rije dva tjedna u zagrebačkom kazalištu Gavella prolomio se pljesak kada se publici došla nakloniti 29-godišnja glumica Dijana Vidušin, koja je tog petka premijerno odigrala glavnu ulogu u predstavi ‘Ženidba’. To je samo jedna u nizu uloga za koje je svi hvale, a iako joj je kazalište prva ljubav, vrlo je uspješna i filmska glumica. Prije dvije godine osvojila je Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu u filmu ‘Ljubavni život domobrana’, a nedavno je završila snimanje filma ‘Koko i duhovi’. Dijana uistinu puno radi, a potporu uvijek dobiva u roditeljima Brankici i Goranu koji iz Istre putuju na svaku njezinu premijeru, bratu Igoru te dugogodišnjem dečku, glazbeniku Mariju Knezoviću s kojim je u sretnoj vezi iako ne žive u istim gradovima.
Story: Kako ste zadovoljni reakcijama na predstavu ‘Ženidba’?
Zadovoljna sam. Sudeći prema reakcijama publike, uspjeli smo. Zahvalna sam redateljici Mateji Koležnik i koreografu Matiji Ferlinu koji su mi bili inspirativni vodiči.
Story: Uspješna ste kazališna glumica, a za filmska ostvarenje dobili ste Zlatnu arenu, što je vaša veća ljubav?
Kazalište je moja prva ljubav, tu sam odrasla i stasala, a film se dogodio poslije. Sve je to na neki način isto jer je priprema za ulogu ista, ipak se kamera može više približiti licu i očima. I u kazalištu je moguće kadriranje.
Story: Što vam više znači - pljesak publike ili nagrada?
Oboje je super osjećaj i trenutačna potvrda koja te ohrabri, ali ne može se stati na tome. To izražava mišljenje samo nekih ljudi, ali ipak, nešto drugo određuje uspjeh.
Story: Jeste li oduvijek željeli biti glumica?
Kao dijete bila sam razgovorljiva, otvorena, imala sam male nastupe u vrtiću i školi, ali nisam nikada govorila da želim biti glumica. Sve što bih vidjela na televiziji željela sam ponoviti zato što me fascinirala nečija vještina.U dnevnoj sobi bila sam gimnastičarka, pjevačica u Magazinu, voditeljica, detektivka... Kad je u osnovnu školu došao poziv na audiciju za dramski studio, otišla sam i tako je sve počelo.
Story: Naravno, bila vam je važna bezuvjetna potpora majke Brankice i oca Gorana.
Živjeli smo u Medulinu pa su me svaki dan vozili u Pulu. Morali su biti organizirani da bih sve stizala i da im se to nije dalo, tko zna kako bi tada ispao moj put. Puno su mi pomogli i nikada mi ništa nisu branili. Na početku su bili malo zabrinuti, ali opustili su se nakon upisa na Akademiju i kad su vidjeli da od glume mogu živjeti. Sada jedino imaju tremu prije premijera.
Story: Zbog glume ste se često selili, je li vam to bio problem?
Naravno da je bilo razdoblja kada mi je bilo teško, ali nikad se nisam dvoumila je li ispravno to što radim pa mi je bilo lakše. Živjela sam taj trenutak i tako je sve ispalo dobro. Sve su to dobra iskustva, a naučila sam se brzo pakirati, biti praktična i shvatila da volim putovati.
Story: Zanemarite li ponekad privatni život zbog rada na predstavi?
Ponekad se dogodi da tijekom rada na predstavi rjeđe vidim bliske ljude, no uvijek sve nadoknadimo. Stvari se mijenjaju i vjerojatno će mi se promijeniti prioriteti pa ću se jednog dana više posvetiti obitelji, a ne toliko poslu.
Story: Predstava se zove ‘Ženidba’, imate li vi takvih planova?
Još uvijek nemam, ali tko zna. Sanjala sam dva sprovoda, a kažu da to znači ženidba. Je li to u snu bila kazališna ženidba ili moja?! Jednog dana želim biti supruga i mama.
Story: U predstavi vas prose petorica, kako znati koji je onaj pravi?
Mislim da ne postoji pravi muškarac, nego možda postoji pravi trenutak kada sazrete pa možete prepoznati pravu osobu s kojom možete stvoriti zajednički život.
Story: Kako vas je osvojio dečko, glazbenik Mario?
Jedne svibanjske noći u Splitu, tako što me nasmijao, raznježio, naježio, kupio mi kroasan i otišao. A poslije me osvojio muzikom. Među ostalim, povezuje nas i umjetnost.
Story: Je li teško održavati vezu na daljinu?
Ponekad je fizička udaljenost prepreka, ali i ne mora biti. U svemu se može pronaći ono lijepo pa i u iščekivanju da onaj drugi dođe. Baza nam je Zagreb, a možda već sutra to bude Sevilla. Ne znamo što nam nosi budućnost, ali bit će kako osjetimo da treba biti.
Razgovarala Maja Šitum
Fotografije Oleg Moskaljov 
