Ekskluzivni intervju: Emma Sulkowicz, brendirana tragedijom i kontroverzom

Emma je moj prvi i jedini girl crush. Te večeri kad sam je upoznala u Istanbulu prijateljice i ja išle smo taksijem po nju u njezin hotel i njezina biografija putem mi je sumirana kao - to je ona cura koja je godinu dana hodala po Sveučilištu Columbia s madracem nakon što ju je silovao kolega s faksa, a onda ni fakultet ni policija nisu ozbiljno shvatili njezinu prijavu pa je ni procesuirali, pa je onda ona performansom upozorila na dosta raširenu nesankcioniranu praksu silovanja na američkim sveučilištima i postala neka vrsta preteče #metoo pokreta. Sjetila sam se Emme Sulkowicz iz nekih članaka iz New York Timesa i magazina Time i evocirala je kao tough umjetnicu koja svojim umjetničkim radovima nespretno iskreno izaziva, boju kose mijenja poput Clementine (Kate Winslet u “Eternal Sunshine of The Spotless Mind”) i u očima joj je jedan kaos tuge i prkosa. 

Brendirana tragedijom i kontroverzom

Book: Je li ok da te definiram kao umjetnicu koju je brendirao čin nasilja – silovanje? Na Wikipediji tvoj se slučaj nalazi pod “Kontroverza Sveučilišta Columbia”. Znači li to da si per se i kao osoba brendirana kao kontroverzna?
Da! I da!
Book: Možeš li sebe onda uopće zamisliti kao osobu i umjetnicu da ti se to nije dogodilo?
Iskreno, ne mislim da me oblikovao čin nasilja. Bila sam seksualno napastovana mnogo puta u različitim trenucima u životu i odlučila sam samo tiho prijeći preko toga. Stvarno katalitičko iskustvo bilo je upoznati druge žene koje je napao isti čovjek, što mi je osvijestilo da ako opet ništa ne napravim, on će nastaviti s nasiljem nad drugim studenticama. Otkako sam prestala stvarati umjetnička djela, osjećam kao da sam formalno odvojila sebe od te javne osobe, umjetničkog brenda. I smatram da je to bila vrlo zdrava odluka.

Performans kao postnasilje

Book: Mnogima koji su silovanjima svjedočili samo na filmu silovatelj je najčešće stranac s kapuljačom koji vreba u mraku. Kada su početkom ovog stoljeća istraživanja otkrila da je na američkim kampusima zapravo najčešće riječ o nekome koga žrtva poznaje, to je bila šokantna spoznaja. S obzirom na tvoje iskustvo, jesi li ljuta što o “takvoj praksi” sveučilišta nisu vodila više računa?
Da! Bitno je da ljudi razumiju vrlo precizno o čemu govoriš – kod seksualnog zločina počinitelj najčešće NIJE stranac u noći. I slažem se s tvojom drugom postavkom – da, sveučilišta su davno trebala uložiti više u educiranje sigurnih seksualnih praksi za svoje studente.
Book: Što si osjećala kada bi na kampusu srela čovjeka koji te silovao?
Strah, gađenje, zbunjenost, paniku.
Book: Je li performans “Carry That Weight” nastao kao spontana reakcija ili si o njemu dugo promišljala?
Dugo sam ga osmišljavala. Teško mi je ispričati cijelu priču o tome kako je nastao; to je duga priča, o njoj upravo pišem knjigu i na to pitanje imam u knjizi 50-ak stranica odgovora. Jednostavan odgovor bio bi da sam uvijek mislila da je dobro umjetničko djelo ono koje jasno i efikasno iznosi tvoje emocije. Moja ideja bila je vrlo jasna. Osjećala sam kao da težina onoga što mi se dogodilo ide svagdje sa mnom pa ću napraviti upravo to – nositi nešto teško svuda po kampusu. Detalje rada razrađivala sam mjesecima – gdje kupiti isti model madraca kao onaj na kojem sam silovana, gdje ću spremiti madrac kada izlazim s kampusa…

