimo sa sobom, da provjeravamo sebe same, da promišljamo, da se ispravljamo. Naposljetku, recimo to bez velikog straha, pomaže nam da rastemo. Sram je po definiciji neuspjeh u ostvarenju očekivanja koja pojedinac ima od sebe. I takav ulazi u kompliciran i širok emotivni svijet intime i osobnosti, poglavito seksualnosti koja je vezana za tjelesnost. To je možda odgovor zašto se sramimo svoje slojevitosti u kojoj velik dio toga čini upravo naša seksualnost.
