ŽIVOT FEĐE ŠTUKANA 'Nakon heroina pet godina bio sam teški alkoholičar'

Divno je moći reći ono što misliš, kakve god da su posljedice. Ako ne govorite ono što mislite, jedna od dvije stvari je višak, jezik ili mozak - među ostalim rekao nam je Feđa Štukan, 47-godišnji sarajevski glumac. Neupitne karizme i talenta, ovaj čovjek kao da je već proživio tri života; preživio je pakao heroinske ovisnosti, rat, vratio se iz ponora, upisao dramsku akademiju u Sarajevu, ostvario dječačke pilotske snove, objavio uspješnu autobiografiju, postao predavač u pilotskoj školi, filozof, aktivist kojem je posljednjih godina ‘običan dan u uredu’ onaj na snimanju s velikim holivudskim facama. No Feđu ništa toliko ne fascinira kao život u svoj svojoj punini. Nakon što pročitate ovaj intervju koji je dao za Story u povodu nominacije za nagradu Srce Sarajeva za ulogu u TV seriji, puno toga će vam biti jasnije.

Story: Vaša iskrenost i nevjerojatan ‘vapaj duše’ može se iščitati u biografskom romanu ‘Blank’ koji je dobio sjajne kritike i stekao odličnu čitateljsku recepciju. Zašto ‘Blank’?
Bezizražajan, tup, praznina, ništavilo... Sve zajedno. Knjiga je pisana ‘blank’, gotovo bez emocija, jednostavno, bez ikakvog pokušaja da bude veliko književno djelo. Nije trebala biti objavljena, napisao sam sve što me boli. Pisanje je trajalo devet godina.

Story: Sve je počelo na sugestiju Brada Pitta i Angeline Jolie. Kako?
Dok smo snimali film ‘U zemlji krvi i meda’, sprijateljio sam se s Angelinom. Imali smo prilično sličan život. Probleme s drogama i alkoholom. Razgovor je tako i počeo. Poslije smo razgovarali o padobranstvu i avijaciji, jer je i ona padobranac i pilot, oboje vozimo motore. Imali smo puno tema za razgovor, poslije je došao i Brad, sprijateljili smo se vrlo lako. I on je motorist i pilot. Brad i Angelina predložili su mi da napišem sinopsis za mogući film, a on se razvio u rukopis koji sam vrlo stidljivo dao kolegi pilotu Vedranu na čitanje. Natjerao me da obećam da ću to objaviti. Šest mjeseci poslije ‘Blank’ je objavljen i postao je obavezno štivo na kolegiju psihologije i sociologije na Mostarskom sveučilištu, a godinu poslije preveden je na engleski jezik i odmah postao obavezno štivo na prestižnom londonskom Goldsmithu. Urednik engleskog izdanja knjige je Chris Dale, basist Brucea Dickinsona, pjevača Iron Maidena s kojim sam svirao 1994. godine. Ponovno smo se sreli nakon 25 godina i on je postao moj urednik. Život zaista piše romane.

Story: U romanu ste se dotaknuli gotovo cijelog svog života, od 13. godine. Užasnih dana provedenih na ratištu u BiH, ovisnosti o heroinu koji vas je odvukao u pakao, smrti djevojke Mirne, dilanja droge, kriminala, alkoholizma, naposljetku izlaza iz tog blata, smrti i propadanja. Otkud snaga da sve to pobijedite?
Bio sam na raskrižju i imao dvije moguće opcije. Jedna je smrt, a druga život. Kakav god da jest, jedini je koji ću ikada živjeti i ako preuzmem kormilo, mogu otići bilo kamo i postići bilo što. Odbacio sam smrt kao opciju, odbacio sam strah od života, prigrlio neizvjesnost i okrenuo se intenzivnom življenju.

