TIJEKOM VEĆEG DIJELA LJUDSKE POVIJESTI ZEMLJU NIJE BILO MOGUĆE SAGLEDATI S KOZMIČKOG GLEDIŠTA. Nije nam se lako dići iznad Zemlje, a ni otići daleko od nje. Za nju smo vezani gravitacijskom silom i biologijom. Za većinu nas Zemlja je golema i neizbježna. Čak i nakon gotovo šest desetljeća svemirskih letova broj ljudi koji su nošeni raketama dospjeli u orbitu i mogli vidjeti kako sunce proviruje iza zakrivljenog obzora vrlo je malen. Od 1961. godine do danas to je rijetko iskustvo imalo priliku doživjeti samo 556 ljudi, počevši od kozmonauta Jurija Gagarina. Puno ih je manje, samo 24, moglo vidjeti kako se Zemlja sve više smanjuje u daljini, sve dok ne postane malena poput brojčanika ručnog sata. Samo ih je šest bilo potpuno samo iza skrivene strane Mjeseca, odsječeno od pogleda na naš planet, dok su plovili beskrajno dubokim zvjezdanim morem.
MIKE MASSIMINO, astronaut agencije NASA posjetio je 2009. godine svemirski teleskop Hubble, na udaljenosti od oko 560 kilometara od našega planeta, sa zadaćom da zadnji put popravi to omiljeno “oko na nebu”. Pogled teleskopa neprekidno je uperen prema svemiru, no dok je Massimino bio kabelom vezan uz golemu zvjezdarnicu, njegovo je oko ipak privlačila Zemlja. Pod njim se prostirao planet koji je pogledu nudio zelene južnoameričke prašume, surove afričke pustinje i svjetlucava svjetla gradova – i izgledao mu je poput raja. “U jednom sam trenutku pomislio: kad bi mogao biti na nebu, naš bi ti planet izgledao baš ovako. A onda sam malo razmišljao i sam sebi rekao: ne, ovo je još ljepše. Ovo je kako bi nebo moglo izgledati. O našem planetu mislim kao o raju. Imamo veliku sreću što smo na njemu.”
KAREN NYBERG je u rujnu 2013., tijekom svojega drugog posjeta Međunarodnoj svemirskoj postaji, za svog trogodišnjeg sina napravila igračku – punjenog dinosaura. Bila je to možda prva igračka sašivena u svemiru, a izrađena je od viška materijala koje je ta strojarska inženjerka pronašla u postaji. Izrada te punjene životinje pomogla joj je da se osjeti snažnije povezanom sa svojim voljenima daleko ispod njezine postaje u orbiti. Kreativni je projekt usto bio i izraz duboke povezanosti s ekosustavima prošlosti i sadašnjosti koju je astronautkinja Nyberg osjetila dok je bila u orbiti. “U budućnosti bih željela više zagovarati očuvanje životinjskih vrsta. Svaki dio Zemlje utječe na svaki drugi dio. Sve je to jedno. Svaka je mala životinja u tom ekosustavu važna. To shvatiš [kad na planet gledaš odozgo]. Potakne te da se više i izravnije uključiš u održavanje onoga što imamo. Kad bih svakog stanovnika Zemlje mogla provesti samo jedan krug po orbiti oko Zemlje, mislim da bi se stvari počele raditi malo drukčije.”
GENADIJ PADALKA je ruski kozmonaut koji drži rekord najduljeg boravka u svemiru s ukupno 878 dana u razdoblju od 1998. do 2015. godine. To ga je iskustvo naučilo o vrlinama timskog rada i prijateljstva, koje se pojačaju u smrtno opasnoj situaciji leta svemirom. Najopasnija prijetnja ljudskom opstanku, kaže on, naša je opća nesposobnost da se složimo i da probleme rješavamo zajedno i konstruktivno. On ne sumnja da će planet dugoročno preživjeti, čak i ako ga čovječanstvo znatno promijeni. No pitanje je hoćemo li mi kao vrsta preživjeti svoje sebičnije i nasilnije djelovanje.
Čak i kad nam uzmanjka riječi, jedna jedina snimka našeg doma načinjena u svemiru može promijeniti gledište milijuna ljudi. Godine 1968. misija Apollo 8 poslala je prvu ljudsku posadu raketom daleko od Zemlje, da napravi krug oko Mjeseca. Na Badnjak te godine astronaut William Anders snimio je fotografiju koja će postati nezaboravna: bujan planet koji se diže iznad sterilna Mjesečeva obzora osutog kraterima. Snimka je poslije nazvana “Izlazak Zemlje” i potaknula je u ljudima svijest o ljepoti i krhkosti našega planeta. “Godine 2018. pedeseta je obljetnica te kultne snimke, jedne od onih koje su definirale ekološki pokret”, kaže američki astronaut Leland Melvin. “Kakve promjene smjera moramo učiniti da bismo dosegnuli stotu obljetnicu?” On s grupom svojih kolega svemirskih putnika razmatra pitanje kako uravnotežiti zdravlje okoliša i ljudske potrebe. Projekt će iskoristiti iskustva astronauta kako bi pomogao u usvajanju održivijeg načina života.
Očito je da je među onima koji su planet uspjeli napustiti želja za njegovom zaštitom sasvim uobičajena. Ruski kozmonaut Genadij Padalka ukupno je u svemiru proveo više dana nego bilo tko drugi. Privlačnost leta svemirom držala ga je na tom poslu 28 godina, no kući ga je dovelo nešto što je jače od gravitacijske sile. “Genski smo povezani s ovim planetom”, kaže on. Prema svemu što znamo, Zemlja je jedinstvena po svojoj sposobnosti da podržava život kakav poznajemo. Rad astronoma u prošlom desetljeću pokazao nam je da smo u Mliječnoj stazi, našoj galaktici, tek jedan od milijardi svjetova, no zamršena mreža geoloških, ekoloških i bioloških čimbenika čini baš ovaj čudesni komad stijene jedinim koji ljudima u potpunosti odgovara. Zaista, ni jedno drugo mjesto nije poput vlastitog doma.
