Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Storybook

Postoje oni čije su riječi umjetnost za dušu, takav je bio Bekim Sejranović

Autor J.V.
Autor J.V.

Donosimo razgovor s nedavno preminulim piscem i nomadom Bekimom Sejranovićem, objavljen u Storybooku 2014. godine. Kao dokument vremena i pozdrav s ovim velikim autorom, prevođenim i nagrađivanim piscem, umjetnikom, koji je autorici Jeleni Veljači otkrio kako kao vječni nomad ne zna gdje mu je dom te kako je bilo bez domovnice, bez identiteta, naći se u nepoznatoj zemlji bez ikoga svoga. Čitajte i kupujte njegove knjige, tako ćemo ga zadržati posebnim, živim...

Izvor: Dražen Kokorić/Storybook

E, a koje ti je pravo ime, pitaju me ljudi s kojima tulumarim već tri dana u Beogradu. Kako koje, kažem, pa Bekim. Pa kakvo je to ime, pitaju me. A onda ja znam da nisam doma. I idem dalje, moram. “A gdje je doma”, pitam Bekima (koji će mi kasnije protumačiti da mu je ime albansko, da ga je dobio po djedu, da bi ono u katoličkom kalendaru glasilo Benedikt). “Je li Brčko doma?” “Ma kakvi”, odgovara Sejranović, kojeg je moja urednica prije nego što sam ga upoznala opisala kao najvećeg šarmera među piscima današnjice. “Brčko je stanica, izbjeglička stanica”, kaže dok pije čaj od nane na terasi hotela Grand Posavina u Brčkom, doslovno sto metara od hrvatsko-bosanske granice koju sam prešla pješice jer, naravno, nisam imala zelenu kartu za automobil kojim sam doputovala iz Zagreba. Bekimu je to smiješno, prepoznaje se u toj priči, odmah se identificira sa mnom, čak mu je pomalo drago što ispadam smušena i neorganizirana. Tim jezikom zna govoriti, s takvim ljudima zna komunicirati. Jednom je tako u svoju staru VW bubu zaboravio uliti ulje i ubio joj je motor, a krenuo je s njom iz Sarajeva do Hvara, gdje ga je čekala obitelj i gdje ima kuću. Pa ju je prodao za 200 maraka i krenuo dalje jer nije mogao propustiti susret s obitelji. Kao da mu je laknulo, oko mu prestaje titrati od napetosti, skida sunčane Ray-Ban naočale s kojima se dotad štitio i konačno me pogleda u oči. “Dobro je, što, nije problem, nije mi se to jednom dogodilo”, kaže za situaciju zvanu “ne možemo vas pustiti u zemlju”. Oboje se nasmijemo. Znam s Googlea da je Bekim u zadnjem valu izbjeglica ušao u Norvešku. U nogama ima mnogo prelazaka brojnih granica.
“Nisam znao kako će to izgledati. Mislio sam, uđeš u zemlju i odmah si prepušten sam sebi, ulici, kao u nekom životnom ringu. A ja sam u džepu imao doslovno dvadeset maraka. Otac mi je zaglavio u logoru, majka je završila kao nastavnica u školi za izbjeglice u Borneu. No, Norvežani su bili jako organizirani. Smjestili su nas sve u neke sobe, dobiješ smještaj, piće, hranu, sve što treba, sjedneš preko puta neke osobe, lijepo mu ispričaš što ti se dogodilo... Na kraju ti kažu: ne brinite, sve će biti u redu. Ostao sam dvadeset godina.” 

