Rođena Zagrepčanka Azra Imširović mnogo je toga: magistrica novinarstva, vlasnica obrta za marketing i web, urednica portala Znano.st, potpredsjednica Udruge Star Wars Hrvatska, edukantica u psihoterapijskom smjeru transakcijske analize te partnerica u izvanbračnoj zajednici jednog odličnog muškarca i cool Ragdolla, što je vrsta mačke. Ova superžena ujedno je i vlasnica bogatoga medicinskog kartona, ali podužu listu njezinih dijagnoza, od kojih bismo istaknuli alopeciju o kojoj nas je Azra detaljno informirala, ne spominjemo zato što je ona određuje, nego zato što je dokaz da su naša stanja i dijagnoze rjeđe prepreke, a češće pokretači da postanemo bolji i jači ljudi. I ono što je najvažnije - ljudi koji poznaju i razumiju ne samo sebe nego i druge.
Story: Možete li nam reći još nešto o sebi?
Ljubiteljica sam mora, šetnji i biljne prehrane. Bavim se djelatnostima vezanim uz ljude i komunikaciju, od novinarstva i marketinga do toga da trenutačno gradim treću karijeru iz područja psihoterapije. U slobodno vrijeme čitam i pohađam stručne edukacije, učim strane jezike pa sam tako lockdown iskoristila za učenje talijanskog i turskog. Ljubiteljica sam SF-a i fantasyja pa često gledam Netflixove serije takve teme, a ravnotežu chillanju drži moj aktivizam putem portala Znano.st u području osvještavanja građana o kvaliteti zraka, ekološkim temama, informiranju o stanjima kao što su alopecija, endometrioza, tinitus, hiperakuzija, a u posljednje vrijeme anksioznost i depresija te općenito mentalno zdravlje.
Story: Na svom profilu na Instagramu jedno ste vrijeme bili dosta aktivni u osvještavanju ljudi o alopeciji. Možete li nam reći više o toj temi i općenito informirati javnost o čemu je točno riječ?
Alopecija je stanje kada tijelo misli da su folikule dlaka nešto loše za njega pa ih počne uništavati i boriti se protiv kose, obrva, trepavica i svih dlaka na tijelu, ovisno o vrsti alopecije. Prema stupnju zahvata, alopecija je areata (krugovi bez kose), totalis (potpuni gubitak kose) ili univerzalis (potpuni gubitak dlaka na tijelu), a ubraja se u autoimune bolesti. Trenutačno ne postoji lijek za ovo stanje, iako dijelu ljudi kosa spontano ponovno naraste. Kada sam imala desetak godina, pojavila mi se areata koja je prešla u univerzalis. To je bilo prije 30-ak godina kada se nije puno znalo o alopeciji. Kako nije bilo interneta, bilo je teško zamisliti koliko je alopecija učestala u svijetu - oko dva posto populacije susrest će se u nekom trenutku života s tim problemom. Uzrok je pripisan nedefiniranom stresu i nakon što su eliminirani organski uzroci, uslijedilo je nekoliko godina pokušavanja svega i svačega ne bi li mi kosa ponovno narasla. Isprobala sam nekoliko puta klasično bolničko liječenje, zračenje PUWA lampama, kiropraktiku, akupunkturu, bioenergiju, Bachove kapi, brojne čajeve, smjese i tinkture, obloge od ovoga i onoga, kreme i losione, šampone, narodna vjerovanja, pripravke babe ove i one, talismane... Uglavnom, sada sam enciklopedija alternative. Odlučila sam da se neću skrivati, u smislu neću nositi perike, umjetne trepavice i slično. Poštujem kada netko izabere taj put, ali bilo mi je ugodnije biti onakva kakva jesam od početka nego poslije dovoditi sebe ili druge u neugodne situacije. No ta je moja otvorenost samo u tom segmentu bila lakša. Nažalost, prva asocijacija ljudi kada vide osobu bez kose gotovo nikad nije alopecija, a to sa sobom nosi cijeli niz upravljanja situacijom.
Story: S kakvom se vrstom stigme najčešće susrećete i kako na to reagirate?
