Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Storybook

Obitelj je smisao života, veselim joj se kad već nisam imala svoju

Autor J.B./StoryBOOK
Autor J.B./StoryBOOK

Kristina je danas utjelovljenje uzora mnogim mladim ljudima, dokaz da se mogu pobijediti i najteže životne okolnosti. Iako je odrastala bez bioloških roditelja, bolesna, u SOS Dječjem selu Hrvatska, ona je danas uspješna studentica marketinga i komunikacija, instruktorica ronjenja, fotomodel i zaštitno lice kampanje protiv nasilja nad ženama za Autonomnu žensku kuću. Donosimo dio intervjua s Kristinom koji u cijelosti možete pročitati u zimskom izdanju magazina StoryBOOK-a

Izvor: Robert Gašpert / Storybook

Prihvatite svoju sudbinu jer samo tako možete pronaći mir i krenuti dalje - moto je to Kristine Ivanuš, 22-godišnje studentice marketinga i komunikacija na Poslovnom veleučilištu Zagreb, uskoro instruktorice ronjenja s ambicijama da postane fotomodel.
Malo je reći da priča o Kristini inspirira. No iako je odrasla bez bioloških roditelja, ljubavi joj nije nedostajalo. I danas, kada više ne ovisi o skrbi SOS Dječjeg sela, nije prepuštena sama sebi. Zahvaljujući hvalevrijednoj organizaciji Udruge SOS Dječje selo Hrvatska, kao i dobrim srcima pojedinaca, Kristina nije i na svom putu kroz život neće biti sama.

Donosimo dio intervjua s Kristinom koji u cijelosti možete pročitati u raskošnom, zimskom izdanju magazina StoryBOOK.

Izvor: Storybook

Smatraš li se hrabrom osobom?
Smatram. Treba imati hrabrosti za ovakav život i ne odustajati. Jer nikada ne bih izišla u medije i ispričala priču da nisam osvojila nagradu Hermann Gmeiner, a u neku ruku morala sam pričati o sebi. Ali što više pričam ovu priču, sve mi je nekako normalnije. I sve me je manje sram. Na početku me je, iskreno, bilo sram izići u novine sa svojom životnom pričom. Nisam željela da svi znaju da sam domsko dijete.

Zašto misliš da bi ljudi pomislili nešto loše jer si dijete iz doma?
Dovoljno je da sam u ranom djetinjstvu dobila samo jedan loš komentar o mojem životu pa da pomislim "što će ljudi reći". Znala sam razmišljati kako ljudi možda misle da sam neodgojena jer sam bez roditelja. Jednostavno te sram i bojiš se, pogotovo reakcija vršnjaka. Plaše me i predrasude. Kada sam upisala fakultet, također nisam nikome govorila o svojem životu, osim jednoj prijateljici s prijamnog ispita. Jer ljudi imaju sto pitanja. Zbog toga nemam ni puno prijatelja. Živjela sam četiri godine kod mame i tate, onda tijekom osnovne škole do 16 godina u Lekeniku, zatim sam se preselila u Veliku Goricu u zajednicu i sada sam u Zagrebu. Puno sam se selila.

Danas si u kontaktu s mamom, posjećuješ je i pomažeš joj?
Posjećujem je i viđamo se. Obje smo presretne što možemo biti u kontaktu jer to nije bilo moguće proteklih pet godina. Prije toga smo se posjećivale, čule se telefonom… i onda se smanjila komunikacija, a posjeti su se sveli na jednom godišnje. Ali ta je mučna priča sad iza nas.

Izvor: Robert Gašpert / Storybook

Kakve su emocije prema tvojem ocu?
Ne znam. Ljuta sam na njega samo zato što se mogao brinuti za nas, a nije htio. Mogao je dolaziti u Lekenik i posjećivati nas, imao je financijske mogućnosti, auto, kuću, stalni posao. Odrekao nas se nakon par godina što smo bile u SOS selu.

Zašto vas je tata smjestio u dom?
Nije se mogao brinuti za nas jer je radio na željeznici noćne smjene. Sam je otišao na socijalno s tom idejom. Sestru i mene nije imao tko čuvati otkad je mama pobjegla. Tada sam imala tri godine. Ali danas shvaćam razlog zašto me tata nije volio. Kada je doznao da će opet dobiti kćer, bio je jako ljut. Htio je sina i bio je bijesan kad sam se rodila.

Kako je moguće da se sjećaš tih događaja u tako ranoj dobi?
Sjećam se samo trauma. Imam slike u glavi. Sjećam se da je bio sunčan dan, mama je otišla i seka i ja smo znale da se neće vratiti. Sjele smo kod potoka i čekale da se tata vratiti. Tri mjeseca poslije sjećam se samo puta u Lekenik, šuma na obje strane. Iz djetinjstva imam slike samo trauma i bolesti.

Pamtiš li trenutke kada su ti roditelji najviše nedostajali?
Najviše sam ih trebala kada sam bila u bolnici. Kada sam ležala sama u bolničkom krevetu, a pokraj mene su bila djeca čiji su roditelji bili uz njih.

Priželjkuješ li jednog dana djecu, obitelj?
Apsolutno. Za mene je obitelj smisao života. I djeca. Jedva čekam doživjeti taj osjećaj kada već nisam imala svoju obitelj. Tada ću nadomjestiti taj dio praznine.

Izvor: Robert Gašpert / Storybook

Najčitanije

NAJNOVIJE

Najčitanije

Najnovije