'Pogrešno je uzeti pajser i napraviti sačekušu. Zato djeca o napadaču šute'

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nedavno je dodijelilo nagradu Oktavijan, a najboljim srednjometražnim dokumentarnim filmom proglašen je ‘Jedna od nas’ Đure Gavrana. Sve je počelo jednim e-mailom u kojem je bivša školska kolegica M. opisala kako ju je tijekom školovanja seksualno zlostavljao otac. Mail su dobili i ostali kolege iz razreda, a ono što su pročitali i njihove reakcije postali su tema razgovora na proslavi 15 godina mature, što je Gavran zabilježio kamerom. Podaci poput onoga da svako peto dijete doživi neki oblik seksualnog nasilja, koje je otkrio radeći na filmu, potaknuli su ga da pokrene kampanju ‘Jedna od nas’ čiji je cilj prevencija i edukacija. Film koji tematizira reakcije društva na otkrivanje seksualnog zlostavljanja djece prikazan je i na proljetnom izdanju Sarajevo Film Festivala, u sklopu prvoga regionalnog online filmskog festivala u programu Mreže festivala Jadranske regije. Zašto kao društvo i dalje zatvaramo oči pred ovom temom te kojim se reakcijama samo odmaže žrtvama, objašnjava nagrađivani redatelj.

Story: U kampanji koja prati film razgovarate sa stručnjacima koji su objasnili zašto djeca šute, ali i zašto društvo šuti. Zašto se o seksualnom zlostavljanju djece rijetko razgovara?

Kada sam osvijestio da sam film neće učiniti ono što sam mislio da hoće, a to je ohrabriti žrtve i educirati javnost, pokrenuo sam kampanju i intervjuirao deset najrelevantnijih stručnjaka iz područja zlostavljanja djece. Razgovore objavljujem na stranici jednaodnas.com, društvenim mrežama i u medijima. Stručnjaci odgovaraju na niz pitanja, a jedno od njih je i zašto djeca šute. Mislim da je začetak problema u tome što ne želimo prihvatiti da on postoji, odnosno lakše nam je okrenuti glavu i negirati da postoji seksualno zlostavljanje djece nego se suočiti s tim. Ne mislim da svatko od nas treba doći u kontakt sa žrtvom, nego da kao društvo trebamo osvijestimo činjenicu da je svako peto dijete doživjelo neki oblik seksualnog nasilja. To je zastrašujuća činjenica, naročito kad je čuješ prvi put. Drugi si put već pripremljen. Da sam se educirao i to znao prije nego što sam dobio pismo kolegice M., vjerojatno bi moja reakcija bila drukčija i rekao bih “Ti si jedna od tih pet”, a ne “Nema šanse da se to dogodilo. Kako to može biti istina?!?”. Tu reakciju “Nema šanse”, “Nije istina” žrtve vide pa neće progovoriti jer znaju što ih čeka. Znaju da ih čekaju nevjerica, sumnja, propitivanje, okrivljavanje da su pridonijele zlostavljanju - sve te stereotipne reakcije koje su usađene u društvu jer ne želimo prihvatiti da je zlostavljanje toliko često. Naravno, nije svako peto dijete silovano, nego je pretrpjelo neki oblik seksualnog uznemiravanja ili nasilja, ali moramo biti svjesni da i blaži oblik nasilja može prouzročiti veliku traumu.

Story: Kakve su bile reakcije kada ste počeli govoriti kakav film želite snimiti?

Podijelio sam ideju s obitelji, suradnicima, ali nije bilo puno razgovora o filmu. Reakcija je bila nevjerica. Nevjerica u vezi s konkretnim slučajem. Kad kažeš kakve su statistike i dalje ti govore “Nemoguće”, “Ne vjerujem” ili “Vjerujem, ali jesi li ti siguran da je to bilo baš tako?”. Istražujući pregledao sam puno statistika, članaka, dokumentarnih filmova, ali kad su mi se počeli javljati ljudi sa svojim pričama, potpuno sam se raspao jer sam shvatio da to nisu samo brojevi, da su to osobe s imenom i prezimenom koje mi se obraćaju. Osobe koje su doživjele zlostavljanje u djetinjstvu i vječno o tome šute. Stalno je rasla moja motivacija da to ne smije stati samo na filmu.

