Book: Kako je nastao vaš “world open space” ured?
Ljubav prema putovanjima postoji dugi niz godina, a moje prvo veliko putovanje od tri mjeseca bilo je prije 15 godina u jugoistočnu Aziju. Takve destinacije u to vrijeme baš nisu bile tako popularne kao danas pa su me naši ljudi gledali u čudu kada bih govorio o tome. Vijetnam, Kambodža, Laos, čak i Tajland kakav sam tada vidio nije bio razvijen, ali uživao sam u toj različitosti i iskrenosti lokalaca kakvu je danas teško opet doživjeti jer se svijet promijenio.
Plaža Phi Phi tada je bila potpuno prazna, a sve države obilazio sam lokalnim vlakovima i busevima za samo nekoliko dolara. Znalo se dogoditi da sam se vozio s lokalcima koji su sa sobom vukli živu perad pa se kokodakanje čulo cijelu noć, ali to su čari koje nikada neću zaboraviti. Smatram se sretnikom što sam neke države upoznao u njihovu izvornom obliku.
Kada sam počeo raditi, svaki godišnji odmor koristio sam za odlazak na daleke egzotične destinacije. Iako društvene mreže tada nisu bile toliko aktualne, ljudi su me često pitali za savjete. Nakon što sam mjesto direktora digitalnog razvoja i informatike zamijenio ovim poslom, imao sam neku viziju. Andrea je također odmalena putovala jer je pjevala u djevojačkom zboru Zvjezdice pa je kao mlada djevojka proputovala države poput Malezije, Australije, Amerike, Rusije i mnoge druge. Nas dvoje jednostavno smo bili dobitna kombinacija za sve što je slijedilo. Krenuli smo malim koracima, a danas, osim što putujemo, zajedno imamo digitalnu agenciju Iluminol te vodimo društvene mreže i marketinšku strategiju za dosta velikih klijenata. U sve to uvrstili smo i profesionalnu videoprodukciju pa na putovanjima kreiramo i sadržaj za naše klijente.
Mnogo se toga razvijalo i spontano, a u korist nam je išao smjer u kojem su se razvijale društvene mreže, kao i činjenica da se našim followerima sviđalo ono što radimo.
Book: Kad se osvrnete, koliko je teško bilo napustiti sigurnu zonu? Mislite li da to mogu svi ili je to stvar duha?
Mislim da je vrlo malo ljudi koji bi bili spremni na ovakav način života. Andrea i ja smo, uz sve navedeno, bili i pratitelji na putovanjima gdje smo bili zaduženi za grupe od 30 ljudi na određenoj destinaciji. Već nakon nekoliko dana većini tih ljudi nedostaje njihov krevet, kafić u kojem piju kavu, trening, prijatelji i rutina bez koje postaju nervozni.
Rijetko možemo nešto planirati i propustili smo mnogo rođendana, svadbi i obiteljskih događanja, a to nas uvijek rastuži. Posjetili smo i mnogo opasnih destinacija u kojima neke situacije nabiju nervozu, a znate da nemate koga nazvati ako se nešto dogodi. Nekada smo umorni od svih aktivnosti, a znamo da nas kada se vratimo u smještaj čeka hrpa obaveza poput editiranja videa, objavljivanja slika, povratne informacije klijentima o sadržaju itd. Ljudi vide samo finalni produkt ovoga posla, a to je lijepa slika. Naravno, nitko nema percepciju o tome koliko truda stoji iza svega, kao i da nije sve ružičasto.
Book: Prošli ste od šatora do superekskluzivnih hotela, resorta i brodova. Je li i dalje jednak gušt zapaliti logorsku vatru i spavati u šatoru, kao i uživati u luksuzu i hedonizmu koji pruža delux usluga?
Svaka avantura ima svoje čari. Andrea i ja spavali smo jednu noć u srcu Amazone u visećoj vreći za spavanje (hammock). Uz nas su bili vodič i još jedan par, a Andrea je spavala prvi red do prašume jer sam ja izabrao hammock koji je visio u sredini. I danas mi to predbacuje, a onda se počnemo smijati kad se sjetimo da te večeri ni kerozinom nismo više od sat vremena uspjeli zapaliti vatru kako bismo ispekli kokoš na ražnju i pripremili si večeru. Vlažnost zraka u Amazoni premašuje 90% pa kada smo kokoš jedva ispekli, počeli smo je trgati kao pravi divljaci.
Jednom, dok smo bili na road tripu po Americi, kasno smo stigli u NP Grand Canyon gdje inače postoje kućice sa smještajem. Te su večeri sve bile zauzete i kako više nismo mogli voziti, odlučili smo prespavati u crvenom mustangu (rent-a-car) na parkingu. Usred noći probudila su nas dva šerifa s pištoljima i svjetlima uprtim u nas pa smo morali izići iz auta podignutih ruku. Sve je dobro završilo, ali kada vas dva šerifa probude držeći pištolje, nije vam svejedno.