Izvor: Dražen Kokorić/Storybook

Book: I postao prevođen i nagrađivan pisac i prevoditelj kojeg trenutačno norveški izdavač moli da novi roman napiše ponovno na norveškom, da se u prijevodu ne bi izgubio njegov specifičan duh!
Nekad mi se čini da bih radije umro nego ponovno pisao taj roman na drugom jeziku. A onda opet, nekad mi se čini da je to lak način da dobijem još jedan autorski honorar. To ovisi o danu, o tome kakav se dignem, dobre ili loše volje. Ionako mislim da sam bipolaran ili barem borderline - kad imam loš dan, mislim da je kraj života i da se hitno moram spakirati i pokupiti negdje, što ja znam, u Brazil, na primjer, a kad je dobar dan, mogu biti bilo gdje i samo pisati...
Book: Je li onda Norveška dom?
Ma kakvi, Norveška je zlatni kavez. Znaš što mi najviše ide na živce u toj zemlji? Taj PR koji sami sebi rade: ovo je najbolja zemlja u Europi, ovo je najbogatija zemlja u Europi, ovo je najorganiziranija zem­lja u Europi... Koje god novine otvoriš, koji god medij gledaš ili slušaš, neprestano te netko uvjerava da je baš u toj zemlji život najsavršeniji. Pa nešto mora smrditi u takvom scenariju, zar ne? Ipak, jedno moram priznati. Da sam u Norveškoj dobio priznanja za pisanje kakva sam dobio u nas, ne bih više morao napisati ni rečenicu u živo­tu. (Bekim je za roman “Nigdje, niotkuda” 2009. dobio nagradu “Me­ša Selimović” koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na pod­ručju Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, op. a.) Ovako razmišljam da preko ljeta opet u Norveškoj radim kao poštar...
Book: Kako to mislite - opet?
Pa već sam sezonski radio kao poštar. Odličan je to posao - sam si sa sobom i cestom, nema šefa, nema ureda... Svašta sam ja radio. Ali nemoj mi govoriti “vi”, čemu to...
Book: Iz poštovanja.
Dobro, onda ću i ja tebi iz poštovanja. Samo, znaš, u norveškom nema persiranja pa sam se malo odvikao.
Book: Možemo onda na “ti”, u redu.
Ionako razlika u godinama nije velika.
Book: Rekao si da si dobio priznanja za pisanje “u nas”. No nikako da odrediš što to “u nas” znači.
Kad ne znam.
Book: A na koricama tvog romana “Sandale”, koji je objavio hrvatski VBZ, piše da si jedan od najzanimljivijih hrvatskih pisaca... Što si zapravo? Hrvat, Norvežanin, Bosanac?
A što ne bih bio sve od toga? To mi se zapravo najviše sviđa. U Hrvatskoj sam Hrvat, u Bosni Bosanac, pardon, Bošnjak... Nisam vjernik, pa ne mogu reći ni da sam musliman. Ionako ne razumijem kako je Musliman nacionalnost s velikim slovom. A što kad neki strani jezik nema veliko slovo za nacionalnost? Nisam čak ni ateist jer i to je neka vrsta čvrstog uvjerenja, a ja ih nemam. Ma evo, vidiš, kad ne znam ni sam! Cijeli je moj život upravo to pitanje - tko sam, i potraga za tim odgovorom. Znam da to zvuči kao klišej, ta potraga za identitetom, ali što da ti kažem, u Norveškoj mi čuju naglasak iako sam dobro svladao jezik...
Book: Pa čak i prevodiš na norveški!
Prevodim, a i predajem norveški u školi za strance i hrvatsko-srpsko-bosanski Norvežanima, ali čuje se da nisam njihov. Mutirao sam u Rijeci, a nakon toga čovjek ne može više svladati tih njihovih devet samoglasnika. A jezik im je zapravo jako lak. Naš je mnogo teži, majke mi. Prije strance naučim norveški nego Norvežane naški. Dobro, sad, možda je to i pitanje borbe za opstanak, stranci brže uče.
Book: I ta borba je velik motiv u svim tvojim radovima.
Sam si k’o pas, sretan si kad te netko toplo pogleda. Sjećam se kad sam upoznao svoju prvu ženu, Norvežanku, na tom slavnom brodu koji vozi iz Norveške prema ostalim skandinavskim zemljama koje su članice Europske unije. Brodu zapravo treba nekoliko sati do odredišta, ali se u bescarinskim vodama zadržava 24 sata. Znaš ono, kocka, alkohol, tulum, sve bez poreza.

