Vodeći hrvatski lifestyle magazin StoryBOOK nastavlja promovirati skrivene talente u sklopu novog projekta StoryBOOK #storytellers. Projekt će okupljati mlade i uspješne ljude čiji vibrantni životi pišu priče na Storybookov način. Predstavljamo mladu slikaricu, studenticu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koja svojim radovima moćnih kolorita i velikih formata projicira energiju generacije
BOOK: Najprije te moramo pitati odakle crpiš inspiraciju za te vibrantne kolorite.
Volim fotografirati, zapisivati i skicirati sve što me inspirira, a to su uglavnom prizori uoči zalaska ili izlaska sunca. Boje koje se tada izmjenjuju možemo vidjeti samo nakratko, a intenzivne su. Čak i ako je referenca/skica prizora koji slikam siva i tmurna, pokušavam slojevima boje udahnuti malo te titravosti i jačine.
BOOK: S obzirom na internet, stvara li ti problem što smo u današnje vrijeme svi, od vizualnih umjetnika do onih koji se izražavaju glazbom ili riječima, izloženi raznim utjecajima? Koliko je izazovno ostati autentičan?
U posljednje vrijeme dosta razmišljam o tome koliko sam zapravo sretna što sam odabrala baviti se slikarstvom, nečime što zahtijeva izolaciju od interneta, ekrana i distrakcija, barem nekoliko sati na dan. Prevelika dostupnost svega može biti pozitivna, no uglavnom se dogodi da nemamo gdje ni kako filtrirati toliko informacija. Iako je gotovo nemoguće ne pasti pod utjecaj svakodnevnog skrolanja Instagramom, u radu mi pomaže što u početnoj fazi ne gledam ničije radove, ne želim promatrati stilove, skiciram i zapisujem čega se sjećam, ono što sam vidjela uživo, a ne preko ekrana.
BOOK: U čijoj si klasi stasala na ALU i koga bi od svjetskih autora odabrala za mentora?
Trenutačno sam na diplomskom studiju u klasi profesora Igora Rončevića, na preddiplomskom studiju to je bio profesor Zoltan Novak, gdje sam dijelila klasu s Apolonijom Lučić. Smatram da je osoba uz koju stvaraš često najveća potpora i mentor jer vidiš nečiji proces rada i razmišljanja svakodnevno. Mislim da ne mogu izdvojiti jednu osobu koju bih željela imati kao mentora, volim upoznavati i učiti od ljudi i koji se ne bave umjetnošću, no kad je riječ o muralu, koji me privukao posljednjih nekoliko godina, impresionirao me španjolski umjetnik Aryz količinom i lakoćom kojom slika, odnosno crta.
BOOK: Svaka šetnja hodnicima zagrebačkog ALU posebno je iskustvo, a uz zanimljive artefakte mogli smo primijetiti i kineske studente. Jesi li sudjelovala u nekoj od studentskih razmjena ili umjetničkih rezidencija u svijetu?
U sklopu Erasmusa provela sam semestar na razmjeni, nakon toga odradila sam i praksu Erasmus +, a ožujak ove godine provest ću na rezidenciji De Liceiras 18 u Portu u Portugalu. Jedan semestar treće godine bila sam u Belfastu u Sjevernoj Irskoj na Ulster Universityju, što je bilo odlično iskustvo naći se negdje dulje potpuno sam, govoriti drugim jezikom i vidjeti kako funkcioniraju fakulteti izvan Hrvatske. Praksu sam odradila u umjetničkoj rezidenciji GlogauAir u Berlinu, gdje sam najviše radila u organizaciji. Biti “intern” odlično je iskustvo jer ti pruža priliku da naučiš kako se stvari odvijaju s “druge strane”, u samoj pripremi radova i izložbi, promatranju različitih umjetničkih pristupa, a i da sam shvatiš na koliko si toga spreman.
BOOK: Tvoj su medij tradicionalne slikarske tehnike i veliki formati, radiš čak i murale. Bi li ti mentalno bilo teško prebaciti se na digitalno?