Story: Kako se rodila ideja o filmu nakon što ste od školske kolegice primili e-mail? Je li to bio vaš način da se nosite sa svime ili ste prepoznali dobru priču?

S jedne sam strane prepoznao da je to dobra priča, a s druge da želim s ljudima podijeliti kako sam se osjećao kada sam primio taj mail. Kao što sam ga primio ja, može to doživjeti i bilo tko drugi, ali mi ne mislimo da je to uopće opcija. To je kao da imate područje kojim stalno haraju tornada, ali uporno ne želite izgraditi podrum da se ljudi sakriju i govorite: “Ma ne, ovdje nema tornada.” To je ta razina ignoriranja problema, a prava reakcija u pravom trenutku može nekome potpuno promijeniti život. Kada se žrtva nekome odluči povjeriti, treba dobiti podršku i početi proces zalječenja traume, a ne da prvo naiđe na zid. Onda se ispostavi da nakon što prvi put naiđu na zid, više se nikome ne otvaraju, jer ako skupiš snage reći osobi kojoj vjeruješ što ti se događa i onda čuješ “Ma jesi sigurna?”, “Je li se baš tako dogodilo?”, više nećeš pokušavati.

Story: O reakcijama ste razgovarali sa stručnjacima. Koje su reakcije pogrešne?

I u filmu izgovaram glupost koje nisam bio svjestan: da smo to tada znali, uzeli bismo pajser i otišli pred kuću. Izražavanje agresije prema počinitelju nama odraslima može biti logično jer znamo da nikada nećemo napraviti takvo što i tako se nosimo s problemom. No 85% počinitelja je blisko djetetu i ako tako govorimo, ono čuje: “Ako kažem nešto, ti ćeš ga ubiti.” Iako od te osobe trpi nasilje, s njom je blisko i neće ništa reći. To je jedan oblik pogrešne komunikacije. Drugi je najčešći, a to je da ne vjerujemo i negiramo. To je naš obrambeni mehanizam jer nemamo kapacitet nositi se s time te je puno lakše uvjeriti dijete da to što govori nije istina i da se nije baš tako dogodilo ili da to nije bilo tako strašno. Bilo bi dobro razumjeti zašto žrtve koje prožive takvu traumu šute te pitanja zašto nisu ništa rekle prije 15 godina stvarno nikome ne koriste. Šute jer osjećaju da u svom okruženju nemaju dovoljno kvalitetno pripremljenu osobu kojoj se mogu povjeriti. Šute jer su upleteni u niz počiniteljevih manipulacija. To nije jednokratan čin, kao da ti netko na putu iz škole opali šamar. To je dugotrajan proces uvlačenja u manipulativni odnos gdje počinitelj ima apsolutnu moć nad djetetom i kontrolira situaciju. Šute jer je privikavanje na takvu vrstu nasilja kod male djece način preživljavanja. Predrasuda je da su počinitelji ljudi u crnom koji vrebaju u mračnim haustorima, gotovo nikad nisu. To su ljudi koji su sigurni unutar svoja četiri zida i dobro znaju što rade. U dokumentarnom filmu ‘Zacijeli me’ kolegica Danijela Štajnfeld istraživala je počinitelje u američkim zatvorima i oni su naveli da je jedan od razloga zašto su to napravili bio taj što su znali da ih nikada neće uhvatiti. Zlodjelo se toliko rijetko prijavljuje da to počiniteljima daje vjetar u leđa.

Story: Procjenjuje se da se samo desetak slučajeva seksualnog zlostavljanja otkrije, a još manje procesuira i završi presudom. Koliko se sudstvo i zakonodavstvo trebaju poboljšati?

Sigurno ima prostora za poboljšanje. Treba uzeti u obzir činjenicu da u ovakvim kaznenim djelima samo u tri do četiri posto slučajeva postoje materijalni dokazi, što znači da je u 96% slučajeva riječ protiv riječi. Pitanje je koliko istražna tijela vjeruju žrtvi i koliko kvalitetnu istragu provedu. Stručnjaci su rekli da se poboljšala situacija, naše se pravosuđe pomaknulo te nema više uzastopnog ispitivanja i ponovne viktimizacije žrtve tijekom procesa. Taj je mali postotak presuda obeshrabrujući, ali čini mi se da nije pravosuđe najveći problem. Mi smo veći problem jer djeca nemaju osobu od povjerenja.