Posttraumatsko preživljavanje

Book: Čovjek koji te silovao tvrdio je poslije da si ti bila opsesivna bivša ljubavnica koja mu se htjela osvetiti. I u dijelu te priče krije se jedna vrlo važna poruka, a ta je, da iako ti je netko privlačan, imaš mu pravo reći ne. Zašto si mu rekla ne ako si ga željela?
Nije mi se sviđalo što mi je nanosio bol. Gušio me, udario i analno penetrirao i to je bilo vrlo fizički bolno. A ja mogu biti jako zaljubljena u nekoga i dalje ne željeti da me guši, udari i analno penetrira bez moje privole.
Book: Je li ti poslije pomoglo govoriti o tome što se dogodilo? Izraziti to performansom “Carry That Weight”?
Nisam sigurna. Na neki način jest jer smo, kad kažem smo, mislim na sebe i ostale studentice koje je taj čovjek silovao, stvorile internacionalnu svijest o toj temi. Na neki drugi način situaciju je učinilo još gorom jer gotovo više nikada nisam upoznala osobu koja nije htjela sa mnom razgovarati o silovanju. Svaka interakcija s ljudima sada mi je vrlo bremenita pa mi je jako teško živjeti kao “normalna osoba”.
Book: Misliš li da svim žrtvama nasilja pomogne da razgovaraju o onome što se dogodilo?
Svatko tko proživi i preživi neki napad mora ozdraviti na svoj način. Neki će pričati o tome, drugi volontirati pomažući onima koji su se našli u sličnoj situaciji… Svaki je put ispravan.
Book: No neki onda koriste priliku, čak i trend da bi se osvetili pa izmisle nešto što se nije dogodilo, nekad baš zato što se nije dogodilo, drugi iskrive sjećanja… Smatraš li opravdanim da se neki nakon pet, deset godina oglase za napade ili navodne napade jer i sjećanja se lako iskrive?
Moje je iskustvo sljedeće – ja nisam govorila o onome što mi se dogodilo dok nisam srela drugu ženu koju je napao isti čovjek. Onda smo pratile tragove glasina koje smo čule, počele razgovarati s drugim ženama i otkrile da nas je barem šest. I shvatile smo da ako ništa ne kažemo, on će nastaviti povređivati i druge žene. U nekim slučajevima ako kod nasilnika postoji uzorak i oni nastavljaju napadati, smatram da je bitno progovoriti kako bi se spasilo potencijalne nove žrtve.
Book: Taoistička praksa kaže da u svom solarnom pleksusu držimo ljutnju, tugu i strah. Vrlo je uobičajeno i kulturološki determinirano da ih pomiješamo. Tako zapadnjački muškarci pokazuju gotovo isključivo samo ljutnju, zapadnjačke žene kombiniraju ljutnju i tugu, svi većinom strah pakiramo u jednu od druge dvije spomenute emocije… Misliš li da je moguće da sudionici u nekom nejasnom privola vs. silovanje susretu o njemu imaju različite narative uslijed kaosa svojih emocija?
Fantastično si to opisala! Slažem se s tobom da je to moguć scenarij. No zato će i neki koji su u zamci zlostavljačkog odnosa osjećati kao da su zaslužili nasilje i čak pristati na njega, ali onda kasnije shvatiti da su samo bili u nasilničkoj vezi. A, naravno, može se i suprotno dogoditi, netko može misliti u nekom trenutku da ga netko zlostavlja, a kasnije shvatiti da je bila riječ samo o nekoj složenosti emocija. To je vrlo kompleksno, puno je nijansi.

Bol kao okidač umjetničke prakse

Book: Jedna je od tvojih mentorica i Marina Abramović. Kako si je upoznala?
Nakon što se počelo pisati o “Mattress Performance”, kako su to mediji zvali, sjedila sam pokraj nje na jednoj večeri kod jedne feministice i filantropistice. Marina je jako zabavna osoba.
Book: Jesu li te njezina iskustva s boli i kako je ona transformira i koristi u umjetnosti na neki način inspirirala, utjecala na tebe?
“Mattress Performance” stvorila sam prije nego što sam je upoznala. Marina i ja zbondale smo se oko umjetnika Tehchinga Hsieha koji je najviše utjecao na taj moj rad. On bi se u svojim radovima godinu dana posvetio nečemu pa sam pokušala svoj rad modelirati prema njegovima što sam više mogla. Marina je priznala da je on i njezin najdraži umjetnik performansa svih vremena pa je bilo slatko što smo fanovi istog umjetnika.
Book: Jesu li svi tvoji radovi nastali pod utjecajem tog bolnog iskustva? Koji se drugi narativi, utjecaji nalaze u tvojim radovima?
Dva moja rada nakon “Mattress Performance” / “Carry That Weight” bila su utemeljena na reakcijama koje sam dobila nakon tog performansa. Nakon ta tri rada moji su radovi postali raznovrsniji, bavila sam se raznim temama, na primjer ozdravljenjem općenito, kritikom institucija… Smatram da su moja prva tri rada “Carry That Weight”, “Ceci N’est Pas Un Viol” i “Self-Portrait (Performance With Object)” vjerojatno moji najsnažniji radovi. A na to me zapravo Marina upozorila. Na toj večeri koju sam spomenula rekla mi je nešto poput: “Prva tri rada bit će tvoj tronožac, prva tri rada najznačajnija su za karijeru svakog umjetnika!”

