Zemlje bivše Jugoslavije se ni 25 godina nakon ratnih sukoba nisu u potpunosti oporavile i zaliječile rane. Sukobi su odavno završili, ali dijalog među zemljama i dalje je u pojedinim područjima napet, a mnoga važna ratna pitanja još nisu do kraja riješena. Veće razumijevanje, tolerancija i prihvaćanje različitosti trebali bi biti imperativ svim involviranima u to pitanje, ali i naraštajima koji su o tom dijelu povijesti čuli i slušali u svojoj okolini, a, srećom, nisu te strahote proživjeli. Upravo s ciljem intenzivnijeg dijaloga i promocije mira podizanjem svijesti javnosti o neporecivim činjenicama već šestu godinu zaredom Sarajevo Film Festival donosi program Suočavanje s prošlošću. O glavnoj ideji, cilju i vrijednostima programa razgovarali smo s njegovom voditeljicom Mašom Marković.
Story: Program Suočavanje s prošlošću bit će dio 27. izdanja Sarajevo Film Festivala. Otkud ideja za program koji se održava već šestu godinu zaredom?
Sarajevo Film Festival već šestu godinu festivalskoj publici donosi ovaj program. Zajednice i društva u kojima živimo obilježeni su ‘politikama sjećanja’. U to spada sve ono što vladajuće strukture reguliraju zakonskim mehanizmima, odlukama, školskim udžbenicima - što će se pamtiti, a što ćemo kao zajednica prepustiti zaboravu. Sarajevo Film Festival je tijekom svog razvoja shvatio da imamo iznimno hrabre autore u regiji, čiji filmovi često dovode u pitanje javne narative i politike sjećanja. Oni često imaju iznimno ograničene mogućnosti kako doći do šire javnosti. Nerijetko nižu uspjehe na međunarodnim festivalima, u Cannesu, Berlinu ili Sundanceu, prikazivali smo ih i na Sarajevo Film Festivalu. Ali znali smo i da takvi filmovi imaju jako kratak distribucijski život, kako u zemlji u kojoj je film nastao, tako i u regiji. Željeli smo napraviti iskorak te takve teme i filmove staviti u širi povijesni i estetski kontekst. Zato svaki film prati i rasprava s različitim sugovornicima (sudionicima, teoretičarima, aktivistima, novinarima i dr.) o pojedinim događajima i osobama. S vremenom smo, osim filmova iz regije, program otvorili i za one koji nisu iz našeg dijela svijeta, ali bave se istim univerzalnim temama i nastoje iscijeliti društvene traume izazvane sukobima i krizama.
Story: I sami u opisu projekta navodite kako slogani i inicijative ne mogu zaliječiti rane. Što mislite da ćete postići projektom?
Nažalost, došli smo do točke kada su pomirenje i razumijevanje ‘drugog’ svedeni na isprazne političke fraze. Često čujemo argument da publika neće gledati filmove ratne tematike. U radu s mladima još češće čujemo da to nije njihov rat te da mladi iz različitih sredina nemaju međusobnih problema. Filmovi takvih tema zahtijevaju drukčiji plan distribucije i promocije. Oni često zahtijevaju dodatne kampanje koje mogu približiti njihove teške teme široj publici. Pa ipak, smatramo da oni mogu imati efekta, potaknuti promjenu jer je svaki gledatelj potencijalni nosilac promjene u svojoj najbližoj sredini. Želimo da ovi filmovi pokrenu razgovore unutar obitelji i zajednica o onome o čemu obično šutimo.
Story: Po čemu se ovaj projekt razlikuje od dosadašnjih, čiji je cilj bio dijalog o tim bolnim temama?
