Malo tko na ovim prostorima nije čuo za Marijanu, krhku, lijepu plavušu koja je ‘sablaznila’ ćudorednu javnost javnim preljubom u tzv. reality showu u kojem je pobijedila.
Posljednjih mjeseci nakon njezina nestanka bezbroj sam puta pomislila na Marijanu čitajući jeftine, senzacionalističke novinske napise i degutantne komentare ispod njih, duboko suosjećajući s njezinom obitelji. Marijanina obitelj i iskreni prijatelji jedini su je uistinu poznavali, sve ostalo je okrutna iluzija koju je ciljano stvorila produkcija televizijskih projekata koji se ironično i licemjerno nazivaju ‘reality shows’, iako s realnošću imaju jako malo veze.
Prije svega, sama ideja da će se ljudi ponašati prirodno pred kamerama u neprirodnom okruženju, odsječeni od svega njima normalnog jest oksimoronska i podmukla. Sudionici se nesvjesno ponašaju poput nekakvih ljudskih životinja, stavljeni u kontrolirane situacije kojima manipulira produkcija, a ona odlučuje što će publika gledati, osjećati i misliti. Od samog odabira sudionika do rezultata sve se odrađuje prema unaprijed određenom scenariju. Primarni je cilj izazvati ekstremne situacije i ponašanja, bez imalo obzira prema psihičkom zdravlju sudionika. Marijana je samo najpoznatiji primjer.
Mnogi bi se zapitali, uključujući i mene, zašto ljudi pristaju na javno poniženje i razgolićivanje svog života sudjelovanjem u ovakvim projektima? Većina konzumenata ovakvih sadržaja nema ni trunke empatije prema ženama poput Marijane i sladostrasno će okriviti nju bez elementarnog razumijevanja i psihologije reality projekata, u kojem i gledatelji imaju aktivnu ulogu. Da ne spominjem ženomrstvo s ovih prostora koje je jedva dočekalo žrtvu poput krhke Marijane, koju sam oduvijek doživljavala upravo takvom - krhkom i izgubljenom. I pokazalo se da sam bila u pravu. Sudionici reality emisija ulaze u njih iz različitih interesa: zbog slave, novca, nesigurnosti i želje za izlaskom iz prosječnog života ili bježeći od nečega. Većini sudionika to će iskustvo biti najuzbudljivija epizoda u životu kojoj će se uvijek vraćati, pritom ne shvaćajući da može izazvati duboke psihičke traume i pogubno utjecati na njihov život, kao u Marijaninu slučaju.
Ona se nije mogla ni znala nositi s novostečenom, izopačenom slavom popraćenom nevjerojatnom količinom mržnje i uvreda u javnom prostoru. I sama sam proživjela sličan pakao jer je moj privatan život pretvoren u svojevrsni reality show, protiv moje volje, koji je završio mojim odlaskom iz Hrvatske.
Od prvog trenutka prezirala sam (da ne upotrijebim neku goru riječ) tu televizijsku formu koja predstavlja jednu od najizopačenijih ideja u novijoj ljudskoj povijesti i većini sudionika ne donosi ništa dobro ni pozitivno. Gledatelje pretvara u bolesne voajere koji iz sigurnosti svojih sofa i naslonjača proživljavaju ono za što sami nikad ne bi imali hrabrosti i izvlači iz njih najgore ljudske osobine, osobito u primitivnim i nerazvijenim društvima poput balkanskih. S nevjerojatnom strašću osuđivali su Marijanu i njezino ponašanje (iako se pokazalo da se iskreno zaljubila i veza je završila brakom) produljujući njezin put u propast svojim glasovima kako bi zadovoljili najniže ljudske nagone i mokre snove; bili oni seksualni ili neke druge vrste.
Pišem ovaj tekst kako bih prije svega poručila nesretnoj Marijaninoj obitelji da ima ljudi poput mene koji duboko suosjećaju s njima, njihovom kćeri, suprugom i majkom. Ima nas koji razumijemo uzroke i razmjere ove tragedije, koji ne mislimo ništa loše o Marijani niti je osuđujemo. Koji se molimo za njezinu nježnu dušu i želimo im svima da pronađu svoj mir.
