Malo tko se može oduprijeti nostalgiji i kontrolirati ushićene osjećaje kada se kazališnom dvoranom zaore stihovi ‘Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu, neka naša zemlja sva postane sretna’. Upravo su ti, vječni stihovi legendarnog mjuzikla ‘Jalta, Jalta’ zavladali zagrebačkim Kaptolom nakon predugog izbivanja s domaćih pozornica. A sam stvaratelj omiljene ‘Jalte’ Alfi Kabiljo podijelio je sa Storyjem svoje dojmove ove raskošne raspjevane dramske priče neposredno nakon premijere. Nakon što mu je 2004. godine uručen Porin za životno djelo, neki su pomislili kako će taj glazbeni genijalac uživati u staroj slavi. Ali 74-godišnji Alfi je neumoran... Story: Vaš novi-stari hit, mjuzikl ‘Jalta, Jalta’, vratio se kući, na daske kazališta Komedija. Možete li nam prenijeti emocije koje su vas obuzele na premijeri? Bio sam na obje premijere i moram priznati da sam oduševljen glumačkom ekipom pa mislim da nema smisla uspoređivati novu ‘Jaltu’ sa starom. Ovo je ‘Jalta’ novog milenija. Tajna je u sjajnoj režiji brzog tempa Vlade Štefančića, koju je publika prihvatila s oduševljenjem. Presretan sam jer Zagrepčani, prema mom zapažanju, reagiraju bolje danas nego ‘70-ih, ‘80-ih ili, pak, ‘90-ih godina. Očito je kako su ljudima u ova pomalo depresivna vremena potrebni humor, lijepe pjesme i pozitivan duh kojima ovaj mjuzikl odiše. Story: Koje se uspomene bude na spomen ‘Jalte’ od praizvedbe 1971.? Ovo je 18. uprizorenje tako da je bilo doista raznih događaja od početka 1970-ih. Kad je o samim izvedbama riječ, temelj svih budućih bila je predstava koju je režirao Štefančić, a dirigirali smo Ferdo Pronikalo (iako samo jednom) i ja vjerojatno više od tri stotine izvedbi. Vjekoslavu Šuteju bio je to prvi posao i doista je bio briljantan. Upravo se uz ‘Jaltu, Jaltu’ i zaljubio u prvu suprugu. Kad smo gostovali u Trstu, uz koji vežem uspomene uz nezapamćen delirij publike, Điđi Šutej obradovao se i zato što je bio u mogućnosti kupiti svih devet Beethovenovih simfonija u vrijeme kada se nije bilo tako lako domoći notnog materijala. Story: Koje djelo smatrate svojim vrhuncem? Uvijek se nastojim posvetiti onom što tek slijedi. Nisam siguran postoji li trenutačno skladatelj kojemu djela zauzimaju toliki prostor. U Rijeci igra ‘Casanova u Istri’, Osijek i Zagreb osvojila je ‘Jalta’, u kinima se prikazuje ‘Neka ostane među nama’, film za koji sam napisao glazbu, a na malim je ekranima krenuo ‘Nepokoreni grad’, serija od 13 epizoda. Zapravo je rad na svakoj od tih glazbi zaseban. Ipak, izdvojio bih ‘Casanovu’ kao najvažnije djelo. Story: Kad smo kod ‘Casanove’, jeste li u mlađim danima osvajali suprotni spol svojom glazbom? Neću vam to otkriti... Story: Nakon završenog studija arhitekture ipak ste se odlučili u potpunosti prepustiti glazbi. Koliko vam je bilo teško donijeti tako ozbiljnu odluku? S glazbom sam bio povezan oduvijek, a već sa 16 imao sam bend s kojim sam zarađivao sitni džeparac. Kad sam diplomirao, također su bila krizna vremena, kao danas, i nije bilo posla. Poslodavci su kontinuirano odgađali razgovore za posao na tjedan, dva, tri i više, a od nečega je trebalo živjeti. Tada sam znao aranžirati pa sam prvi angažman dobio na televiziji. Potom su krenuli kazalište, film... i tako sam od hitmejkera za zabavnjake prepoznat i kao stvaratelj ozbiljne glazbe. I hvala Bogu što je tako! Pa ne mogu se zamisliti kao arhitekt koji čeka brojne građevinske dozvole koje se danas zahtijevaju čak i za pseću kućicu. Story: Ipak, niste željeli otići u inozemstvo, otkud su vam stalno stizale ponude? Kvaliteta života u Hrvatskoj neusporedivo je bolja nego bilo gdje na svijetu. Ne znam koliko bih zaradio u inozemstvu, a i pitanje je isplati li se zamijeniti naš stil života za svakodnevno vozikanje u automobilima sa sastanka na sastanak, hranjenje sendvičima te brzim životom samo zbog novca. Story: Poznato je da je sport vaša velika ljubav. Tenis igrate zavidnom vještinom i danas u 75. godini. Jeste li još često na Šalati? Na Šalati sam odrastao. Dva puta tjedno igram, no to nije samo stvar tenisa. Imam odlične suigrače, točnije dvojicu s kojima su mečevi ozbiljni. Uvijek se igra na bodove prethodno uključujući i treninge. Imao sam sreću što su moji treneri uvijek imali vrhunski pristup, a ljubav prema tenisu usadila mi je majka koja je bila vrsna tenisačica. Story: Tko nosi titulu najboljeg tenisača među glazbenicima? Mogu govoriti samo za svoju generaciju. Dugo je godina ta titula pripadala Ivici Šerfeziju, ali danas je to svakako Miro Ungar, koji je i odličan skijaš. Ipak, znao sam ga tu i tamo pobijediti u tenisu, ali i plivanju. Story: Otkrijte nam imate li još neke male užitke? Moram imati slobodnog vremena. Obožavam ići u kazalište, na koncerte, u kino. Dobar sam znalac kad je o vinima riječ, a pomalo se razumijem i u gastronomiju pa su to užici koji me jako vesele. Story: A vesele li vas unuke? One su zasebno veselje i ne mogu sakriti koliko sam ponosan na njih. Izrasle su u divne djevojke. Hana i Sara žive u Beču, no unatoč udaljenosti, iznimno smo povezani, a razgovori s njima dvjema posebno me opuštaju. Story: Jesu li naslijedile ljubav prema glazbi? Obje sjajno sviraju violinu i glasovir, a starija, zamislite, studira arhitekturu. Uz sve to, i moj je otac bio vrhunski građevinar pa sada vi meni recite može li se pobjeći od gena?
Razgovarala Ana Lukiček Snimke Dražen Kokorić; Cropix; Žarko Bašić/ Pixsell
