Trosjed se najčešće asocijativno veže uz psihoterapijsku seansu, no ako je pred vama bilo kakav ekran u privremenoj funkciji filmskog platna, prisutnost psihoterapeuta sasvim je suvišna. Ono što će se pred vašim očima odigrati često je snažnije i ljekovitije od bilo kakve terapije. Još je Aristotel smatrao katarzu temeljem svake tragedije, a uloga joj je probuditi gledateljeve moralne svjetonazore i potaknuti osjećaje koji će pročistiti dušu. Od doba starogrčkih tragedija do danas malo što se promijenilo. I dalje, a najčešće uz dramatičnu glazbenu kulisu i scenski igrokaz, ovog puta upriličen za objektiv kamere, suzama natapamo jastuke i prizivamo taj samotni osjećaj stapanja s vlastitom boli jer nam upravo to samokažnjavanje donosi toliko željeno olakšanje. Za razliku od filmskih scena koje nam omogućuju opuštanje emotivnih spazama, fiziološki gledano, u suzenju oka ne krije se ništa romantično. Plakanjem se povećava razina hormona oksitocina koji nazivaju „hormonom veze“ jer se smatra da upravo njegovo lučenje za vrijeme seksualnog odnosa može izazvati osjećaje zadovoljstva, nježnosti i privrženosti. Cjelokupni proces je blagotvoran kako za psihu, tako i za zdravlje, smanjuje stres i alergije, poboljšava izlučivanje toksina i jača imunitet te vas na kraju balade čini sretnijom osobom.
Put do tih spoznaja također su omogućile suze i to one filmske, a kojima su, u svrhu eksperimentiranja, znanstvenici izlagali svoje ispitanike. Povijest suza na filmu je duga gotovo koliko i sam film, i nisu samo rezervirane za žene koje, ako je vjerovati istraživanjima, prosječno plaču od 30 do 64 puta godišnje. Iako muškarci plaču rjeđe i kraće, ni oni nisu imuni na hollywoodsku produkciju. No, usporede li se sa ženama, muškarci češće plaču zbog pozitivnih događaja, a ženske suze češće poteku zbog onih negativnih. Za ovu razliku stručnjaci uglavnom okrivljuju hormone. Naime, testosteron suzbija potrebu za plakanjem, a ženski hormon prolaktin potiče suosjećanje i suze. Na količinu suza utječe i sposobnost suosjećanja i neurotičnost. Više plaču osobe koje su doživjele veće traume, kao i žene koje su anksiozne, ekstrovertirane i empatične. A upravo je empatija ključan element zbog kojeg plačemo na tužne filmske scene. Naime, formula za uspješnu melodramu vrlo je jednostavna – glavni junak, mnogo češće junakinja, pod velikim socijalnim pritiskom i nemogućnošću da se ponaša slobodno, stereotipni likovi koji ga/je okružuju, podilaženja žrtvinom svjetonazoru, brze izmjene emocija i sve to začinjeno dramatičnim orkestracijama. Budući da su glavni tragični likovi, ali i publika, najčešće žene, taj se žanr često nazivao i „ženskim filmom“. Koliko god se kao takav čini benignom zabavom za nedjeljna poslijepodneva, njegov utjecaj je itekako ozbiljan, a ako pitate feministkinje – poguban je za žene.
Perpetuiranje stereotipa o ženama kao krhkim, histeričnim bićima čije raspoloženje u pola sata prijeđe put od euforije do depresije i natrag, i tako nekoliko puta, samo je dodatno ojačalo predrasudu o ženi kao emotivnom biću predodređenom „za madrac, a ne da bude mudrac“. Tome na ruku prilično je išao i podžanr „majčinske melodrame“ u centru čijih zapleta je majka koja se žrtvuje i pati najčešće zbog odvojenosti od djeteta. Jedan od poznatijih primjera je „Imitacija života“, roman Fannie Hurst koji je 1934. godine ekranizirao J. M. Stahl, a potom i 1959. godine Douglas Sirk, koji osim ženskih stereotipa tematizira i one rasne. Naravno, profiliranje ženskih likova uvelike je definirala i stroga cenzura holivudske produkcije kojom se počelo 1934. godine. Do tada su glavne protagonistkinje često bile posrnule i oslobođene žene, a dramatičnost njihove situacije uvelike je bila povezana s prostitucijom, ovisnošću o drogama i grešnim životom. Među prvima su bili „Madame X“ iz 1920. te „Raspuštenica“, u kojem je glumila Norma Shearer nagrađena i Oscarom.