Izvor: Dražen Kokorić/Storybook

Book: A na kraju si ondje pronašao ljubav?
Ljubav, hm. Što je to ljubav? Nisam siguran da znam. Bez zemlje, bez domovnice, bez identiteta, našao sam se u zemlji čiji jezik ne razumijem, bez ikoga svoga. I neka me lijepa djevojka toplo gledala. Konačno sam se osjećao posebnim, izdvojenim, živim... Konačno, je netko primijetio da postojim. Je li to ljubav? Ne znam. Kad lutaš kao ja, mnogo toga ne znaš. Ostali smo zajedno pet godina. Odgajao sam njezina sina, koji je tada bio beba, uz njega učio jezik, živio mirnim obiteljskim životom, i hvala bogu da jesam, jer sam samo zbog njih i uspio završiti fakultet tamo, magistrirati.
Book: Sve su te priče, tvoja iskustva i tvoja potraga, ispričane i u “Sandalama”, što je zapravo prepjevana zbirka prvih priča.
Tako je, to su uljepšane prve priče, spojene u labavi roman. Eto, da se zaradi više novca...
Book: No, i prvi pravi roman “Nigdje, niotkuda” je autobiografski...
A što nije autobiografsko? Pa i one prve crtarije u spiljama su autobiografske. Čovjek je oduvijek pokušavao samo jednu stvar: dokučiti i izreći ili pokazati što je i tko je, odakle dolazi i o čemu razmišlja. Naravno da se moje priče u jednom trenutku pretvaraju u fikciju.
Book: No, primjerice, česma pokraj koje smo maločas prošli uistinu je ona s koje je tvoja mati pila vodu?
Jeste.
Book: A avlija u kojoj si odrastao s djedom i bakom?
Srušena je u ratu. Tamo je sada neka zgrada. Nema toga više.
Book: Djetinjstvo si ipak prikazao prilično idiličnim.
To sam ja tako mislio. No sad kad ponovno posjećujem svoju prošlost, zaključujem da nije. Kako bi i bilo? Djed i baka glumili su mi mamu i tatu, koji su se tako rano rastali da ih se zajedno i ne sjećam. I ostavili me. Majka je otišla studirati, otac živjeti neki svoj život. A onda su se opet ponekad vraćali i tada bi me ludo voljeli, dovoljno da me zbune pa da ne znam - hoće li nestati zauvijek, hoće li se vratiti zauvijek. Već je tada počeo moj problem identiteta, pretpostavljam, a sve što se dogodilo poslije - moj život u Rijeci, gdje sam završio pomorsku školu, pa kroatistiku, pa rat, izbjeglištvo, Norveška, obitelj rasuta po cijelom svijetu - postalo je moja tema. Ali pitanje TKO SAM je suštinsko, ono postoji kod svakoga, samo su priče drugačije.
Book: Kad si počeo pisati?
U Rijeci sam imao bend. Dobro, svi imaju bend kada su u srednjoj školi. Naš se zvao Paranoja. Pisao sam riječi pjesama. Moja profesorica hrvatskoga, nju moram spomenuti, Katja Šepić iz škole u Bakru, na hodniku me jednog dana privela k sebi i upitala: Pišeš li, Bekime? Pa, reko’, eno riječi za Paranoju. Pusti to, rekla je. Pišeš li ozbiljno? Jer mislim da si talentiran i trebao bi ozbiljno pisati. Da nje nije bilo, tko zna bih li se toga sjetio. Tada sam htio biti pomorac, činilo mi se to jako romantično. Ploviš, vidiš svijeta, piješ egzotična pića, čekaju te žene u svakoj luci. Ma kakvi, tek sam u pomorskoj školi shvatio da je to samo utovar-istovar. Tko zna, možda je mom odustajanju od kapetanskog zanimanja kumovalo i propadanje velikih brodogradilišta u Jugoslaviji. Tada je sve propadalo, a moja je generacija trebala graditi budućnost i sanjati. Kako da se ne pitamo tko smo?