Story: Je li važnija edukacija odraslih ili ­djece?

Obje su važne, ali ne provodi se nijedna. Ženska soba u srednjim školama provodi program SNEP, udruga Korak po korak ima program za osnovne škole i rezultati su odlični. Postoje osobe koje u vrtićima pokušavaju progurati programe jer je važno da se od rane dobi počne raditi s djecom. Naravno, prilagođeno njegovu uzrastu, ali o pravilu donjeg rublja može se govoriti od vrtića. O dobrim i lošim tajnama može se početi razgovarati u osnovnoj školi. Treba djecu educirati jer će tako moći prepoznati ako se nađu u neželjenom položaju žrtve. Mnoga djeca ne shvaćaju da je ono što im se događa uistinu grozno. Shvate to tek godinama kasnije, kada su toliko duboko u odnosu sa zlostavljačem, izmanipulirani, kada su sve granice prijeđene i sram ih je bilo kome reći što im se sve dogodilo. Tu se ne koristi velika prisila nego manipulacija, dječja naivnost i pozicija moći.

Story: Film prikazujete maturantima, a potom slijedi diskusija. Neki programi koje ste spomenuli naišli su u školama na otpor roditelja i profesora. Jeste li vi doživjeli slično u radu s maturantima?

Film nije za osnovnoškolce, fokusirao sam se na maturante jer je tema godišnjica mature i oni su uzrast koji može shvatiti sve slojeve filma. Nismo se žurili ući u škole jer sam znao da je nemoguće s njima raditi uživo u vrijeme pandemije. Ponudio sam im da se sami prijave, da u slobodno vrijeme pogledaju film i da, mimo škole i nastave, imamo razgovor o filmu u koji je uključena i stručna osoba. Nikad nisam slao službeni dopis školama, ali nedavno smo poslali upit Ministarstvu znanosti i obrazovanja da vidimo kako bismo mogli postati dio kurikula.

Story: Što su vas najviše pitali na nedavnom prvom razgovoru?

Kome se obratiti. To su standardna pitanja jer dosad nisu imali priliku doznati odgovore. Čak i da nemaju pitanja, nakon filma im govorimo ono najvažnije. Pitali smo ih jesu li se s tim susreli ili poznaju nekoga tko jest. Odgovorili su ne i tu se nameće pitanje kako se nitko nikome nije požalio ako statistika govori da je svako peto dijete doživjelo neki oblik seksualnog nasilja. To znači da je tog nekoga strah s nekim podijeli svoje iskustvo. Jedna se policijska uprava u Hrvatskoj pohvalila da nemaju nijedan takav prijavljen slučaj, ali to nije pohvalno. Statistički se sigurno događa, a to što nema prijava pokazuje da društvo nije spremno da se žrtve otvore i prijave. Imamo pogrešnu percepciju.

Story: Koliko su društvene mreže važne za edukaciju o ovoj temi, pogotovo novije poput TikToka koje su namijenjene mlađima?

Htio sam da ljudi pročitaju članke, ali znao sam da ih jako malo čita te da video ima puno veći doseg. Razgovore sa stručnjacima razrezao sam u pet kratkih videa i iz dana u dan ih objavljivao na društvenim mrežama - LinkedInu, Facebooku, Instagramu, Tik Toku i YouTubeu. Informirao sam se i razgovarao sa srednjoškolcima koji su rekli da su svi na Instagramu i TikToku pa sam ondje odlučio plasirati sadržaj. To je bio pun pogodak jer je prvog tjedna jedan video na TikToku imao više od 13.500 pogleda, što je za takav sadržaj, u gomili bezveznog, stvarno odlično. Oni koji gledaju zaista su zainteresirani i lijep je osjećaj da dopireš do ljudi kojima se želiš obratiti.

Story: U komentarima na TikToku neke su korisnice dijelile svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem. Koliko su ti komentari važni za razgovor o ovoj temi?