Story: Rekli ste da ste ateist, ali komune i vjera pomogli su mnogim ovisnicima? Što je vama izvor duhovnosti?
Poznajem puno ‘komunista’ (ovisnika koji su bili u komuni), a samo nekoliko njih koji su ostali čisti. Da biste se skinuli s heroina, morate vjerovati u sebe. Duhovnosti? Pa, duhovnost, barem kako je ja shvaćam i ono kako je doživljavaju religiozni ljudi dva su različita pojma. Religijska duhovnost je eufemizam za nemogućnost shvaćanja svijeta onakvim kakav jest. Istinit. Ljudi su jako kompleksne kemijske mašine. Ono što ljudi misle da je ‘duh’, zapravo je kombinacija konektoma, sinapsi, receptora, kemijskih sjedinjenja i svega onoga što gubi formu i razgrađuje se nakon smrti. Bez obzira na to što religije o tome govore - duhovi ne postoje. Smrt je kraj i dobro je da je tako jer život, kad bi bio vječan, ne bi imao smisla. Duhovnost za mene znači da je čovjek duboko svjestan svoje prolaznosti i da život provodi na što višoj razini budnosti, upijajući ga potpuno. To su stvari koje se vježbaju. Letenje i padobranstvo pomogli su mi da dođem do te razine i to koristim u svim poslovima kojima se bavim, naročito u glumi. Dok letite ili padate, živite samo taj trenutak, niti jedan unaprijed, niti jedan unatrag. Taj isti trenutak potreban je da bi se život živio potpuno, ili da bi lik živio na sceni, i ako niste u njemu, gubite ga zauvijek. Samo ste u ovom trenutku živi, nikada drugo. Taj trenutak na sceni, na filmu, u zraku, na motoru, u životu, među ljudima, u samoći - najvažniji je i jedini trenutak koji će ikada postojati. Morate ga uvijek biti svjesni i s velikom budnošću (svjesnošću) biti prisutni u njemu. Uvijek. Tada se otvaraju nevjerojatne mogućnosti. Ako ste u svakom trenutku svjesni da ste prolazni, ako znate da nitko od nas nema nikakvu drugu svrhu osim da živi, da živite bez frustrirajućeg tereta da morate ispuniti neki cilj - život vam postane puno lakši i ljepši. Život nema cilj, život nije utrka. Biti svjestan toga jest duhovnost, a svijest je zapravo taj ‘duh’ za koji se ljudi nadaju da će preživjeti čak i smrt.

Story: U kakvoj ste obitelji odrasli?
Nefunkcionalnoj.

Story: Možete li danas racionalno objasniti zašto ste se počeli drogirati?
Mogu, to vam je kao i uvijek. Trebao mi je bijeg od stvarnosti koja mi se nije sviđala, u kojoj sam bio previše uplašen da bih živio. Od ranog djetinjstva pomišljao sam kako bi najbolje bilo nestati. Heroin je bio lijek. Učinio je da budem hrabar neko vrijeme, valjda se zato tako i zove. Poslije mi je ispunio želju i učinio da nestanem.

Story: Mučno, bolno, toliko da gađa u srčanu čakru, govorite i o heroinu zbog kojeg ste se pretvorili u ‘ništa’?
Glupo je da išta krijem, to je dio mene, prošlo je 19 godina od tada. Lako je sad o tome pisati.

Story: Tu je i tužna sudbina vaše djevojke Mirne. Što se dogodilo?
Ubio ju je ugljikov monoksid iz začepljenog plinskog bojlera.

Story: Jeste li u tim trenucima krivili i sebe?
Da. Dugo. Nisam bio tu kad je trebalo.

Story: Kako ste jednom rekli, nakon toga uslijedio je totalni raspad sustava, neurona i atoma, nastupili su beznačajnost i besmisao? Koja je to bol?
Sumnjam da se to može opisati dovoljno približno. Riječi su previše banalne za to. Oni koji su izgubili nekog jako bliskog - razumiju. Život se zauvijek promijeni, imate osjećaj da u cijelom svemiru više nema apsolutno nikoga osim vas. Ta samoća u tolikoj praznini čisti je užas.

Story: Koja je to snaga, duh kojim ste se uspjeli izvući i iz tako fatalne ovisnosti?
Nagon za preživljavanjem.

