Pisao je o njoj u svojim pjesmama, pričama, romanima, a onda igrom slučajnosti ili zbog želje da bizarnim stvarima u svojem životu doda još jednu, njegova se najveća muza, dugogodišnja djevojka i nevjenča­na supruga Aleksandra David, odluči­la predstaviti javnosti. Jedan od najčitanijih pisaca današnjice, čije su knjige doživjele mnoga priznanja i nag­rade, 38-godišnji Osječanin Kre­šimir Pintarić brutalno je iskren, kako u svojoj poeziji i prozi, tako i u našem razgovoru. Ništa manje upečatljiva bila je 33-godišnja prevoditeljica eng­leskog i njemačkog jezika, Sandra, kako je Krešo i prijatelji zovu. Veza koja je započela sasvim slučajno prije sedamnaest godina u ratnim vremenima u Osijeku preživjela je, ka­žu, na početku mnoge turbulencije i nerazumijevanje, ali je bio izazov pokazati se kao pobjednik u pomalo nemogućoj ljubavnoj misiji. - Jezičava, prgava, tvrdoglava, tako bih opisao svoju ženu bez čijeg komp­liciranog karaktera zasigurno ne bi bilo ni mojih pjesama i romana, barem ne ovakvog sadržaja - priznaje Krešimir Pintarić u čijem su se književnom fokusu nerijetko našli zamršeni muško-ženski odnosi i žena čiju ćud, kaže Sandra, Krešo u stvarnom životu nikako ne uspijeva razumjeti. - Prema mojem mišljenju, za razumijevanje treba imati strpljenja. Ponekad ga jednostavno nemam, takav mi bude dan, pa teško razumijem i sebe, a kamoli svoju ženu. Oboje smo jako tvrdoglavi, prije nismo popuštali jedno drugom, ali smo se s godinama primirili. Upoz­nali smo se dok je Sandra bila 16-godišnjakinja koja je u školi zarađivala ukore i jedinice.

Ja sam bio četiri godine stariji odlikaš pred upisom na fakultet i jedino što me zanimalo u tim ludim godinama bili su seks, droga i rock’n’roll. Više se ni ne sjećam zbog čega smo, osim zbog obične ludosti i mišljenja da u tim ratnim vreme­nima nemamo što izgubiti, započeli vezu. Prak­tički smo počeli ni od čega i dogurali do nečeg - iskreno priča autor romana ‘Ljubav je sve’ i ‘U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo’, čije razmišljanje o kaotičnom početku jedne ljubavi dijeli i Sandra. Tajan­st­ve­na Osječanka u tad promiskuitetnom i pomalo izg­u­b­lje­nom mladiću, koji se spremao upi­sati Filozofski fakultet u Zagrebu, nije vidjela svo­ju budućnost. - Loše je počelo. Ja sam bila u fazi života kad mi baš ništa nije išlo... Osim toga, sedam smo godina imali vezu na daljinu zato što sam ja studirala u Osijeku, a Krešo je bio u Zagrebu. Bilo je to naše vrijeme nepromišljenih akcija, kad nižeš pogreške jednu za drugom, kad nije postojalo sutra. Živjeli smo kao da nam je svaki dan zadnji. U tom smo kaosu po­čeli značiti nešto jedno drugom - objašnjava Krešina najvjernija i najidealnija čitateljica. Iako njihova ljubav traje sedamnaest godina, tijekom kojih su nerijetko slušali pri­govore roditelja da je krajnje vrijeme za svadbu, Krešimir i Aleksandra smatraju kako je taj čin nepotrebno trošenje novca i najobičnija formalnost čiju važnost još nisu uvidjeli. Jer, kažu, i bez papira znaju koliko znače jedno drugom.

Napisala Ivana Čulić Snimila Matea Smolčić