Verujem da je najveće bogatstvo u životu imati djecu. Istinski u to vjerujem i žalim što nemam vlastitu.
Bio je to splet različitih okolnosti i strahova koji obuzimaju mladog čovjeka pri pomisli na golemu odgovornost koju predstavlja roditeljstvo, a ona traje doživotno. Ima tu i malo sebičnosti jer činjenica je da će trudnoća i malo dijete, osobito bez odgovarajuće podrške okoline, usporiti mladu ženu, a vjerojatno i zatomiti njezine snove i ambicije. U ranoj mladosti odgađamo roditeljsku ulogu jer se želimo ljudski i materijalno realizirati. Međutim, vrijeme proleti i vrlo često to znači, osobito zato što su žene biološki limitirane, da nikada neće postati majke.
Međutim, ima ljudi koji bez ikakvog osjećaja odgovornosti i zdravog razuma donose djecu na ovaj svijet. Usprkos skromnim materijalnim uvjetima i teškoj dijagnozi majke, jedan mladi par u Dalmaciji, o kojem smo imali prilike čitati u medijima, na svijet je donio čak osmero djece u malenom dvosobnom stanu. To nipošto nisu bili adekvatni uvjeti za odgoj osmero djece kojima uz ljubav treba pružiti elementarne uvjete stanovanja i dostojanstven život u 21. stoljeću. Mlada majka imala je terminalnu dijagnozu i, nažalost, umrla u 37. godini, a njezin suprug, 45-godišnji udovac osmero mališana potražio je pomoć javnosti, predstavljajući se kao skroman vjernik, kršćanin koji treba pomoć da bi podigao svojih osmero siročića.
U tome ne bi bilo ništa sporno da se nije pretvorilo u čistu i nepatvorenu pohlepu. Najprije zahtjevom za prikupljanjem nekoliko milijuna kuna (!?) humanitarnom akcijom ‘Kuća za Dijaninu dicu’, a onda i kupnjom raskošne vile sa čak pet spavaćih soba i šest kupaonica, a sve to u 350 kvadrata. Čovjek ne može a ne zapitati se - je li uistinu potrebna raskošna vila da bi dječica bila sretna i zadovoljna? Uz to, režije za takvu građevinu moraju biti poprilične, a pater familias raspolaže skromnom učiteljskom plaćom. Doista, bila sam osupnuta lakoćom kojom ovaj čovjek traži milijune i istom tako ih troši na raskošnu vilu uz more, na elitnoj lokaciji u Zadru, umjesto, primjerice, izvan grada gdje su cijene mnogo povoljnije. I to u zemlji u kojoj normalne obitelji s djecom jedva preživljavaju i ograničavaju se na jedno ili dvoje djece.
I sama sam odrasla u vrlo skromnim uvjetima u kući bez vodovodnog priključka i moderne kupaonice. Moje tri sestre i ja pisale smo zadaću za otrcanim kuhinjskim stolom i spavale u istoj sobi. No to nas nije spriječilo da izrastemo u odgovorne i vrijedne osobe, a moja malenkost u izvrsnog đaka, blagoslovljenog mnogim talentima. Ne, nije potrebna raskošna vila da bi djeca živjela u skladu i ljubavi, bila zdrava i sretna. U protivnom, većina ljudi s ovih prostora ne bi nikada ništa postigla u životu. U redu je tražiti pomoć, ali nije u redu apeliranjem na nečije milosrđe zgrtati materijalno bogatstvo i demonstrirati baš ono suprotno od kršćanske poniznosti i skromnosti.
Doduše, to i Crkva čini stoljećima, a vrlo teško se odriče svog novca i rijetko pomaže potrebitima poput ove obitelji. Iako Crkva u Hrvatskoj dobiva golema sredstva iz državnog proračuna i uz to je vlasnik brojnih nekretnina, rijetko vidimo da pomaže siromašnima. U istom tonu ni otac iz naše priče nije u svome kršćanskom srcu našao prostora da pomogne još kome u životnoj nevolji milijunima koje su osiromašeni Hrvati rado donirali u ovoj humanitarnoj akciji. Ne, radije si je priskrbio raskošnu vilu uz nekretninu koju je posjedovao. Za razliku od svih onih koji pate i žive u tišini i sami se bore kako znaju i umiju za budućnost svoje djece.