Hrvoje Šalković u divljini istoka

&!-- &!-- -->

U Vilniusu je viša savjetnica za vozačko-navigacijska pitanja ostavila svojeg dragog pročelnika i odletjela za Zagreb. Ostao sam sjediti sam u zoom zoomu i gledati prema jugu. Preda mnom sve same pitome zemlje… Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija… Transdniestr, odmetnuti, nepriznati teritorij… U Minsku je bilo zabavno. Smijao sam se na što grad sliči… poput kakve monstruozne jelke okićene komunističkim znamenjem… srp i čekić iskaču iza svakog ugla… ulice se zovu – proleterska, oktobarska, prvomajska, palih junaka… Trg je obično Lenjinov… ili narodni… ili slobode, ili revolucije… Upoznao sam izvjesnog Olega, web dizajnera s kojim sam cugao i olajavao Lukašenka i mračni režim. Prilično hrabro s njegove strane, jer zbog takvih se poteza u Bjelorusiji ide na robiju… ili gore od toga… Nakon toga sam se spustio do Ukrajine i zabio nos ravno u Černobil. Podmitio sam vojnike da me puste unutra, pa malo tumarao tim gradom duhova. Kijev je zgodan, i tu se da sasvim opušteno cuclati koktele i razmišljati o černobilskoj radijaciji, i tome hoće li mi sada izrasti još jedan pimpek. Nakon Kijeva sam odjurio do Odese, pa onda kroz Transdinestr do Chisnaua. Prolazak kroz tu odmetnutu pokrajinu avantura je sama za sebe, jer riječ je o luđacima ranga SAO krajišnika iz hrvatskih ranih devedesetih. Na carini su me doslovno zarobili, uzeli mi putovnicu i ključeve od auta, i morao sam platiti da me puste… srećom, samo 200 eura… sirotinja… U Chisinau, glavnom gradu Moldavije počinje taj famozni prijelaz iz krute istočne, post-sovjetske Europe u prpošni Balkan… što god to značilo (obično mito i korupcija). Putem za Zagreb, koji je vodio preko Bukurešta, Craiove, Prištine, Skopja, Tirane i Podgorice svaki, ali apsolutni carinik je pokušao isisati lovu od mene… policija me zaustavljala zbog jurnjave sa zoom zoom-om… sve sam rješavao korupcijom… sve u svemu, Balkan je jedan poseban svijet… ali rođen sam ovdje, i snalazim se nekako… A Albaniji ne postoji stvar civiliziranom svijetu poznata kao ulična rasvjeta… jednako kao što ne postoje niti oznake putova. Izlaz iz zemlje sam promašio za dobrih 60 kilometara. Srećom, tu je navigacija na Nokiji N96, pa me teta nekako izvukla na pravi put. Na graničnom prijelazu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, točnije u Neumu, carinik me izvukao iz auta i pregledavao što se ima u prtljažniku zoom zooma. Pitao me odakle dolazim. Rekao sam mu da sam 23 dana na putu, da sam prošao kroz Sloveniju, Austriju, Njemačku, Linheštajn, Luxemburg, Dansku, Švedsku, Norvešku, Finsku, Rusiju, Estoniju, Latviju, Litvu, Bjelorusiju, Ukrajinu, Transdniestr, Moldaviju, Rumunjsku, Bugarsku, Srbiju, Kosovo, Makedoniju, Albaniju, i eto, sada, ako se smiluje i pusti me da prođem, proći ću i kroz Bosnu i vratiti se doma. Pitao me jel se ja to zajebavam s njime. Rekao sam mu da se ne zajebavam s njime. Pitao me koliko je to zemalja. Rekao sam mu da su to 23 zemlje, plus jedan odmetnuti teritorij. Konstatirao je da je to pola svijeta. Odgovorio sam mu da to nije pola svijeta, da sam bio u ukupno 69 zemalja, i da nisam obišao niti 3% svijeta… i da što više putujem, imam osjećam da sam manje vidio i manje proputovao. Onda me konačno pustio da prođem. Sada sam u Zagrebu. Vrijeme je da odmorim malo… nekoliko dana…a onda kreće nova avantura… Sirija, Jordan i Libanon me zovu…

Putovao: Pročelnik za gonzo pitanja Hrvoje Šalković