Sigurna sam da se svatko od Vas sa sigurnošću može prisjetiti trenutka ili više njih kada vam je javljena vrlo tužna vijest, trenutka kada ste zastali u nevjerici, trenutka kada ste više nego prije i poslije razmišljali o sebi, drugima, životu koji vodite. Vjerujem da smo, nažalost, upravo u tim trenucima najbolje osobe jer tada u hipu odlučujemo mijenjati sve loše i negativno u sebi, a ne znam, pretpostavljam kao ni vi, zašto baš moramo čekati taj trenutak da se preispitamo ili popravimo. Nedavno je i Storyjev tim primio vrlo tužnu vijest o bolesti prijatelja te nekadašnjeg suradnika, vrhunskog vizažista Tome Vrbana. Naše su misli usmjerene na to da mu pošaljemo što više pozitivne energije kako bi iz sebe izvukao posljednji atom snage za borbu, koju iz dubine duše želimo da dobije te se nikad više na nju ne osvrće. Ali kao ljudi i novinari moramo se osvrnuti na ljude koji se bave poslom poput našeg, a koji su u bavljenju njime odabrali potpuno druge postulate. Naime, Story piše o privatnim životima osoba koje su svoj život odlučile živjeti javno, no ima nekoliko granica koje nikada nije prešao, i neće. Jedna od njih je i neobjavljivanje priča o bolestima javnih osoba ako upravo one ne žele o tome razgovarati te čitateljima prenijeti pozitivnu poruku ili misli nade. To su u Storyju učinili prekrasna voditeljica Iva Bagić te ugledni dirigent, maestro Vjekoslav Šutej. Za sve ostale duboko vjerujemo da sami trebaju odabrati čas kada će se obratiti javnosti, ako to uopće ikad požele. A sada dragom Tomi zelimo da nam ozdravi brzo. U ime redakcija Storyja, Tonkica Kalauz