Ljudi često gubitak kose vežu uz teške bolesti pa su neizbježni pogledi znatiželje, brige, sažaljenja. Dok sam bila dijete, nisam to razumjela pa sam mislila da su ovi koji ‘bulje’, eto, znatiželjni, a drugi su jako dobri jer su ljudi često bili iznimno ljubazni. Kada sam osvijestila razlog te ljubaznosti, osjećala sam potrebu objašnjavati da imam ‘samo’ alopeciju i da ne trebam posebne tretmane. Ljudi ne znaju kako se postaviti, neugodno im je pitati, vide da nemam kosu, ali vide i da funkcioniram sasvim u redu, da obavljam poslovne sastanke, da se upoznajemo na privatnim tulumima ili u udrugama. Tu im nešto ne štima, ali ne znaju što. Najčešće pitaju zajedničke poznanike. Uvijek sam se trudila biti prijateljski otvorena za sve upite, ali shvaćam da je nekome lakše pitati iza leđa. No nisam željela nastupati s rečenicom: “Ja sam Azra i imam alopeciju.” Smatram da to ne treba biti definirajuće ništa više nego što bi netko rekao: “Ja sam ta i ta i imam smeđu kosu.” To nitko ne radi, zar ne? Željela sam tu istu priliku. Nisam se htjela opravdavati za to tko sam, a opet je trebalo ostati otvoren za pitanja koja su nekad jako suptilna, a nekad jako neugodna. Uglavnom, balans je to koji ne dolazi odmah nego s godinama iskustva, kao i u većini situacija. Naravno, bilo je i ružnih trenutaka, od učeničkog vrijeđanja i skidanja kape u osnovnoj školi, preko zabrana nekih druženja jer su se bojali da ne zarazim nekoga (nemoguće je zaraziti drugu osobu alopecijom) do situacija gdje bi me policajac legitimirao i nakon toga rekao: “Daj pusti kosu, budi žensko.” A tu su i lijepa iskustva, recimo iz Londona gdje me prolaznica zaustavila i rekla mi kako imam super maramu. To su te razlike u društvima, kod nas biti različit znači ići neutabanim putem za koji je potrebno puno volje i obrambenih mehanizama.
Story: Nije li apsurdno da društvo stigmatizira ljude koji nisu mogli birati svoja stanja, dijagnoze ili životne situacije?
Ljudi nose neka uvjerenja koja zapravo nisu njihova nego dolaze od njihovih roditelja, a zatim ih prenose na svoju djecu. Automatizmom se iz straha miču od različitog, osuđuju i kritiziraju kako bi pojačali svoju ‘normalnu’ poziciju. S obzirom na to da se bavim psihoterapijom i educiram se u tom području, sada mnogo bolje razumijem neka ponašanja i stavove nego prije. Shvatila sam da ljudi u pravilu ne razumiju ono što ne vide, ono što ne prožive i ono što je suprotno njihovim dubokim uvjerenjima. Kao i za sve predrasude rješenje su komunikacija i edukacija, članci poput ovoga koji će možda nekome biti ‘aha moment’, kao ‘aha, znači osoba može biti bez kose a da je zapravo sistemski zdrava’. Alopecija je bila i dobar filtar, gotovo me sačuvala od dubljih kontakata ili suradnji s ljudima koji imaju manje kapacitete za razumijevanje različitosti, što je često koreliralo s kapacitetima meni važnih drugih stvari. Kada vas netko vidi iza vaše vanjštine, ono što vi zapravo jeste i to prihvati, onda je to mali blagoslov u ovom estetski izazovnom stanju.
Story: Društvo isključuje ljude koji na bilo koji način odskaču od norme, bilo da je riječ o tome da pojedinci svjesno biraju drukčiji vizualni identitet od onog što je prihvatljivo, bilo da se radi o situacijama koje se osobi dogode mimo njezinih želja. Kako to komentirate?
Vidljivi su pomaci i kod nas, društvo se otvara. Naravno, to govorim iz zagrebačke perspektive jer znamo da u manjim zajednicama vrijede druga pravila i da biti normalan znači biti kao većina, što je nužno da biste bili prihvaćeni. Osim vizualno različitog, problem je i s onim psihološkim ili pak različitostima iz spektra seksualnosti. Možda je ovo vizualno još i lakše ‘isfurati’ u društvu jer, eto, znamo da se pretile stigmatizira, kao i ljude s tetovažama i druge. Možemo reći da tu društvo već ima neku praksu, a i mi koji odskačemo znamo što možemo očekivati. Isključivost je, naravno, teška jer je čovjek socijalno biće koje u svojim razvojnim fazama treba osjećaj pripadanja nekim društvenim segmentima. Smatram da je teže kada se čovjek izdvaja po nekoj nefizičkoj osobini, to više boli u smislu neprihvaćanja. Naposljetku, ako je nekome lakše, uvijek može staviti periku ili prekriti tetovažu, ali tjerati nekoga da prekriva svoju osobnost, mentalno stanje ili rodni identitet nehumano je, čak i okrutno.
Story: Što vas motivira da idete naprijed unatoč nedostatku empatije u društvu?