#metoo je dobra stvar, ali…

Book: Ovo će možda zvučati kao antipatičan komentar, ali danas je pomodno biti na ovaj ili onaj način uključen u pokrete koji su gotovo militantno feministički i aktivistički pa nekada zanemaruju da postoje optužbe za zlostavljanje koje nisu istinite. Jesi li i ti na neki način svjesna sivih zona tog trenda?
Razumijem o čemu govoriš. Ja se ovako postavljam prema tom trendu i pokretu – smatram da je #metoo pokret važan i dobar. I j*** mu, trebao nam je. A ima i nekih ljudi koji sudjeluju u tom pokretu na način s kojim se ne slažem. Dobra metafora kojom se može definirati razlika jest vožnja automobila. Ima ljudi koji su strašno loši vozači. Oni uništavaju automobile, ozljeđuju ljude i sebe. Što ne znači da je loše voziti auto. Zapravo moramo koristiti automobile i to što ima loših vozača nije razlog da zabranimo vožnju svima. Ukratko - #metoo pokret dobra je stvar, ali ima i ljudi koji u njemu sudjeluju na način koji ni ja ne odobravam.
Book: Naišla sam u Teen Vogueu na tekst u kojem se spominju tweetovi jedne od njegovih urednica koji kažu: “Uopće ne marim za nevine muškarce koji su izgubili posao zbog lažnih optužbi za seksualni napad/zlostavljanje. Žao mi je. Ako ugled nekih nevinih muškaraca mora biti oštećen u procesu ukidanja patrijarhata, to je cijena koju pristajem platiti.” Ja se nimalo ne slažem s takvim stavovima! To je onda samo drugi način zlostavljanja od žena odnosno žrtava, a smatram da se zlostavljanje ne može riješiti zlostavljanjem. Što ti misliš o tome?
Razumijem te. Ni ja ne podržavam da nevini stradaju, izgube poslove…
Book: Svidjelo mi se kako je Dakota Johnson u svom podcastu “The Left Ear” dala priliku žrtvama da ispričaju svoje priče poručivši im time da ih želi saslušati, a ne govoriti u njihovo ime. Smatraš li da svi koji vokaliziraju #metoo teme, posebno “profesionalni aktivisti”, rade to iz pravih razloga?
Razumijem tvoju brigu zbog onih koji su u ovom kontekstu oportunisti, ali mogu samo govoriti o tome kako bih se ja ponašala, a ne kako mislim da bi se drugi trebali ponašati. Ne sudjelujem u aktivističkim projektima u kojima moje iskustvo nije relevantno. Bilo bi jako čudno zauzimati medijski prostor kad postoje ljudi koji imaju direktan odnos prema temi pa bi bilo bolje da oni govore o tome. No opet, ne smatram se osobom koja bi trebala kritizirati te procjenjivati druge i njihovo ponašanje. Teško mi je kritizirati ponašanje drugih kad trebam još toliko naučiti i izgraditi sama sebe. No takve ljude koji zauzimaju medijski prostor i vrijeme radi vlastitih interesa treba tretirati kao izolirane incidente i ne davati im pozornost.
Book: Kod tebe me privukla tvoja toplina, velik osmijeh i potpuno povjerenje prema ljudima. Nisam to očekivala od osobe s tvojim iskustvom. Jednom sam na nekom filmskom festivalu upoznala trojicu Arapa koje su tri godine mučili u Guantanamu prije nego što su američke vlasti shvatile da oni zaista nisu teroristi. O njima je snimljen dokumentarni film i na Q&A-u nakon filma netko ih je pitao kako to da nisu ljuti. Kako to da ti ne hodaš po svijetu ljuta? Divim se tvojoj energiji, kao da si utjelovila oprost i povjerenje bez obzira na svoj izazovan životni put.
To je zaista divan komentar, Iva! Uvijek sam imala problem izraziti ljutnju. Ljutnja nije dio mog DNK. Ja ljutnju izbacim van preko svoje umjetnosti (smijeh). Bilo je dijelova mog života kad sam bila zaista teško traumatizirana i depresivna. U zadnje vrijeme radim puno na sebi kako bih održala trenutačnu homeostazu i sretna sam što više nisam zaglavljena u mraku.

Autor: Iva Biondić

Fotografije: Profimedia, StoryBOOK