Zapravo sam prije murala i slikanja uljem najviše radila digitalno. Sjećam se umjetnice Loish koja me tada najviše inspirirala. Znam da mnogo ljudi odbija raditi digitalno jer “gubi čar”. Slažem se da je potpuno drukčije i izazovnije iskustvo imati pred sobom zid, sunce, boju i kistove, ali ne bih umanjivala ičiju vrijednost. Mislim da se jednaka vještina i znanje zahtijevaju za obje tehnike kad je riječ o nekim osnovnim pravilima u crtanju, odnosno slikanju. Murali su možda veći izazov jer su odmah vidljivi javnosti, ne želiš pogriješiti i uglavnom te netko neprestano gleda dok radiš, što može stvoriti mali pritisak. Tu je i rok u kojem rad treba biti gotov, a uglavnom i novac za materijal koji bi trebalo opravdati. No uzbudljivo je, upoznajem nove ljude i vidim nova mjesta, to je najbolje kod slikanja murala. I taj osjećaj nakon što se i fizički i psihički izmoriš stvaranjem umjetničkog rada.
BOOK: Studiranje na umjetničkoj akademiji u malim klasama i prostranim atelijerima je prekrasno, tu ste “zatočeni” i potpuno slobodni u stvaranju onoga što najviše volite. No, promatrajući s ekonomske strane, hrvatsko tržište nije veliko. Razmišljaš li nakon završetku studija plasirati svoje radove i pokušati na nekom tržištu? I koje bi to bilo da možeš birati?
Studiranje na umjetničkoj akademiji pomalo je utopijski, još si u tom sigurnom prostoru, nitko ne zna točnu formulu kako nastaviti poslije diplome i mislim da je to dosta individualno, ovisno o životnom stilu koji ti odgovara. Definitivno bih voljela ostvariti suradnje izvan Hrvatske i trenutačno bih išla kamo god me privuče projekt. Još nisam sigurna da kod nas mogu naučiti kako živjeti od slikarstva bez prevelike panike i neizvjesnosti – nadam se da sam u krivu.
BOOK: Možeš li nam navesti neke umjetnike starije generacije kao primjere onoga što bi voljela ostvariti? Tko, prema tvojemu mišljenju, ima najbolju priču?
Često se sjetim intervjua Davida Hockneyja u kojemu govori o tome kako je naslikao “A Bigger Grand Canyon” te o važnosti promatranja i doživljaja bez fotoaparata i referenci. Iskreno, oduvijek su me više inspirirali glazba, film, mjesta koja sam posjetila... Volim čuti priču i od ljudi iz susjedstva i od vrhunskog umjetnika. Svatko ima drukčiji pojam uspjeha, a za mene to je uravnoteženost. Divim se svakome tko se izborio raditi ono u čemu uživa, takve me priče inspiriraju. Oduvijek sam se bavila umjetnošću i sve gledam kroz taj filtar pa mi je zanimljivo čuti ljude izvan svijeta slikarstva kako pronalaze smisao u drukčijim zanimanjima. Nekad mi je neshvatljivo kako ti jednostavno ne dođe uzeti olovku u ruke i “šarati” nakon što nešto vidiš ili doživiš, ali način razmišljanja može biti dosta blizak umjetničkom a da to ne nazivaju umjetnošću.
BOOK: Što slušaš dok radiš, što čitaš dok se opuštaš, koji ti je film vizualno najdojmljiviji u posljednje vrijeme?
Važno mi je pripremiti prostor za radnu atmosferu, ali shvatila sam da mi slaganje liste pjesama oduzima previše vremena. Volim slušati glazbu s KEXP-a. Super je biti u klasi/studiju s nekim tko voli glazbu pa sam studiranje provela uz Nicka Cavea, Morcheebu, Kyuss, Aliciu Keys, a ponekad i (stariji) Magazin, kombinacije su beskonačne. Posljednje tri knjige koje sam pročitala bile su Murakamijeve. Film koji mi uvijek prvi pada na pamet ako treba imati poveznicu sa slikarstvom jest “Buffalo 66’’ Vincenta Gallova, a posljednji vizualno najdojmljiviji koji sam pogledala je “Tuga i slava” Pedra Almodóvara.
BOOK: Kako zamišljaš idealan imaginarni prostor u koji bi smjestila neke svoje radove?
Bijeli i čist s dobrim osvjetljenjem, to je sve što želim.
Razgovarala: Vanja Ljubić
Fotografije: privatna arhiva