Većina ovakvih projekata koristi filmove samo kao ilustraciju, povod za razgovor o nekoj traumatičnoj epizodi iz prošlosti. No za nas filmovi nisu samo ilustracije, nego nešto mnogo važnije - smatramo da je film, kao specifičan medij i umjetnička forma, veoma važan za oblikovanje naših stavova i ideja o svijetu oko nas, pa i traumatičnih pitanja iz prošlosti. Zato smo poseban naglasak stavili na sam proces nastanka takvih filmova. Zato smo u sklopu programa pokrenuli i ‘Sajam istinitih priča’ gdje smo spojili organizacije koje se bave istraživanjem događaja iz prethodnih ratova s filmskim profesionalcima. Oni sada zajedno oblikuju povijesnu građu u priče i scenarije koji su osnova za neke buduće filmove na te teme. Drugo, tu je naglasak na mlade gledatelje, pripadnike novih generacija koji nisu izravno iskusili traumatične događaje, ali svejedno na neki način nose njihovo breme. Rekla bih da se snaga projekta krije upravo u radu s mladima. Godine 2019. u Sarajevu smo ugostili 60 mladih s područja zapadnog Balkana, programski fokus bio je na tome kako se druga generacija nosi s ožiljcima svojih roditelja i najbližih u cijelom svijetu. Na početku takvih susreta svi misle da su njihove traume neusporedive s ostalim, svakom je njegova tragedija najveća, ali s vremenom prevladaju dijalog, razumijevanje i empatija, kod pojedinih sudionika čak i katarza. Tematska distanca u ovom slučaju omogućuje snažnu introspekciju pa vjerujem da filmovi s naših područja služe za bolje razumijevanje konflikta i vode prema osobnoj introspekciji u nekim drugim dijelovima svijeta. Od tada je neizostavan dio našeg programa segment In Youth Eyes. Konačno, omogućili smo da filmovi više putuju po regiji nego što bi mogli uz standardnu distribuciju. U proteklih pet godina program smo prikazali u Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Kotoru, Mostaru, Bijeljini, Banjoj Luci, Prijedoru, a od ove godine zainteresirani ga mogu besplatno gledati i preko online platforme Kino Meeting Point na cijelom prostoru bivše Jugoslavije.
Story: Tumačenju povijesnih događaja mora se pristupiti iz različitih kutova. Što konkretno s tom tvrdnjom želite reći?
Nažalost, u našim društvima se ne njeguju toliko kulture sjećanja, nego živimo politike sjećanja koje se najčešće svode na matricu ‘mi - žrtve, oni - zločinci’. Slika prošlosti se gradi u skladu s političkim, često stranačkim diktatom koji u pravilu zanemaruje bogatstvo perspektiva koje jedna zajednica može imati kada je riječ o nekom traumatičnom događaju iz prošlosti. Recimo, zanemaruju se i potiskuju različite klasne i rodne optike. Sjećanje je samo po sebi fluidno te u skladu s aktualnim potrebama može dobiti potpuno novo značenje. Film i kinematografija igraju važnu ulogu u tim procesima. Ni filmaši nisu imuni na priču po kojoj su ‘naše žrtve’ važnije od njihovih i slično. Dakle, film može biti zloupotrijebljen u političke svrhe. Smatramo da filmovi trebaju funkcionirati drukčije - biti povod za introspekciju gledatelja, kao i propitivanje raznih identiteta s kojima se gledatelji poistovjećuju.
Story: Kako je ovogodišnji program zamišljen, odnosno što će sve posjetitelji imati priliku vidjeti?
U sklopu programa Suočavanje s prošlošću i ove godine prikazujemo sedam filmova te očekujemo goste za sve filmove u Sarajevu. Budući da u programu prikazujemo dva filma koji su povezani uz područje Izraela i Palestine, donosimo izložbu u suradnji s WARM Fondacijom i Friedrich Ebert Stiftungom za sve građane i posjetitelje Sarajeva ‘Palestina i obećana zemlja’. Osim toga, ugostit ćemo 25 mladih ljudi s područja zapadnog Balkana koji sudjeluju u posebnom programu In Youth Eyes, koji je zamišljen kao niz radionica, panela i razgovora s novinarima, filmskim radnicima i mirovnim aktivistima. Treći segment programa je Sajam istinitih priča u sklopu kojeg nevladine organizacije predstavljaju svoj rad koji treba potaknuti filmske radnike da te priče prijeđu u filmske projekte. Svi će filmovi biti dostupni publici diljem bivše Jugoslavije na našoj online platformi https://ondemand.kinomeetingpoint.ba/.