No volimo i luksuz, naravno, kao i svatko. Zahvaljujući nekim suradnjama zaista smo se osjećali kao najveći VIP gosti. Jednom prilikom, čim je avion sletio, posebna pratnja ušla je u avion po nas. Imali smo poseban prijevoz, nismo morali čekati redove, a u hotelu s pet plus zvjezdica u tri ujutro pripremili su nam mini švedski stol. I na kruzeru smo imali ultra VIP tretman. Što smo stariji, više težimo sigurnosti i lagodnosti kada je riječ o smještaju pa ipak biramo malo bolje.
Ali poanta je da nas smještaj nikada ne ograničava i da se uvijek možemo prilagoditi situaciji. Naravno, nekada ciljano biramo ovaj robinzonski, potpuno avanturistički i nepoznat doživljaj.
Book: Čemu su vas putovanja naučila?
Strpljenju i međusobnom razumijevanju. Bilo je mnogo situacija u kojima smo naučili da nervozom i panikom ništa nećemo postići. Naučili smo da za sve postoji rješenje i da ćemo ga na teži ili lakši način pronaći.
Također, prije bismo možda burno reagirali i propustili neku priliku jer smo bili u svađi. Više si to ne dopuštamo jer znamo da će ishod za dva sata biti isti kao i nakon pet minuta te da je sve stvar ega. Rekli bismo da smo naučili upravljati egom. Osim svega navedenog, više poštujemo različitosti, nikoga ne osuđujemo i promijenili smo pristup putovanju. Više se ne trudimo obići sve glavne atrakcije koje internet nudi, nego se trudimo propješačiti što veći dio grada i zaustavljati se na mjestima koja nam privlače pozornost ili zato što se lokalci ondje okupljaju.
Putovanja su nas naučila da očekujemo i istražujemo više, da se radujemo novim informacijama, pretvorila su nas u pripovjedače. S obzirom na to da stalno putujemo, postali smo i eksperti za hranu, bolje poznajemo geografiju, znamo više o drugim kulturama, bolje se snalazimo u nepredviđenim situacijama, a inteligencija snalaženja postala nam je iznimno visoka. Putovanja te izdižu iznad materijalnih vrijednosti i u prvi plan stavljaju sve ono što je zaista važno i za što vrijedi živjeti.
Book: Vaših TOP 5 naj lokacija...
Tajland - Bangkok i otoci - gradovi koji nikada ne spavaju i čiji street food smatramo umjetnošću.
Južna Koreja - Seoul - grad koji najviše živi noću, a nudi toliko neobičnih lokacija koje valja istražiti da vam ni sekundu neće biti dosadno. Neke od stvari koje smo ovdje vidjeli su Rakun bar (pijete kavu s rakunima), Poo Poo Land (muzej kakice), možete pronaći i muzej penisa itd. Odlična ponuda street fooda, klubova, barova i zabave. Ovdje smo najviše zavoljeli karaoke u kojima smo se okušali još u Japanu, ali u Koreji smo se zarazili i odlučili kupiti mikrofon.
Sjeverna Amerika – obožavamo je zbog nacionalnih parkova kojima smo očarani. Nije tipičan primjer kaotičnih država, ali nudi šarolikost i sadržaj na svim poljima, samo u sređenim uvjetima.
Sejšeli - rajske pješčane plaže i tirkizno more, a nema gužve. Također, ovdje smo se zaručili pa nas vežu lijepe uspomene.
Mauricijus - kao i Sejšeli, ali ne možemo se odlučiti koji nam je draži.
Book: Najluđe iskustvo koje ste doživjeli...
Amazona, u svakom smislu. Osim što smo pet dana bili u srcu prašume bez interneta i daška civilizacije, lovili smo piranje, kajmane i spavali u surovoj divljini u hammocu. Nikada nismo vidjeli toliko zvjezdano nebo kao u Amazoni i zauvijek ćemo pamtiti taj poseban odnos s prirodom koji smo tada osjetili bez interneta i društvenih mreža.
Book: Najdraža ljudska priča...
Etiopija mi je najdraža država. Prvi sam je put posjetio prije 12 godina. Među ostalim, na ruci imam tetovažu dviju djevojčica iz plemena Mursi s kojima sam se tada fotografirao, a one se nisu odvajale od mene. Bijelci su tada bili prava rijetkost u Etiopiji pa sam im bio zanimljiv zbog drukčijeg izgleda. Prošle sam godine ponovno išao u Etiopiju i pronašao djevojku koju imam tetoviranu na ruci. Kada sam došao u isto selo, lokalci su je prepoznali i doveli. To je sada djevojka koja studira i živi u iznimno teškim uvjetima. Ne možete ni zamisliti koliko se osjećaja izmiješalo u meni i koja mi je čast bila novčano pomoći toj djevojčici. Cijela grupa ljudi sa mnom je plakala i mislim da smo joj neočekivano olakšali život donacijama koje su nama bile ništa, a njoj će puno pomoći. Takve me stvari uvijek iznova podsjete zašto putujem.
