Tu svaka soba ima svoju priču. Svaka priča je legendarna, no samo manji broj njih je poznat. Danas su hodnici hotela Chelsea prekriveni prašinom. Na stotine slika koje su krasile zidove pohranjene su u nekom spremištu. Vrata koja vode do napuštenih soba su oličena i zaštićena lokotom. U hotelu zatvorenom 2011., prvi put u 106 godina, još do prije dvije godine živjelo je nekoliko preostalih stanara koji su hodnicima prolazili poput duhova. Oni su promatrali radnike kako ruše antikne pregrade, vitraže pa čak i čitave zidove. Prastare cijevi pucale su tijekom renovacije, poplavljujući sobe i stanove. Novi vlasnici ovog kultnog hotela rekli su da je zgrada postala opasna za život. Neki stanari vjeruju kako ih se nasilu tjeralo van i da će Chelsea kakav su poznavali njegovi slavni stanari, od Sherwooda Andersona i Thomasa Wolfea do Sida Viciousa i Jaspera Johnsa, uskoro nestati zahvaljujući pohlepi gradskih trgovaca. Distopije su uvijek počinjale kao utopije, pa ni hotel Chelsea nije nikakva iznimka. Iako u svom sadašnjem stanju nevjerojatno sliči na Bradburyjevu zgradu u Los Angelesu pretvorenu u Blade Runner, Chelsea je prvotno stvoren kao socijalistička utopijska komuna.


Njegov arhitekt Philip Hubert odrastao je u obitelji posvećenoj teorijama francuskog filozofa Charlesa Fourniera, koji je predložio konstrukciju samostalnih nastambi koje će udovoljiti svakoj profesionalnoj i osobnoj potrebi svojih stanara.

Nakon kraha burze 1873. Hubert je zaključio da je New York spreman za svoj vlastiti fournierski eksperiment i razvio plan za izgradnju kooperativnih stanova u New Yorku. Stanari bi na taj način uštedjeli novac dijeleći gorivo i usluge. Hubertove kreacije bile su nevjerojatno uspješne, baš kao i Chelsea koji je otvoren 1884. godine. Nastavljajući s Fournierovom filozofijom, Hubert je rezervirao stanove za ljude koji su gradili zgradu: električare, fizikalce, dizajnere interijera i vodoinstalatere. Te je najamne radnike okružio piscima, glazbenicima i glumcima. Gornji kat je bio dom za više od 15 umjetničkih studija. Slike iz umjetničke škole Hudson River visjele su u blagovaonicama, a hodnici i stropovi bili su ukrašeni prirodnim motivima. S 12 katova, Chelsea je bila najviša njujorška zgrada. Ali Hubertov grandiozni eksperiment bankrotirao je 1905. i Chelsea je pretvoren u luksuzni hotel koji su redovito posjećivali Mark Twain, William Dean Howells i slikar John Sloan. Od samih početaka privlačio je književnike, umjetnike i glazbenike.

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 


Među slavnim gostima bili su i Lillie Langtry, Frida Kahlo, Mark Rothko i Edith Piaf. Da ne bi izgledalo kako su mu gosti bili isključivo umjetnici i njima slični, spomenut ćemo da su u nekim sobama nakratko boravili i preživjeli s Titanica te britanski vojnici koji su se iskazali u Prvome svjetskom ratu. Nakon Drugoga svjetskog rata, kako je hotel propadao, a cijene soba padale, počeo je privlačiti Jacksona Pollocka, Jamesa T. Farrella, Virgila Thomsona, Larryja Riversa, Kennetha Tynana, Jamesa Schuylera i Dylana Thomasa, čija je smrt 1953. dodatno povećala legendu o ovome hotelu („Popio sam 18 čistih viskija, mislim da je to rekord“, rekao je Thomas nakon što je strusio bocu Old Grand-Dada posljednjeg dana svog života).


Čuveni pisac Arthur Miller doselio se u sobu 614 nakon razvoda od Marilyn Monroe. Bob Dylan je legendarnu „Sad Eyed Lady Of The Lowlands“ napisao u sobi 211, Janis Joplin oralno je zadovoljila Leonarda Cohena u sobi 424, a sam čin je ovjekovječen u pjesmi „Chelsea Hotel #2“ („…pričala si tako hrabro i tako neodoljivo/pušeći mi na nepospremljenom krevetu…“). Sid Vicious je izbo nasmrt Nancy Spungen u sobi broj 100. Arthur C. Clarke napisao je u ovom hotelu svoju „Odiseju u svemiru“, William Burroughs „Treći um“, a Jack Kerouac proveo je jednu strastvenu noć s Goreom Vidalom. Andy Warhol je 1966. u ovom legendarnom hotelu snimio dijelove filma „Chelsea Girls“. Madonna, bivša stanarka hotela, 1992. snimila je fotografije za svoju knjigu „Seks“. Christo i Jeanne-Claude jednom su prilikom ukrali kvaku iz kupaonice za potrebe svog umjetničkog projekta – kvaka je danas stalni izložak kolekcije muzeja Hirshhorn.

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 
Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 


U svojih zadnjih 50 godina, Chelsea je djelovao kao neformalna umjetnička kolonija. Umjetnici su slikama plaćali stanarinu ili boravili besplatno, subvencionirani od strane problematične djece ultrabogataša – još jedne demografske skupine koja je povijesno bila vezana uz hotel. Turisti iz cijeloga svijeta plaćali su kako bi dobili mogućnost da sjednu na truo i prašnjavi krevet. Kustos ovog živućeg muzeja, osoba odgovorna za to tko će imati pravo odsjesti u hotelu i po kojoj cijeni, bio je Stanley Bard. Njegov otac David bio je jedan od triju partnera koji su 1943. kupili propadajući hotel. Hodajuća institucija, bio je prozivan svakako – od najdražeg gazde u povijesti do najvećeg gnjavatora zvijezda svih vremena. No prije sedam godina, nasljednici drugih dviju obitelji koje su bile vlasnici hotela natjerali su ga da se odrekne hotela jer su Chelsea željeli prodati unatoč njegovu protivljenju. Tri godine nakon toga Chelsea je prodan magnatu u prodaji nekretnina Josephu Chetritu za približno 80 milijuna dolara. Chetrit, koji je odbio razgovarati s medijima, brzo je prodao nekretninu lancu boutique hotela King & Grove, koji su uložili 40 milijuna dolara u obnovu hotela.


No, niti grandiozna obnova nije išla najbolje. Neki od preostalih stanara optuživali su tada Chetrita da ih je pokušao zastrašiti kako bi napustili stanove, te su podignuli tužbe zbog navodne opasnosti od urušavanja i prijetnji. Nastojanja stanara privukla su potporu brojnih nekadašnjih stanara, povjesničara i lokalnih političara. Inače, hotel je bio očajničko utočište svoj sili mladih, darovitih ljudi raznih profila koji su se u njega tiskali u želji za afirmacijom. Gitarističke protuhe i omamljene ljepotice u viktorijanskim haljama, pjesnici - narkići, dramski pisci, propali filmaši i francuski glumci... Svi su ovdje postajali netko, premda su u vanjskome svijetu bili ništa. Sumnjamo da će se ikad ponoviti povijest ovog legendarnog hotela jer želja za profitom uvijek je bila ispred ideala.

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia 

Kultno mjesto gdje zidovi pričaju
Profimedia