Story: Tko vam je najviše pomogao?
Teško da vam tu itko može pomoći. Imao sam podršku obitelji, ali sve je na vama. To morate riješiti sami sa sobom.

Story: U knjizi zahvaljujete i ljudima koji vas mrze? Zašto?
Ljudi koji me mrze oblikovali su me isto kao i oni koji me vole, ne mogu napraviti razliku. Zahvalan sam i jednima i drugima podjednako. Nisam mjera stvari, ne mogu dijeliti ljude na one koji me vole i one koji me mrze. I oni koji me mrze imaju svoje kvalitete i sigurno imaju, u svojoj glavi, valjan razlog zašto me mrze, ali i oni su nekome dobri - dobri prijatelji, očevi, braća, sestre, djeca... To što me ne vole, ne mijenja ništa. Ne vrti se svemir oko mene.

Story: Ne krijete da ste se bavili i kriminalom, nekoliko godina bili ovisni o alkoholu, danas ste čisti?
Kad ste na heroinu, već ste u kriminalu. Prodavao sam drogu da bih mogao doći do nje. Bavio sam se kriminalom iz nužde. Nakon heroina pet godina bio sam teški alkoholičar. Prestao sam piti prije 14 godina. Cigarete sam bacio prije šest. Već dugo moj mozak ne koristi ništa osim svojih prirodnih kemikalija koje vas, ako znate kako, mogu odvesti u stanja puno ljepša od svih onih izazvanih umjetnim putem.

Story: Vrlo oštro govorite o ratu u BiH. Kako gledate na to, kakva je danas atmosfera u Sarajevu? Prije rata govorilo se da je to najviše prijateljski grad u bivšoj državi, unatoč različitostima.
U ratu se pokušava opravdati i normalizirati ubojstvo kao način rješavanja nekog imaginarnog problema u glavama neke grupe jedinki jedne vrste majmuna zvane Homo sapiens. Rat je stanje u društvu u kojem se normalizira zločin koji je u miru kazneno djelo i počinitelji se tada smatraju duševno oboljelim osobama s blažim ili težim poremećajem osobnosti. Onda dođe rat i odjednom se ti duševni bolesnici počnu slaviti i nazivati herojima, a njihova bolesna djela pravdaju se nekim tobože uzvišenim ciljevima. Ne postoji nikakav uzvišeni cilj niti narativ koji vrijedi ijednoga ljudskog života, bio on religijski, patriotski, nacionalni ili čime god pokušate opravdati tu bolest. Ne postoji nijedan razlog za ubojstvo osim duševnog poremećaja, i ne postoji ubojica koji nije poremećen, bio mir ili rat. Točka. Sarajevo je i dalje najviše prijateljski grad koji poznajem. Postoje mračnjaci koji ga vuku u rat i u srednji vijek, ali Sarajevo će to preživjeti.

Story: Danas ste poznati kao glumac, pilot, aktivist i producent. U kojem ste se trenutku odlučili za akademiju?
Moja prva uloga bila je u psihijatrijskoj klinici kada sam odglumio ludilo da bih se izvukao iz vojske. Tamo sam naslutio talent, prijateljica mi je predložila glumu. Iz ludnice sam otišao na prijemni i evo me.

Story: Pretpostavljam da su vam sva grozna životna iskustva pomogla u profesiji?
Bez životnog iskustva stvari morate izmišljati i vjerojatno ćete ih zamisliti i igrati pogrešno. Ja u glumi teže nailazim na takve probleme i nedoumice.

Story: Je li vam gluma spasila život?
Najdoslovnije. Gluma me izvukla iz borbe.

Story: Iza vas su uloge u filmovima od ‘Nafake’ do ‘Savršenog dana’ u kojem glumite s Benicijem Del Torom. Koje biste izdvojili kao posebne i zašto?
Moja najdraža uloga je ona Adnana iz filma Pjera Žalice ‘Gori vatra’. To mi je prva filmska uloga. Tad sam bio teški narkoman, igrao sam neke scene na heroinu, neke u užasnoj krizi. Pjer je znao da imam problem, a ipak mi je dao priliku. Premijeru sam gledao čist. Taj film podsjeća me na moju borbu s heroinom i na najvažniju pobjedu u životu. Važan mi je i zbog toga što sam za svoga prvoga filmskog partnera, od koga sam naučio stvari koje i danas koristim na filmu, imao maestralnog Bogdana Diklića. Poslije sam radio i s Draganom Nikolićem. Rad s njima dvojicom mi je highlight karijere, sve druge velike face s kojima sam poslije radio nekako su mi manje od njih. Moram izdvojiti i velikog Radu Šerbedžiju.

