Novinarka, književnica, vještica, jugonostalgičarka, feministkinja... Svaki članak spominje Slavenku Drakulić u drukčijem kontekstu. No nitko ne može osporiti da je 61-godišnja Riječanka naša najprevođenija književnica i publicistkinja. Njezina knjiga ‘Kao da me nema’ poslužila je kao predložak irskoj redateljici Juaniti Wilson za istoimeni film koji će premijerno biti prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Slavenka sa suprugom Richardom Swartzom živi u Švedskoj, a ne prođe dan da se ne čuje s kćeri, spisateljicom Rujanom Jeger. Story: Na Sarajevo Film Festivalu premijerno će biti prikazan film ‘Kao da me nema’, redateljice Juanite Wilson, snimljen prema vašoj knjizi. Jeste li sudjelovali u stvaranju filma? Nisam, iako mi je redateljica ponudila pisanje scenarija. Film je drukčija umjetnost i iz tog razloga imam puno poštovanja. Kad bih znala pisati scenarije, vjerojatno bih se bavila time, a ne pisanjem romana. Još nisam vidjela film i tek ću na premijeri u Sarajevu doznati što je Juanita napravila. Naravno da me zanima odnos romana i filma, no film je njezino autorsko djelo. Story: Kako ste se osjećali u trenutku kada ste doznali da je vaše djelo prepoznato kao vrijedan i zanimljiv predložak za film? Zapravo nije bilo tog jednog posebnog trenutka. Naravno da mi je godilo kad su mi se javili Juanita i njezin suprug James s tom idejom. Cijela je priča počela još prije nekih pet ili čak više godina, kad su me Juanita i James Wilson kontaktirali. Prije toga vidjela sam neke njihove produkcije, primjerice, film ‘Angela’s Ashes’, koji je također nastao prema predlošku romana Franka McCourta, i dala sam pristanak. Poslije sam imala još dvije ponude, jednu iz Njemačke a drugu iz Italije, ali već sam se obvezala njima. U međuvremenu je bilo nekoliko teatarskih uprizorenja istog romana - kao što je slučaj s nekim prijašnjim knjigama. Zapravo, kada razmislim, igrali su predstave prema mojim tekstovima u Belgiji i Švedskoj, Kanadi, Finskoj, Italiji..., ali ne i u Hrvatskoj. A i srpski redatelj Vladimir Perišić snimio je prošle godine film ‘Ordinary People’, gotovo doslovno držeći se moje priče, tako da je ovaj film nastavak niza pokušaja da se mojm tekstovima pristupi na drukčiji način. Story: U knjizi ste spomenuli da se rat događa svakoj osobi. Što biste vi okarakterizirali kao svoju najveću bitku? Rat nije jednodimenzionalan događaj i razni su ga ljudi iskusili na različitim razinama. Neki su izgubili život, a drugi posao, neki svoje najmilije, a drugi iluziju sigurnosti. Upravo tu kompleksnost ratnih događanja pokušala sam opisati u ‘Balkan-expressu’. Zato mi se spominjanje jednog događaja čini pojednostavnjivanjem pet godina života - kako mojeg i moje obitelji, tako i svih nas. Story: Od kuće ste otišli sa 16, udali se sa 18, godinu poslije rodili Rujanu, a otišli ste iz zemlje zbog brojnih političkih osuda… Gledate li na te stvari kao na hrabrost i odvažnost ili kao na mladost i glupost? Ne gledam na svoj život na taj način, da se osvrnem pa kažem: eto, dogodilo mi se to i to, jesam li bila hrabra, je li to bila dobra odluka. Dogodilo se, prošlo je, gotovo. Ne pitam se je li neki postupak bio hrabar ili glup i zbog toga što to uključuje prosudbu, a nitko od nas nije sklon razmišljati o sebi na taj način. Jednostavno, živiš kako najbolje znaš. Usput, nisam otišla iz zemlje. Ali kada javna osoba nestane iz javnosti, razumijem da se dobije taj dojam. Story: Postoji li nešto što u životu više nikada ne biste ponovili? Najbolje što možete odgovoriti na ovakvo pitanje jest da ste nešto naučili na svojim pogreškama. No čovjek je kompleksno biće i pitanje je koliko su neke odluke stvar karaktera, a koliko stjecaj okolnosti. Time sam se puno bavila dok sam pisala o ratnim zločincima, ali svejedno o kome se zapravo radi, riječ je o ljudskoj prirodi. Neki ljudi uče na pogreškama, neki očito ne. Story: Dvaput ste bili na transplantaciji bubrega, triput ste se udavali… Ne odustajete lako. Odakle crpite snagu? Ne slažem se s vama da ne odustajem. Baš mislim da su rastave rezultat moga odustajanja. Transplantacije su bile pitanje preživljavanja, nije tu bilo puno mjesta za izbor. Ni za hrabrost... Story: Ostvarili ste uspješnu karijeru, a vašim je stopama krenula i kći Rujana. Koliko ste imali utjecaja na ono što je ona danas? Teško je reći koliki je bio moj utjecaj. Odrasla je u određenoj sredini, s roditeljima i prijateljima koji su, eto, čitali i pisali. Još uvijek se ne zna nasljeđuje li se talent ili je posljedica okolnosti.
Pripremila Nikolina Kunić Fotografije Cropix
