Jelena Pervan, autorica brojnih slikovnica, od kojih su omiljene one o šašavim bakterijama Mrljeku i Prljeku, izgradila je Kuću od priča. Riječ je o originalnim programima kreativnog pisanja za školarce, posebnim programima za predškolce te programu senzoričkog pripovijedanja za djecu s teškoćama u razvoju
Book: Kuća od priča - otkrijte nam kako ste je gradili, tko u njoj živi, tko je sve dobro došao?
Kuća od priča stvarala se godinama. Kao autorica dječjih knjiga česta sam gošća knjižnica, škola i vrtića diljem Hrvatske. Na tim druženjima susrećem različitu djecu - onu koja vole čitati, ali ne vole pisati, onu koja vole pisati, a čitanje im je naporno, onu koja misle da ne vole ni jedno ni drugo. No sva djeca vole priče - u filmovima, kazališnim predstavama, igricama, knjigama... Družeći se s klincima, počela sam pomalo otkrivati kako im približiti knjigu. Humor je prvi na listi.
Pisanje je pak većini djece asocijacija na školu, obveze i nešto što se mora. Iskušavala sam razne varijante radionica kreativnog pisanja dok nisam došla do recepta koji odgovara i meni i djeci. Želja mi je bila osmisliti programe koji će djeci pomoći da zavole čitanje i pisanje, i to stvarajući vlastite priče u dobrom društvu vršnjaka. Ima nešto čudesno u procesu stvaranja priče što djeci daje onaj slatki osjećaj u trbuhu. A taj dobar osjećaj u nama važan je jer nas smiruje, veseli i govori nam da samo ondje gdje trebamo biti. Da smo doma.
To je i bila moja želja, stvoriti Kuću od priča, odnosno dom u koji su dobro došla sva djeca koja vole smišljati, pričati i pisati priče, ali i ona djeca koja se u priče tek trebaju zaljubiti.
U Kući od priča održava se nekoliko redovitih programa, kao što su tromjesečni program kreativnog pisanja “Ups! Upao sam u priču” za djecu od drugog do šestog razreda osnovne škole, zatim program senzoričkog pripovijedanja “Leti, leti, priča” namijenjen djeci s teškoćama u razvoju te program “Pričanac” na koji dolaze djeca vrtićke dobi. Osim redovitih programa održavaju se i jednodnevne tematske radionice pisanja kao i pričaonice za djecu vrtićke dobi.
Book: Posebno je zanimljiv vaš jedinstven program senzoričkog pripovijedanja za djecu s teškoćama u razvoju.
Kad sam prije nekoliko godina počela odlaziti u rehabilitacijske centre kako bi djeci pričala priče, upala sam u tu priču kao padobranac, bez ikakvog znanja o teškoćama koje su preda mnom. Smatram da je to bilo najbolje što mi se moglo dogoditi. Tako sam pred sobom uspjela vidjeti djecu. Ne djecu s ovim ili onim sindromima ili teškoćama, nego djecu. I danas im pristupam na isti način jer to i jesu djeca koja imaju svoje potrebe, svoj karakter, emocije i želje kao i sva druga djeca. Razlika je u načinu na koji komuniciraju s nama. Također, djeca s višestrukim teškoćama u razvoju drukčije percipiraju priču i trebaju određenu prilagodbu kako bi je razumjeli. Senzoričko pričanje priča podrazumijeva pripovijedanje jednostavnih rečenica koje prati neka senzorička radnja. Takve priče prepune su rekvizita koje utječu na sva osjetila i djeci pomažu doživjeti priču, čak i ako je ne mogu čuti ili vidjeti.
Ljudi kojima dugujem veliku zahvalu su rehabilitatori i radni terapeuti Dnevnog centra za rehabilitaciju Mali dom kao i njihovi korisnici, s kojima se već nekoliko godina družim i uz koje učim o pristupu i radu s djecom s višestrukim teškoćama. Jednom mjesečno u Dječjoj knjižnici Marina Držića sastajem se i sa školarcima Centra za odgoj i obrazovanje Goljak s kojima provodim isti program, a ponudila sam ga i u svojoj Kući od priča. Riječ je o djeci s višestrukim teškoćama u razvoju, uglavnom neverbalnoj djeci, a jednu grupicu mojih polaznika čine visokofunkcionalni školarci s poremećajem iz autističnog spektra s kojima radim malo pojačan program, u dogovoru s njihovim roditeljima koji su mi velika podrška u radu.