Čini mi se da je to mač s dvije oštrice. Ako imaš profil, pogotovo ako si pod svojim imenom i prezimenom te javno govoriš što ti se dogodilo, moraš biti svjestan da to može imati posljedice. Ne znam koliko su klinci toga svjesni. Neke od tih komentara nisu napisala djeca nego odrasle osobe koje su svjesne što rade, ali nikad nisam imao potrebu poticati ih da iznose svoje priče jer je ipak riječ o djeci.

Story: Jesu li vam se javljali ljudi, žrtve?

Jesu, čim je pokrenuta kampanja i prije objave filma. Velik postotak ljudi koji prate kampanju nije pogledalo film jer je u javnosti bio prikazan tri, četiri puta. Nakon što je kampanja pokrenuta ljudi su na društvenim mrežama počeli iznositi svoje slučajeve. Rijetko komentarima, uglavnom privatnim porukama i malo ih je tražilo pomoć. Mnogi su se samo htjeli nekome otvoriti. Ali bilo je i konkretnih slučajeva kada su pitali što im je činiti jer su se prepoznali u tome. Kažem im da postoje mjesta gdje se mogu javiti, prije svega Ženska soba koja je visokoprofesionalna institucija, odlično rade i ondje uvijek mogu dobiti stručnu i pravnu pomoć.

Story: Jeste li prije prvog javnog prikazivanja filma imali veću tremu od reakcija publike ili od toga što će M. reći?

Nisam imao tremu zbog M. jer s njom često komuniciram i vidio sam kako reagira na neke druge situacije. Razgovaramo o svemu i znam njezinu trenutačnu životnu poziciju. Mogao sam pretpostaviti kakva će biti njezina reakcija, a takva je i bila. Bilo je teško, ali ništa dramatično. Od publike sam iščekivao reakciju koja nikako da se dogodi jer je u ožujku odgođen ZagrebDox pa je Sarajevo Film Festival bio samo online i film je imao premijeru uživo tek u listopadu na ZagrebDoxu. Trema je bila velika, ali veselio sam se diskusiji nakon filma i to je odlično prošlo. Rasprava je potrajala gotovo sat vremena, bilo je puno pitanja, mišljenja, komentara... Došli su stručnjaci koji su podržali kampanju i sve se nekako lijepo zaokružilo pa nisam govorio samo ja nego i drugi, kompetentniji ljudi.

Story: Planirate li nastavak filma?

Zasad nije u planu. Ovo mi je uzelo četiri godine života, a mislim da je puno korisnije energiju uložiti u distribuciju i razradu načina kako doći do što većeg broja gledatelja, ali pritom ne mislim samo na film nego na cijelu kampanju - kako širiti informacije da se ljudi jednostavno mogu educirati o nečemu što im je toliko odbojno i s čim ne žele imati posla. Da im pomognemo osvijestiti zašto djeca šute, da znaju tko su počinitelji, da znaju zašto je lijepo djecu načuti reći ‘ne’, a ne samo da kimaju glavom na sve naše zapovijedi. Htjeli bismo napraviti priručnik koji prati film u kojem će klinci doznati kako mogu razgovarati o filmu ili s roditeljima i profesorima. Priručnik bi bio dostupan na stranici te namijenjen i učiteljima i stručnim osobama koje rade s djecom da znaju kako reagirati kada im se dijete otvori.

Story: Otac ste troje djece, kako razgovarate s njima o ovoj temi?

Ne razgovaramo puno. S najstarijim sinom Makom, kojim ima devet godina, možda najviše, s najmlađom kćeri koja ima dvije godine još uopće ne. Pričam im o pravilu donjeg rublja te povremeno se dotaknemo toga da je to njegovo područje i da nitko nema pravo dirati nešto što je pokriveno donjim rubljem. Mak je išao sa mnom na jedan radijski intervju da vidi kako izgleda radio, ali i da čuje o ovoj temi. Na kraju me pitao odnosi li se netko loše prema djeci. Tada je počeo razgovor i rekao sam da, nažalost, postoje djeca koja trpe i ljudi koji nisu dobri, ali i da treba znati prepoznati ponašanje koje nije dobro te ako se prekrši pravilo donjeg rublja, odmah ga prijaviti. Mislim da se to može reći na svima prihvatljiv način. To je osnova, a kako ljudi ulaze u problematiku, naučit će kako i do koje mjere komunicirati s djecom o toj temi.