Story: Koji će filmovi biti prikazani u sklopu projekta?
U programskom dijelu Suočavanja s prošlošću moguće je uočiti dvije različite tendencije - filmovi koji propituju što je to istina, opravdava li cilj sredstvo pri pronalaženju istine te do koje mjere smo spremni prihvatiti da je realnost koju živimo i prošlost koju nosimo određena vrsta narativa. Veliko nam je zadovoljstvo predstaviti tri filma renomiranog, ali i kontroverznog danskog redatelja Madsa Brüggera. Jeste li se ikada pitali kako se krijumčare dijamanti u Africi? Mads nam taj proces otkriva u dokumentarnom filmu ‘Ambasador’, u kojem on ulazi u diplomatske vode riskirajući život kako bi raskrinkao cijeli proces. U filmu ‘Neriješen slušač Hammarskjöld’ istražuje misterioznu smrt UN‑ova generalnog tajnika, za što on kaže: “Ili je to najveći svjetski misterij ili najgluplja teorija zavjere.” A nadam se da će publika uživati u napetosti kojom obiluje njegov posljednji doku-triler ‘Krtica’, u kojem se taj 44-godišnji Danac infiltrira u redove Sjeverne Koreje pa zajedno s njim ulazimo u svijet globalne trgovine oružja. Srpski redatelj Gordan Matić predstavlja film ‘Pucanj u Marseju’, u kojem rekonstrukcijom suđenja atentatorima na kralja Aleksandra baca novo svjetlo na poznate povijesne figure i činjenice. S druge strane, pandemija koja je zahvatila cijeli svijet potisnula je razne konflikte u drugi plan te su zajednice u konfliktnim područjima u još većem riziku od toga da njihovi životi budu beskrajno promijenjeni te čak i fizički ugroženi. Želimo dati glas onima koji su sada još bliže tome da budu zaboravljeni. Stoga donosimo dva filma iz Palestine i Izraela koji na potpuno različite načine govore o životu ljudi s tog područja, počevši s filmom iz šezdesetih godina kada je prvi put u izraelskoj kinematografiji prikazan život Arapa u Izraelu. Film nosi naziv istoimenog kratkog filma ‘Ahmedov glas’. Palestinska redateljica predstavlja film ‘Između raja i zemlje’ u kojem tijekom jednog putovanja otkrivamo ne samo intimne tajne protagonista nego i manje poznate činjenice iz vremena nastanka Palestine i Izraela. U programu imamo i svjetsku premijeru filma ‘Naša rijeka… naše more’ koji nas vodi u život običnih ljudi u Bagdadu koji iščekuju novi konflikt.
Story: U čemu je, prema vašemu mišljenju, tajna filma i filmske umjetnosti u odnosu na događaje koji su obilježili povijest naše regije?
Kao netko tko često gleda filmove ‘teških’ tema iz cijelog svijeta, a koji su vezani za konflikte i traume, rekla bih da je najveća snaga takvih filmova što iznjedre osjećaj odgovornosti pojedinca za svoje postupke i djelovanja i u najgorim situacijama. Jednostavno, takav individualni pristup umanjuje ustaljene prakse dehumanizacije ‘drugog’. U dosadašnjim selekcijama filmovi su obično predstavljali snažne pojedince i njihove borbe, epizode u kojima se životne okolnosti naprasno promijene, život koji je postojao do tada nepovratno nestaje. Budući da sada, više nego ikada prije, preispitujemo međuljudsku solidarnost, ove filmove treba promatrati i kroz prizmu pitanja - je li moguće u strašnim vremenima naći dobre, ali i hrabre ljude? Hrabrost koja se ogleda u humanizmu prema ‘drugom’. Činjenica da u društvu postoje grupe ljudi koji su spremni izaći iz javnog narativa govori nam da to društvo pokazuje znakove spremnosti prihvaćanja i drugih pogleda na prošlost. Naravno, to ne znači nužno da je društvo zrelo za promjene, nego da film može proizvesti trenutak za širu diskusiju.