Izvor: Dražen Kokorić/Storybook

Book: I otac ti je bio kapetan.
Na rijeci. Imali smo mamutove zube na regalu. Toga se sjećam.
Book: Profesorica Katja je, dakle, otkrila tvoj talent za pisanje?
Svakako me usmjerila. Paralelno s objavom moje prve zbirke priča “Fasung” 2002. rodila mi se i prva kći. Nazvao sam je Katja.
Book: U povodu Breivikova terorističkog napada u Norveškoj, napisao si zanimljiv osvrt za hrvatske medije i, među ostalim, rekao: “Da je Breivik musliman, ne bi ga proglasili ludim, bio bi jednostavno - prokleti muslimanski terorist.” Mnogo se govori o ksenofobiji prema strancima u Europi i Americi. Jesi li je osjetio na vlastitoj koži?
Pa to što sam napisao za Breivika je istina. Islamofobija je gora nego ikada. Skandinavske zemlje prepune su stranaca jer su dugo prihvaćale izbjeglice i azilante. Norveška je posljednja zatvorila svoje granice za izbjeglice. U Norveškoj, primjerice, ne postoji čistačica koja nije strankinja. Dugo sam živio s Kenijcima. To su uzorni, zahvalni građani, svega se boje jer su bez papira. Boje se prijeći crveno. Mene je osobno ubijala ta atmosfera, nekad sam se osjećao kao da sam u klopci za životinje. Kao, spase te, a onda te treniraju...
Book: Kako je biti stranac u svakoj zemlji u kojoj se nađeš?
Dosta mi je toga. Ja bih dom, bazu. No nisam siguran jesam li uopće sposoban za to. Ponekad mi se čini da mi je sudbina da živim nomadski, možda da pišem dnevnik jednog modernog nomada. Iz Norveške sam otišao misleći da se više nikad neću vratiti u taj sivi, hladni, prepravilni sjever, no nigdje se ne osjećam kao da sam na svojem. Sarajevo se promijenilo, u Brčkom više nemam ekipu ni obitelj, u Sloveniji, gdje mi žive partnerica i druga kći, Iskra, osjećam se kao da nikoga ne poznajem niti razumijem, kao ni oni mene. Onda pomislim na Rijeku kao opciju, grad koji volim i kojem sam se uvijek vraćao. Ali moja generacija je navučena na dop, uništena, mene to ne zanima, ali me to stanje rastuži. Kad u Ljubljani uđem u autobus za Brčko i čujem prvu raju kako se svađa sa šoferom, razgali mi se srce, mislim - ovdje pripadam, no nakon deset dana u Brčkom, imam osjećaj da vrijeme stoji, da je ovo neko prokleto mjesto. Znate, ne kaže se uzalud da je ovaj dio Europe istodobno kraj islamskog svijeta, granica pravoslavnog istoka i donja granica katoličkog zapada. I kako da tu bude sreće? Nemoguće je.
Book: A gdje najbolje pišeš?
Posljednji sam roman, koji izlazi ove godine pod imenom “Tvoj sin Huckleberry Finn”, napisao u Ljubljani. To je bilo divno razdoblje. Dunja, moja partnerica, ili žena, ako hoćete, ne znam uopće kako da je nazovem, rodila je Iskru i ja sam samo blaženo mijenjao pelene i pisao. Vrijeme koje provedeš s djetetom valjda je jedino vrijeme na svijetu koje nije izgubljeno. Najbolje pišem ujutro. Ja to zovem zapisivanjem, jer priče i romane unaprijed smislim u glavi. Radim nekoliko sati efektivno, tada sam, dok pišem, čak začuđujuće brz.
Book: Rukom, na mašini ili na kompjutoru?
Ma laptop! Ponekad mislim, da nisu izmišljeni kompjutori, nikad ne bih postao pisac, rukopis mi je jako loš.