Story: Često radite u inozemstvu, tako ste 2018. snimali film ‘Kursk: Prokletstvo dubina’ s Léom Seydoux, Colinom Firthom, Matthiasom Schoenaertsom. Kako je bilo raditi s njima?

Odavno nemam taj odnos prema tim slavnim holivudskim imenima, to mi ništa ne znači. Ti su ljudi samo imali malo više sreće da budu u pravo vrijeme na pravome mjestu. Moram priznati da nije bilo lako stati pred Angelinu i Brada, ali nakon njih bilo mi je nekako normalno igrati s ostalima. Sva poznata imena s kojima sam radio - Gary Oldman, Tom Hardy, Ben Kingsley, Terrence Malick, Thomas Vinterberg, James Cosmo, Tim Robbins, Ashley Judd, Ridley Scott, Stellan Skarsgård, Sean Bean, Luc Besson, Sam Mendes, Daniel Craig, Colin Firth, Max von Sydow, Benicio Del Toro - normalni su ljudi koji puno rade na svojim ulogama i zato jesu to što jesu. Iza svega toga stoji veliki, teški rad. Oni nisu ono što o njima pišu novine. Sve što sam o njima pročitao su izmišljotine. To su obični ljudi koji samo dobro rade svoj posao.

Story: Imate li na stolu još nekih inozemnih, holivudskih ponuda?
Ima toga uvijek, samo je pitanje što mi se od toga radi. Previše sam izbirljiv. U BiH nisam ništa snimio desetak godina, radim uglavnom holivudske projekte. Upravo sam završio snimanje vjerojatno najskupljeg projekta u karijeri. Stajao je nekoliko stotina milijuna dolara, u produkciji Paramounta i Amazona. Još ne smijem otkrivati pojedinosti. Čekam premijeru filma ‘The Way of the Wind’ Terrenca Malicka koji smo snimali u Maroku, Italiji, Grčkoj, Turskoj i Malti. To bi moglo biti jako zanimljivo. On je lud za filmom, ali i onako lud. Pozitivno, naravno.

Story: Čini li vam se katkad nestvarnim vaš put od ratišta u BiH, kad ste sa 18 godina uzeli pušku u ruke, do holivudskih prijatelja?
Da, život stvarno može biti lud i zanimljiv ako preuzmete inicijativu i živite ga. Ako život pretvorite u rutinu i pustite da se on živi sam, da živi on vas, a ne vi njega, tada vam se sigurno ništa neće dogoditi, tada je vaša sudbina zapečaćena, a život nepovratno protraćen. To je zaista jedini stvarni grijeh koji zapravo postoji.

Story: Imate li trenutak koji vas je zauvijek promijenio nabolje?
Rođenje moje kćeri najdivniji je trenutak u mom životu. To je promijenilo gotovo sve. Dobro, i dalje letim, skačem i vozim motore, ali pametnije. Moram vam ispričati nešto jako čudno i divno. Prije nego što se Aya rodila, Amra i ja kupovali smo joj benkice. Tad sam naučio peglati. Peglao sam joj benkice po nekoliko puta svaku. S puno ljubavi. Posljed­njih 11 godina svaki dan peglam i dok to radim, moj mozak je preplavljen istim onim hormonom sreće, istom količinom serotonina koji je lučio kad sam njoj peglao benkice. Moj mozak, dok peglam, misli da njoj peglam benkice. Peglanje mi je neopisivo zadovoljstvo.