Jedan od „najsuznijih“, ujedno i najkomercijalnijih filmova svih vremena je definitivno čuveni klasik „Zameo ih vjetar“. Ovaj film iz 1939. godine svoju popularnost duguje upravo nevjerojatnoj količini napetih izmjena dramatičnih situacija koje se nižu u trajanju od gotovo četiri sata. Emotivne trenutke uz dvoipolsatni cijuk violina u ovom slučaju prate i konstantne suze Scarlett O’Hare, razmažene, ali odvažne glavne junakinje koja vječno titra na rubu nervnog sloma. Iako ova epska tragedija spada u opća mjesta filmske povijesti, njena emotivna energija teško da je odmakla od one koju je još prije nje nudio nijemi film. Tragično-realistični filmovi zauzeli su velik dio ere nijemoga filma. Jedna od najranijih melodrama je „Bila jednom budala“ iz 1915., koja je proslavila Thedu Bara ulogom izopačene vampirice. No legendarni primjer čiste boli, neokaljane ulaskom u simboličko kroz jezik, definitivno je završna scena nijeme komedije Charlieja Chaplina „Svjetla velegrada“ iz 1931. . U čuvenoj završnoj sceni dodir ruke i sjaj u oku govore puno više od monologa okićenog jecajima, kakve je publika inače naučila slušati u scenama ovog tipa. U pitanju je samotni trenutak istine u kojem se empatičnim povezivanjem s likovima mirimo sa sobom i proživljavamo katarzu.
Osim ljubavnih prekida, susreta, rastanaka i sastanaka koji se smatraju rezerviranima za ženske suze, teme zbog kojih muškarci pristaju pokazati svoju plahu nutrinu najčešće su povezane s junačkim podvigom, nepravdom te uspješnim razrješenjem takvih situacija. U tom kontekstu, muška će publika teško odoljeti nepravedno i na smrt električnom stolicom optuženom junaku „Zelene milje“ ili tragičnoj sudbini talentirane boksačice koja karijeru završava nepokretna moleći svog trenera da joj skrati muke u filmu „Djevojka od milijun dolara“. Ako električna stolica, uništen život i karijera ne izazovu emotivnu reakciju, možda pomogne neki od muških sportova. U ovom slučaju to bi svakako mogao biti film „Rudy“ Davida Anspaugha iz 1993. godine. Osim filmova koji rasplaču i muškarce, prilično dobro prolaze i oni u kojima muškarci plaču. Među njima posebno mjesto imaju „Forrest Gump“ i „Dobri Will Hunting“. Ako je, pak, riječ o tvrdokornijoj emotivnoj blokadi, potrebno je posegnuti za težom artiljerijom kao što je završna scena kultnog „ET-ja“. Osim emocionalno nabijenog trenutka rastanka, scena nudi i svojevrstan vremeplov i povratak u 1982. godinu, koja sa sobom nosi možda pomalo ustajao, no itekako intenzivan dah djetinje naivnosti i bezbrižnosti.
Uz očite jednostavne jednadžbe za postavljanje srcedrapajuće scene, pred redatelje se postavlja jedan možda još i teži zadatak, a taj je kako istinski rasplakati glumce. U tu svrhu razvile su se brojne tehnike, od stavljanja mentola pod oči i neprekidnog „buljenja“ bez treptanja što samo tehnički tjera suze na oči, preko prisjećanja tužnih trenutaka, do nešto kompleksnijih glumačkih tehnika od kojih je možda najpoznatiji „Metoda Stanislavskog“. Prema njegovoj tehnici, glumcima se sugerira da izvode seriju fizičkih pokreta kojima će kreirati željeni emotivni odgovor, tako što pokretom svjesno ciljaju i kontroliraju svoje podsvjesne emocije. Odlučimo li se, pak, u rekreativne svrhe suzama osloboditi emotivnih boli, treba imati na umu da nisu sve suze jednake, kako po funkciji, tako i po sastavu. Ako si želite priuštiti katarzično iskustvo, takvo se što neće dogoditi štrcanjem mandarina u oči. Emotivne suze bogatije su proteinom i jedino takve rezultiraju pročišćenjem. Stoga si tu i tamo treba priuštiti emotivni krah, makar samo onaj na filmu, ako ne i prigrliti vlastiti te pustiti suzama da isperu svu bol i nagrade nas makar kratkim spokojem.
