'Od 25. do dana današnjeg niste mogli naći nekog pastuha da vas oplodi? Imaš sebe, imaš ljubavnika, imaš vjerojatno lošeg šeficu il šefa, što će ti još i dijete?'
U svom stilu sablaznila je Vedrana Rudan ćudorednu regiju koja ostvarenost žene vrednuje ovisno o broju potomaka s kojima potpomaže stvaranje pozitivnije demografske slike. Razljutila je i šačicu koja ju je trenutačno prozvala ageistom, kao i one obzirne duše koje smatraju da je neprimjereno gurati nos u reproduktivne navike i afinitete drugih žena. Neki su to protumačili i apatičnošću naspram jedne žene koja iskreno želi pronaći svrhovitost u rintanju kroz majčinstvo. I premda sama nikad ne bih izjavila ništa slično iz suosjećanja i straha da ne povrijedim vjerojatno već fragilne osjećaje žene, zahvalna sam Vedrani Rudan na njezinoj hrabrosti.
Uz brojne isprazne fraze, pozitivno vibriranje i manifestiranje u kojima naizgled empatično hranimo nadu i srca dragih nam prijateljica, rodica, sestara, susjeda, a možda i bezočnim lažima, nitko nam nikad nije rekao da može biti u redu i ako se to ne dogodi. Nitko nam nije rekao da nismo manje žena, manje čovjek, da nismo neuspjeh. Nitko nam nije rekao da postoje i brojna druga ostvarenja koja mogu ispunjavati naša srca. Naravno, kontraceptivne izjave tog tipa apsolutno su nepoželjne u sustavu koji poriče život i prava žena, diktirajući potomstvo po svaku cijenu, pa i na štetu ženina psihofizičkog zdravlja. Anuliranje ženskog integriteta i obezvređivanje ženskog života prodrlo je u sve pore društva te su žene koje se ne pronalaze u reproduktivnoj ulozi automatski tretirane kao izrod i sramota za ljudski rod, dok se takvi muškarci časte hvalevrijednom terminologijom poput bonvivana, boema, careva i slično.
Djevojke od najranijih dana pripremaju za ulogu majke i brigu o budućim bebicama. Dečke pripremaju za ulogu frajera i brigu o limenim ‘bebicama’. “Možete li se sjetiti bilo kojeg zakona koji vladi daje ovlasti da donosi odluke o muškom tijelu”, upitala je Kamala Harris prije nekoliko godina Kavanaugha i, naravno, pomalo i očekivano ostala uskraćena za suvisao odgovor. Odgovor smo znali i bez njegova neuspješnog pokušaja izbjegavanja odgovora. Ne samo da se nitko ne upliće u izbor muškarca o vlastitom tijelu, od njih se, primjerice, čak i ne očekuje briga o kontracepciji. Ipak se to nešto događa u ženskom tijelu pa zašto bi se oni brinuli o tome. Odgovornost je isključivo na ženi, a sve u svrhu beskompromisne ugode muškaraca. Žena je ta koja će mučiti tijelo pilulama i spiralama, pratiti plodne i neplodne dane, a muškarcima je mrsko čak staviti i prezervativ, osim ako žena baš ne inzistira. Ako slušate one koji zagovaraju život po svaku cijenu, pa makar cijena bila i život majke, abortus često spominju kao ideju kontracepcijskog sredstva promiskuitetnih žena bez obzira na to što nemaju nikakve spoznaje o ženinim intimnim navikama niti okolnostima koje su je dovele do takve odluke. Nikad se ne spominje promiskuitet muškaraca ni njihova odgovornost, kao da je u tom slučaju riječ o samozačeću.
Jer, kao što smo rekli, jedino kada je kontracepcijska odgovornost u pitanju, žena ima svoj tjelesni integritet. Tim istim zagovornicima života po svaku cijenu, pa makar žena ili djevojčica bila i žrtva silovanja, nije palo na pamet, primjerice, zagovarati obaveznu vazektomiju svih osuđenika za seksualne zločine kako bi osigurali da pri eventualnom ponavljanju zločina barem neće ostati trajni podsjetnik na njihova nedjela u obliku novog, neželjenog života.
Razmišljajući o društvu u kojem živimo, Vedranina opservacija ne samo da mi zvuči iznimno dobronamjerno, brižno, empatično i puno ljubavi, nego ne mogu ne pomisliti kako to da si svi ne postavljamo to pitanje. Želimo li zaista darivati djecu društvu koje smatra kako je pravo djeteta neprikosnoveno, pod uvjetom da nije žensko?