Book: Posjetili ste i Sjevernu Koreju, kakvi su dojmovi?
Da, napokon smo posjetili i najzatvoreniju državu svijeta u koju smo otišli s tisuću pitanja i vratili se s tisuću više. U državu ne možete ući samostalno nego putem agencija, gdje vas dan prije polaska upute u sva pravila koja morate poštovati. Ovdje ne vrijedi “Pravila su tu da se krše” - jer su ulozi preveliki. U programu postoji opcija dolaska vlakom, što traje približno 24 sata, ili vožnja avionom od dva sata, a kreće se iz Pekinga. Izabrali smo vlak kako bismo vidjeli unutrašnjost države.
Unutrašnjost i sela vrlo su siromašna i apsolutno svi rade na poljima. Dječica se brčkaju u rijekama, a žene rade sve poslove kao i muškarci pa ćete ih vidjeti kako miješaju beton, dodaju cigle ili rade asfalt.
Pjongjang je već druga priča, grad izgleda moderno i vrvi ljudima. Automobila nema puno i parne tablice voze parnim datumima, a neparne neparnima. Dječja igrališta puna su djece pa je ukupan dojam da ljudi u gradu žive puno bolje od onih na selu, ali ih se i više provjerava. Najbolje žive znanstvenici, liječnici i vojnici na visokim položajima, oni dobivaju mnogo državnih povlastica. Ljudima je onemogućen pristup internetu i vjeruju u ono što im se kaže, pa su čak i naši vodiči uvjereni da je Sjeverna Koreja nekoliko puta osvojila svjetsko nogometno prvenstvo. Mogu se čak kupiti razglednice s peharom. Sve je podređeno vječnom predsjedniku Kim Il-Sungu, a nakon toga generalu Kim Jong-ilu čije skulpture i slike stoje na svim državnim zgradama i na svakih nekoliko metara.
Naše su večere bile obilate i moglo se osjetiti da je mnogo toga režirano kako bismo dobili drukčiju sliku. Kada bismo išli nekamo na izlet, sjedili su ljudi na “pikniku” s hrpama hrane na podu. To je vrlo kontradiktorno jer država ljudima daje 300 grama hrane po danu (što je najmanja porcija hrane od svih država na svijetu), a onda mi zateknemo takve prizore - teško.
No oduševio nas je Mass Games, odnosno najmnogoljudniji performans na svijetu. Cijela izvedba izmamila nam je suze na oči i nismo mogli vjerovati što ljudi sve mogu. Uigranost 100.000 ljudi ostavi vas bez teksta, a njihove akrobatske i pjevačke sposobnosti te svi performansi ubrajaju se sigurno u svjetski vrh.
Zaista smo uživali u svemu i voljeli bismo se vratiti još puno puta. Ta je država zaista misterij i nikada nismo bili toliko zbunjeni onim što smo pročitali i onim što smo vidjeli, kao i s onim što nam je servirano. Država je iznimno lijepa, ali na neka pitanja zaista nemamo odgovore.
Book: S obzirom na to da ste oboje nomadskog duha, kako izgleda vaš razgovor o tome da se jednom možda skrasite na nekome mjestu?
Sigurno će doći vrijeme kada nećemo moći ovoliko putovati, pogotovo kada proširimo obitelj, ali znamo da će nam život uvijek biti dinamičan i voljeli bismo i našoj djeci pokazati što više.
Ne razmišljamo o lokacijama, ali još vjerujemo da u Hrvatskoj možemo nešto postići, a tu nam je i obitelj pa se nadamo da bi neka kućica mogla niknuti u našim krajevima. Iako, nikada se ne zna što sutra donosi.
Book: Kako funkcionirate vas dvoje? Što napravite kad se posvađate ili imate različite interese? S obzirom na to da ste na putovanju osuđeni jedno na drugo, pretpostavljam da se ne možete samo okrenuti i nastaviti po svom.
O tome bi se mogla napisati knjiga. Kao što sam spomenuo, ego je u našoj vezi pao u drugi plan, a kompromis u prvi. Pokušavamo udovoljiti jedno drugome i kada za određene stvari imamo drukčije interese, nađemo se negdje na pola puta ili uložimo više truda pa oboma ispunimo želju. Svađe rješavamo odmah jer znamo da ćemo si pokvariti dan i doživljaj neke lokacije ili iskustva ako smo ljuti i imamo gorak okus u ustima.
