Kultura iz koje je svatko od nas došao i obitelj iz koje smo potekli obilježili su nas i s time ulazimo i u partnerski odnos. Sjećamo se romantičnih priča o vječnoj ljubavi iz bajki koje smo slušali u djetinjstvu? U njima, nakon što prevladaju niz nevolja s kojima se uglavnom samostalno suočavaju, glavni junaci žive 'sretno do kraja života'. E to je ta prva arhetipska zabluda s kojom smo počeli život. I ne biste vjerovali koliko je još uvijek prisutna u našem poimanju 'ljubavnog odnosa'. Upitajte sebe!
Sjetimo se samo niza romantičnih holivudskih filmova uz koje smo isto odrastali i tu su nastale dvije temeljne dogme o pravoj ljubavi – jedna je da se u pravom ljubavnom odnosu partneri nikad ne svađaju (žive vječno sretno), a druga da brak treba sačuvati pod svaku cijenu zbog djece. Kada bi se samo ove dvije zablude uzele kao apsolutne istine partnerstvo bi djelovalo poput nemoguće misije. Idemo to malo pojasniti. Prvi faktor koji doprinosi građenju funkcionalnog partnerskog odnosa je otvorena i česta komunikacija. Ovo podrazumijeva prije svega komunikaciju u kojoj iznosimo svoje osjećaje, poteškoće, snove, ciljeve, uvjerenja… Partnerstvo je sazdano od konstantne međusobne komunikacijske interakcije, jer je za njegov rast neophodno održavati komunikacijski kanal 'prohodnim'. Ukoliko je komunikacija na bilo koji način oštećena svatko od partnera ostaje sa svojim mislima i osjećajima pa se povjerenje polako narušava i život udvoje tako više sliči na onaj dva stranca koja samo žive pod istim krovom. I sada dolazimo do onog stvarnog života udvoje u kojem se i sretni parovi posvađaju, što je normalno jer na taj način bolje uče kako razriješiti svoje konflikte i spremni su da to što su naučili usavršavaju cijeli život. Konflikt sam po sebi nije nefunkcionalno partnerstvo, njega stvaraju dužina trajanja konflikta, učestalost i sadržaji.
Jedna od prvih životnih zadaća u razvoju nove obitelji je postavljanje jasnih granica u odnosu na obitelj iz koje smo potekli. Previše rigidne ili previše popustljive granice čine novu obitelj nestabilnijom, a svaki od nas donosi u odnos poruke, navike, obrasce s kojima je odrastao, odnosno one koje je zadržao. Partnerstvo je još jedan veliki “filter” svih 'fajlova' koje smo donijeli iz djetinjstva, a u zajedničkom odnosu i životu učimo kako neke od njih odbaciti kao nepotrebne ili ometajuće. Partnerstvo u obiteljskom odnosu predstavlja cjelinu za sebe u okviru koje razmjenjujemo poruke i sadržaje koji ne moraju nužno biti vezani za funkcioniranje nas kao roditelja. Odnos partnera kao roditelja ima potpuno drugačije razvojne zadatke i teme od običnog partnerskog odnosa, stoga ovdje razbijamo još jednu važnu životnu zabludu, a ta je da moramo ostati u braku zbog djece iako smo se prestali voljeti ili poštivati. Partnerski se odnos može raskinuti, on ne mora nužno trajati vječno, dok je roditeljstvo doživotan čin - zauvijek smo roditelji svojoj djeci, i kada više nismo zajedno.
Jedna od najvećih prepreka svakom odnosu su očekivanja od partnerstva koja smo po defaultu opet donijeli iz djetinjstva, koje smo gradili u svojoj obitelji tijekom odrastanja, a vezana su i za utjecaje kulture u kojoj smo odrastali i rodne uloge. Očekivanja od partnerstva su mnogostruka i u svojoj konačnici pogubna za odnos, jer uvijek vode u razočarenja – baš zbog tih očekivanja kako dobar partnerski odnos treba izgledati, što je uloga oca, a što majke i mnogih drugih.
Emocionalna vezanost (ovisnost) za partnera je još jedna ogromna prepreka dobrom odnosu i razbijanju onih prvotnih tabua o 'bajkovitom odnosu'. Partnerski odnos od prvog trenutka predstavlja prostor za razmjenu osjećaja putem kojih se partneri međusobno povezuju. Partneri će usklađivati svoja očekivanja, dogovarati se oko granica, težiti prevladavanju konflikata, jer osjećaju emocionalnu povezanost -ljubav, brižnost, nježnost, bliskost, seksualnu privlačnost. Ključ emocionalne povezanosti je, zapravo, u osjećaju slobode da izrazimo svoje potrebe - za zagrljajem, dodirom, seksualnim odnosom, brižnošću. Sloboda u iskazivanju se odnosi na to da svaki partner u svakom trenutku može reći kada želi, a kada ne želi intimnost, nailazeći pri tom na uvažavanje, prihvaćanje i razumijevanje. Ovakva povezanost je ono što partnerski odnos čini jedinstvenim u odnosu na sve druge odnose koje u životu stvaramo.
Kolumnistica Lidia Černi međunarodno je certificirani NLP Life Coach, psihoterapeutkinja i hipnoterapeutkinja te direktorica Centra Pozitiva (Centra za pozitivne vrijednosti i osobnu izvrsnost) i od sada odgovara na vaša pitanja vezana za ljubav i odnose. Pitanja šaljite na email: centarpozitiva@gmail.com