Story: Rušenje zida šutnje, otvoreno progovaranje o teškim i traumatičnim temama iz naše povijesti... Bojite li se da bi se mogao dogoditi kontraefekt?
Film je kolektivni proizvod na kojem radi toliko ljudi da postoji i mala grupa (u slučaju filma rijetko je to mala grupa ljudi) koja je spremna izaći iz poželjnog okvira. Hrabri autori u regiji često su bili uspješni te su snimali filmove s iznimnom umjetničkom, ali i povijesnom vrijednosti. Propitivanje samo po sebi nosi vrijednost jer s vremenom jednu zajednicu čini robusnijom i spremnijom da se suoči s različitim izazovima. Ako bude više prilika za istinski razgovor i refleksiju, naša će društva biti jača.
Story: Kako gledate na današnje društvo koje u velikoj mjeri ima radikalne stavove te i danas živi kao da su ratovi tek nedavno završili, siju mržnju i potkopavaju sve što ne odgovara njihovu razmišljanju?
Radikalizacija stavova nije naš regionalni fenomen, to je globalna pojava. Nažalost, stoji da naša društva kotiraju najniže na ljestvici medijske pismenosti u Europi. To znači da smo općenito jako slabo otporni na teorije zavjere, kao i da imamo poprilično ograničenu slobodu medija. Očito moramo raditi na tome da se to promijeni pa vjerujem da film ostaje veoma važno područje i medij te promjene.
Story: Kako doprijeti do mladih da se otvore i pokušaju iz svih kutova sagledati povijest, pa tek potom donositi zaključke?
Odgovor je prividno jednostavan - razgovorima. Film je, naravno, neizostavan dio tog razgovora. Kao umjetnost, on je zaista u tom pogledu privilegiran. Ljudi čitaju knjige, idu u kazalište i sve te umjetnosti sudjeluju u tom procesu, ali film i dalje ostaje najutjecajnija i najpopularnija umjetnost. Pogledajte samo kako pojedini filmovi izazovu goleme javne rasprave o pojedinim povijesnim događajima. Svi se osjećaju pozvanim govoriti o filmu. Ne smijemo to zaboraviti, film je u tome najdemokratičnija umjetnost.
Story: Smatrate li da se kinematografija regije i dalje treba baviti temama rata?
U ovoj godini imali smo priliku vidjeti što filmovi s povijesnim temama u ovoj regiji mogu proizvesti - s jedne strane podršku i shvaćanje, s druge odbacivanje. Ako se ne budu snimali filmovi koji se bave ‘neposlušnim sjećanjima’, onda nam preostaje samo javna, vladajuća politika sjećanja, ono što dopuštaju i promoviraju različiti institucionalni i politički kanali. Neposlušna sjećanja su ta koja otvaraju prostor i mogućnost za ‘drukčiju prošlost’. Njihova snaga je upravo u poništavanju dehumanizacije koja prati javne narative te isticanja osobne odgovornosti u svakom povijesnom događaju. Takvi filmovi mogu djelovati na pojedinca, kao što smo vidjeli da mladi ljudi nakon posjeta Sarajevu propituju svoje roditelje i njihovo viđenje prošlosti. Nužno je dati glas. Filmovi trebaju funkcionirati drukčije - biti povod za introspekciju gledatelja, kao i propitivanje raznih identiteta s kojima se gledatelji poistovjećuju.