Book: Svima su nam loši rukopisi, to je zato što smo zaboravili pisati rukom, samo tipkamo...
Znaš što još? Književnost se promijenila otkad postoje kompjutori. Ja to vidim. Rečenice su drugačije.
Book: A što čitaš?
Andrića, obožavam Andrića. Tu nema iznenađenja. Sjetim se Andrića kad me netko pita bih li volio da se moje priče ekraniziraju. Pomislim, što bi Andrić izabrao? Mislim da bi rekao: ne, to su priče, koje se pišu i čitaju i dugo se o njima misli. Da si to mogu priuštiti, ja bih to izabrao. Bio bih faca i rekao: ne, ne želim da mi romani postanu filmovi prije nego što se objave! Pa to utječe na književnost, kad čitam Amerikance ili Engleze, osjetim da pišu u slikama, da dok pišu razmišljaju tko će igrati glavnu ulogu u filmu, i onda to više nije književnost, to je onda marketinški mamac za agente...
Book: “Tvoj sin, Huckleberry Finn”? Isto je autobiografski roman?
S prijateljem Japancem, redateljem Mokuom Teraokom 2006. puto­vao sam po Savi svojim brodom, Savskom bubom. On je snimao dokumentarac o tom našem putovanju. Zaglavili smo na Đer­dapu, vjerojatno zato što sam ja bio kapetan pa smo svagdje stajali i po deset dana. Tada sam smišljao konstrukciju za roman i mnogi likovi koje smo upoznali putem poslije su se našli u njemu. Pokušao sam, ukratko, odgovoriti na veliko pitanje - je li Huckleberry Finn odrastao. Nema muškarca kojem najdraži autor nije Mark Twain, veliko je pitanje samo je li mu draži Tom Sawyer ili Huckleberry Finn.
Book: I? Je li Huckleberry Finn odrastao?
Ma nije, naravno da nije, pa takvi likovi nikad ne odrastu. A i iskreno - što bi se dogodilo da Huckleberry Finn odraste? Ništa, mrtvilo, dosada. Nema priče.
Nasmijali smo se oboje. Znala sam da govorimo o njemu i da moderni nomadi nemaju klasične baze, sigurnosti, ostajanja i zaustavljanja, ali da bez svega toga njegove priče ne bi bile toliko čarobne. Htjela sam ga pitati zna li i on sve to što ja znam, zna li i on da nikad neće stati i zašto zaista ne bi pisao Dnevnik nomada za neke hrvatske novine, o svojim lutanjima, i geografskim i emotivnim, kad me preduhitrio pitanjem.
“E, možete li me odbaciti do Zagreba? Bit ću tih, miran i dobar, nećete ni znati da sam u autu...”
Naravno da možemo, složili smo se fotograf i ja. Na dar smo dobili dvije jabuke i ćevape kod Jimmyja legende na Savi, koji Bekima pita kamo će. “Evo, u Zagreb, kod prijatelja.” “Šta, nisi se vratio da ostaneš?” pita Jimmy. “Ma ne, nego došo provjerit jel stan na mjestu.” “A đe ti je mama?” pita Jimmy. “Pa u Belgiji.” “A jeste se razj...li”, zaključi Jimmy u klasičnom bosanskom tonu i naruči nam svima po šljivovicu. Krajičkom oka pogledah Bekima. Kao da se kimanjem glave ­složio.
“Je li Zagreb potencijalni dom”, upitah kad smo stali kod Cibonina tornja, a Bekim izašao da u prijateljičinu stanu počne pisati tekst o Knåusgardu, norveškom autoru koji se svojom gotovo reality knjigom u šest tomova, čudna naziva “Moja borba”, pretvorio u fenomen.
“Ne znam”, odgovori Huckleberry Finn, “možda”, stavi vojničku torbu na rame i nestade. 

Najčitanije

NAJNOVIJE

Najčitanije

Najnovije