Vjetar u leđa i motivaciju su mi davali ljudi koji me nisu tretirali nimalo drukčije nego bilo koju drugu osobu. Imala sam divnih prijateljstava i ljudi oko sebe, imala sam cijela razdoblja kada uopće nisam razmišljala o alopeciji, toliko je to u tom trenutku bilo nebitno. Moja motivacija većinom je ona regularna, kao i kod drugih ljudi. I to mi je najveći pokazatelj integracije gubitka kose u moj život i nešto što bih istinski poželjela svima koji se susreću s alopecijom. Da im bude toliko neutjecajna na njihov život da kada dođu liječniku na pregled zbog nečega drugoga, jednostavno je zaborave spomenuti!
Story: Uz alopeciju, tu su i neki drugi medicinski problemi s kojima se nosite. Možete li ukratko reći više o njima?
S obzirom na to da autoimune bolesti vole doći u paru, tu je i endometrioza koja je, uz hormonsku i genetsku podlogu, i autoimuna bolest, a u zdravstvenom smislu mnogo je teža i utjecajnija od alopecije. No, recimo, ona se ne vidi pa za nju društvo nije briga! A trebalo bi biti jer utječe na ženu u nekoliko sfera, uzrokuje bolove, ciste, anksioznost... To mnogo više može utjecati na osobu, a osoba na okolinu i društvo nego nemanje kose. Tu su i hiperakuzija i tinitus koji se također ne vide, ali da sada ne idemo u širinu, predlažem novi članak o ‘nevidljivim bolestima’ i njihovu utjecaju.
Story: Što biste poručili ljudima koji se bore s istim ili sličnim poteškoćama?
Nijedna dijagnoza nije laka i svakom je njegova najteža. Zato ako ti se pojavila alopecija, slobodno tuguj. Nije to - samo kosa. To je dio identiteta, nečiji način kreativnog izražavanja, osjećaj zajedništva s drugim ženama ili muškarcima, element samopouzdanja..., a možda je nekome i samo kosa. Svatko ima pravo odabrati put, hoće li nositi periku ili ne, hoće li govoriti o tome svima ili neće, svaki način nošenja s problemom je u redu. Uvijek će biti onih koji će ‘buljiti’, bit će i onih koji će reći nešto grubo ili neumjesno, ako ste mlađi, možda će vas i ismijavati. Sve to samo govori o njihovu strahu i ne definira vas kao osobu, niste vi za to krivi. Standardi ženske ljepote prilično su okrutni, a kosa je uvijek perjanica ljepote, zar ne? Ne, nije. Žena je lijepa kada je sebi lijepa i kada je zadovoljna i ispunjena. To je ona ljepota koja dolazi iznutra. Zato ako već društvo stigmatizira, nemojte to raditi sami sebi. Vi ipak bolje znate tko ste, a to nije frizura (iako danas ima izvrsnih perika ako je baš poželiš). I neću reći nešto kvaziduhovito kao ‘barem se ne trebaš brijati, uštedjet ćeš na šamponu’, jer takve pošalice i nisu uvijek smiješne. Ali nakon tuge i ljutnje, doći će vrijeme i za šalu. Bit će dana kada ćete si biti više lijepi i dana kada ćete si biti manje lijepi, ali to je život. U životu toliko toga ima da se ne isplati gubiti puno vremena na nešto čega nema. Budite nježni prema sebi i svome izgledu, slušajte svoje potrebe i želim vam da vas alopecija ili druga teškoća ne definira nego da vas izdvoji među one ‘posebne’, ali posebno jake i hrabre osobe.
Story: Imate li možda još nešto dodati na temu alopecije?
To je kronično stanje i kao takvo može nanijeti štetu obiteljima osoba koje se nose s njom. U redu je potražiti profesionalnu pomoć, pomoć psihoterapeuta za osobu koja se nosi s ovom vrstom gubitka (proživljava razne emocije od šoka, srama, tuge do ljutnje) kako bi se spriječio razvoj stanja poput depresije ili anksioznosti. Nadam se da ću imati priliku raditi u psihoterapijskoj praksi s osobama s alopecijom jer vlastitim iskustvom terapeut može dati poseban senzibilitet. Važno je da i roditelji nađu stručnu potporu jer pokušavanje ‘napraviti sve za dijete’, kao i u drugim bolestima, može iscrpiti obitelj i dovesti do problema. Ako postoji još djece u obitelji, treba pripaziti da ih se ne zanemari. Danas postoje i neformalni oblici potpore, poput Facebook grupe, koji mogu dati uvid u to kako se ljudi nose s alopecijom i da nisu sami. Tinejdžerskoj populaciji je posebno važno vidjeti da postoje i drugi ljudi s alopecijom, kao i njihovi vršnjaci s istim problemom. Zato treba iskoristiti društvene mreže za objave s takvim utjecajem i to je razlog zašto sam spomenula alopeciju na svome profilu na Instagramu.