Odgledajte ove filmove i na kraju tjedna doživite katarzu:
„Sutra ću misliti o tome, sutra je novi dan…“
Završna scena čuvene ljubavno-povijesne drame iz 1939. godine „Zameo ih vjetar“ u kolektivnoj memoriji ostala je upamćena po posljednjim rečenicama glavnih protagonista. To je ujedno emotivni vrhunac najkomercijalnijeg filma svih vremena. Događa se nakon što Clark Gable u ulozi Rhetta Butlera ostavlja južnjačku ljepoticu Scarlett O’Haru uz čuvenu rečenicu: „Iskreno, draga, baš me briga“, a ona na to zatvori film s ništa manje legendarnom izjavom: „Sutra ću misliti o tome. Sutra ću pronaći način da ga vratim. Na kraju krajeva, sutra je novi dan...“
Gubitak ljubavi života dobroćudnog naivca
Američka tragikomedija „Forrest Gump“, snimljena 1994. godine po istoimenom satiričnom romanu Winstona Grooma, donosi priču o mentalno zaostalom junaku koji pukim slučajem upozna mnoštvo slavnih ljudi i sam postane uspješan i slavan, dok se cijeli njegov svijet vrti oko Jenny, djevojke iz djetinjstva. Sasvim nenadano Jenny se jednog dana pojavi pred Forrestovom kućom, očajna za novcem, te provedu nekoliko dana zajedno. Kao što se tajnovito pojavila, Jenny je jednako naglo i nestala. Nekoliko godina poslije javila mu se te nakon što ju je našao Forrest otkriva da Jenny odgaja njihovog zajedničkog sina, ali i da je bolesna. Emotivni vrhunac filma je trenutak kada Tom Hanks u ulozi Forresta donosi cvijeće na Jennyin grob i kroz suze joj priča o tome kako odgaja njihovog malenog Forresta.
Katarzično otpuštanje traume iz djetinjstva
Osim kod kritičara, američka drama „Dobri Will Hunting“ doživjela je i izniman uspjeh kod publike. Tijekom kinodistribucije film je zaradio preko 225 milijuna dolara, čak dvadeset i dva puta više od svog inicijalnog budžeta. Glavni lik je buntovni mladić koji ima izrazito visok kvocijent inteligencije, no umjesto da studira na prestižnom fakultetu, on tamo radi kao domar. Najemotivniji trenutak filma je čuvena „It’s not you fault“ scena u kojoj Will Hunting (Matt Damon) i profesor Sean (Robin Williams) priznaju jedno drugom da su bili zlostavljani u djetinjstvu. A katarza koja će uslijediti nakon što Sean uporno ponavlja „Nisi ti kriv“ trenutak je potpunog gubitka svake kontrole i mogućnosti potiskivanja emocija u maestralnoj izvedbi plača Matta Damona koja tjera suze na oči bez obzira na to koliko ste puta gledali film.
Gomilanjem gubitaka do iskonske katarze
Sportska drama Clinta Eastwooda „Djevojka od milijun dolara“ donosi priču o istrošenom boksačkom treneru koji počinje trenirati amaterku Maggie (Hilary Swank) koja ubrzo postiže uspjeh, no usred jednog meča zbog nedozvoljenog poteza svoje suparnice pada i povrijedi vrat te ostaje paralizirana od vrata naniže. To je početak njene agonije, ali i emotivnih previranja njenog trenera kojeg glumi Clint Eastwood, a koji je u njoj pronašao zamjenu za svoju kćer s kojom nije u kontaktu. Unutarnji konflikt i bujica emocija događaju se kada Maggie zamoli svog trenera da joj skrati muke. Najemotivniji trenutak u filmu događa se prije nego što Eastwood zatvori dovod zraka, kada otkriva Maggie značenje nadimka kojim ju je oslovljavao; fraza na irskom Mo Cuishle znači „moja draga, moja krv“.
Dobroćudni div nepravedno osuđen na smrt
Američka drama iz 1999. godine „Zelena milja“ ekranizacija je istoimene knjige Stephena Kinga i donosi priču o zatvorskom čuvaru koji se susreće s nevinim zatvorenikom osuđenim na smrt koji ima čudesne iscjeliteljske moći. Osuđenik, čiju ulogu tumači Michael Clarke Duncan, zatvoren je zbog silovanja i umorstva dviju djevojčica, a emotivni naboj gradi njegova nevina dobroćudnost koja je u nesrazmjeru s navodnim zločinom. Iako tijekom cijelog filma višestruko manifestira svoju dobrotu pomažući i iscjeljujući druge, među ostalim i zatvorskog čuvara i miša, njegova sudbina je zapečaćena. Sama scena čina smaknuća gledatelju omogućuje da zajedno sa svim zatvorskim čuvarima zaroni u tugu zbog nepotrebne smrti tog dobroćudnog diva koji je mnogima pomogao.
Univerzalna priča o prijateljstvu
Jedan od najuspješnijih filmova svih vremena, koji je dobio četiri Oscara, ali i 435 milijuna dolara, čuveni „ET“ rezultat je djetinje mašte redatelja Stevena Spielberga koji je zbog bolnog razvoda svojih roditelja stvorio svog imaginarnog prijatelja. Priča o izvanzemaljcu ET-ju univerzalna je priča o prijateljstvu koja je u stanju razgaliti gotovo svakoga. Emotivni vrhunac filma događa se u trenutku opraštanja kada ET kaže Elliottu: „Bit ću ovdje“ pokazujući svojim užarenim prstom na Elliottovo srce. Mnogi gledatelji su u ET-ju pronašli brojne dodirne točke s Isusom Kristom, kao što je užareno srce na nekim prikazima Krista, sposobnost izlječenja, bijeg pred vlastima, smrt i uskrsnuće prije uzlaska na nebo.