Book: Koji je cilj tog programa, koji su benefiti i rezultat koji se teži postići?
Roditeljima uvijek naglašavam da radionice senzoričkog pripovijedanja nisu terapija nego zabava i prilika da se djeca druže s vršnjacima u opuštenom okruženju uz priču. Terapijskih sadržaja imaju napretek, a jako se vesele slobodnim i kreativnim aktivnostima koje ih opuštaju. Najveća dobrobit tog programa svakako je stvaranje odnosa među djecom i vježbanje socijalne interakcije, što je nekim mojim polaznicima velik izazov.
Book: Što je vama u radu s djecom najveći izazov?
Ostati dobar pedagog u svakoj situaciji. Na mojim je radionicama maksimalno šestero djece, grupe su malene i puno radimo na povezivanju, učimo slušati jedni druge, prihvaćati različite ideje i mišljenja, dijelimo lijepe i teške trenutke, što je predivno, ali katkad i iscrpljujuće. Dogodi se da dijete iz kuće ili iz škole donese neriješenu tešku situaciju i da se ne zna s njom nositi, što se odražava na cijelu grupu. Tada nastojim ostati smirena jer osjećam veliku odgovornost za svoje riječi i postupke te djeci nastojim biti dobar primjer. Važno mi je da se u Kući od priča osjećaju sigurno i da imaju pravo na svaku emociju koju osjećaju.
Book: A što vas pokreće, inspirira?
Djeca su moja najveća inspiracija i pokretač. Za njih mi ništa nije teško. Djeca su iskrena bića koja ne trpe površnost ni ulagivanje. Ako im pokažete tko ste zaista i date im priliku da uz vas i oni mogu biti što jesu, bit će vam zahvalni zauvijek. Za dvadeset godina neću se možda sjećati njihovih imena i oni se možda neće sjećati priča koje su pisali u Kući od priča, no taj dobar osjećaj, naše zezancije, spontani radosni trenuci tijekom sata, to ostaje s nama. I taj osjećaj želim da ponesu nakon svakog sata.
Book: Pročitala sam da polaznici vaših programa “hodajući u cipelama svojih likova pronalaze rješenja za vlastite izazove u životu”. Kako to izgleda?
Nerijetko djeca stvaraju likove koji se suočavaju sa sličnim izazovima kao i oni sami. Kad dijete osmišljava priču, ima potpunu kontrolu nad svojim likovima, njihovim mislima, tijeku radnje. Pisanje priče djetetu daje mogućnost da neki svoj problem, koji je možda nesvjesno stavio u priču, sagleda iz druge perspektive, iz perspektive onoga koji ima moć odluke. Pisanje priče osobni je proces u kojem dijete ima vremena da u sigurnom okruženju sagleda situaciju i razmisli o mogućim rješenjima koji će rasplesti priču. Ono što se u stvarnosti čini nerješivim, u priči može postati vrlo jednostavno. Takva su rješenja često primjenjiva i u realnosti te ih dijete tako usvaja i pohranjuje za dalje.
Razlika u našem i njihovu shvaćanju problema jest što djeca manje kompliciraju i analiziraju. No i djeca se veoma razlikuju i svako od njih problem doživljava drukčije. U takvim je situacijama za nas koji radimo s njima važno biti svjestan da djetetove brige treba poštovati i nastojati razumjeti bez obzira na to koliko nam se malene ili beznačajne činile.
Book: Autorica ste i 11 slikovnica, posebno su popularne o Mrljeku i Prljeku, medvjediću Hrkalu, pjegavoj Ivi... Pripremate li što novo?
Djeca jako vole Mrljeka i Prljeka pa je u pripremi novi nastavak u kojem će glavnu ulogu imati Prljekova baka Zmaza. Također pripremam zbirku priča za djecu školske dobi kojoj se iznimno veselim.