Story: Kad ste dobili Ayu, rekli ste da ste je uzeli ‘čistih ruku’.
Kad se rodila moja sestrična Romana, dali su je meni u ruke misleći da sam joj otac. Moje ruke tada su bile prekrivene šarenim modricama i zagnojene od promašenih uboda iglom. Taj me trenutak otrijeznio, tada sam donio definitivnu odluku da ću se skinuti. Osam godina kasnije u naručje sam uzeo svoju kćerkicu, ali ovaj put ruke su mi bile bez zagnojenih uboda i šarenih modrica. Taj novi život ne bi bio moguć, ne bi postojao bez istih tih ruku.

Story: Kakva je djevojčica?

Aya je život u svom najdivnijem obliku.

Story: Je li pročitala ‘Blank’?
Zamolio sam je da knjigu ne pročita prije svoje 23. godine. Tada će me, nadam se, moći shvatiti. Knjiga je posvećena njoj. Pročitala je posvetu na kraju.

Story: Što je najvažnije što je želite naučiti?
Želim je naučiti da ne pripada nikakvim grupama, naročito nacijama. Da bude samo svoja. Da se u masi identitet može samo izgubiti, a nikako dobiti i da je jedini identitet koji ima njezino ime i prezime. Da je život samom sebi svrha i da ne postoji nikakav viši smisao koji treba doseći ili pronaći. Da pleše dok svira glazba. Da se okruži pozitivnim ljudima. Da izbjegava negativne i morbidne. Da uživa u svakom trenutku. To je jedini smisao života. Smijeh je najvažnija stvar na svijetu. Život bez smijeha je pakao. Da ne dopusti ljudima da je čine tužnom. Da pobjegne od svakog konflikta što dalje jer je život previše vrijedan da bi se izgubio - zbog bilo čega.

Story: Kako ste upoznali suprugu, redateljicu Amru Mehić?
Na Akademiji scenskih umjetnosti, završila je režiju.

Story: Na čemu ste joj najzahvalniji?
Na Ayi, slobodi, razumijevanju i lakoći suživota.

Story: Jeste li si sve oprostili?
Što god čovjek u životu napravi - ljudski je. Nema pravog i pogrešnog puta, sve je to jedini mogući put. Kakav god da jest, to je život. Oprostiti sebi?! To su samo riječi. Nemaju stvarnu težinu.

Story: Je li u planu još neka knjiga?
Imam neke ideje koje me lagano okupiraju. Predavač sam nekoliko teoretskih predmeta u pilotskoj školi, a jedan od njih zove se Ljudske mogućnosti i ograničenja - to su uglavnom pitanja iz medicine i psihologije. Volio bih napisati udžbenik za taj predmet jer mi dopušta da se ispod medicine i psihologije bavim filozofijom. Ljudi su skloni pretjeranom vjerovanju u svoje osjećaje, zanemaruju znanost i reagiraju kako vjeruju. To je u avijaciji recept za katastrofu. Ljudi više vjeruju svojim osjećajima umjesto da čitaju instrumente koji su uvijek u pravu. Primjerice, u zrakoplovstvu postoji uređaj koji se zove umjetni horizont i govori u kojem je položaju letjelica. U avionima obično postoje tri takva identična uređaja. U slučaju da jedan zakaže, druga dva pokazuju točne podatke. Potpuno je nemoguće da se u isto vrijeme pokvare dva ili tri uređaja jer rade neovisno jedan o drugom. Kada piloti uđu u uvjete smanjene vidljivosti i nastane dezorijentacija, počnu vjerovati da su se sva tri uređaja pokvarila u isto vrijeme i da sva tri pokazuju pogrešne reference. Tada neki piloti počnu naginjati avion u uvjerenju da ga ispravljaju, a zapravo ga obaraju. Oni osjećaju, ne samo u glavi, nego cijelim svojim bićem da su nagnuti na neku stranu. Potpuno su uvjereni u to. To je trenutak kada vjera pobjeđuje znanje i to vodi u smrt. To su neke znanstvene činjenice, ali mogu biti i filozofske.

Story: Što dalje?
Kao i dosad. Živjeti. Uživati. Smijati se što više. Što drugo?