Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Matija Dedić nam je otvorio dušu: "Mi na Akademiji nemamo ni jazz-odjel"

Stvoriti vlastiti personality pokraj oca, našeg najboljeg kantautora Arsena Dedića i majke Gabi Novak, koja je kasnih pedesetih godina ravnopravno dijelila pozornicu s Louisom Armstrongom, nije bilo nimalo lako. Ipak, Matija Dedić uspio je izgraditi svoj stil i postao istaknuti jazz-pijanist i skladatelj svjetske reputacije, o kojem je prije više od dvadeset godina pisao i prestižni Time. S Matijom je za StoryBOOK razgovarala Danijela Arbutina

 Izvor: Monika Likarić

Svirao je u gotovo svim zemljama Europe i u Sjedinjenim Američkim Državama s velikim glazbenim imenima kao što su Gene Jackson, John Hollenbeck, Jeff Ballard, Kendrick Scott, Vicente Archer, Lenny White, Buster Williams, Chris Cheek, Johannes Weidenmüller, Antonio Sanchez, Scott Colley i mnogi drugi. Sudjelovao je na festivalima, poput onih u San Sebastianu, Montreuxu, Copenhagenu, Buenos Airesu, i dobio brojne strukovne nagrade u zemlji i svijetu (pet izdanja za strano tržište).

Umjetnik glazbe Matija Dedić (47) više od dvadeset i pet godina osvaja nekomercijalnom glazbom i emotivnim pristupom. Kaže kako nije bilo lako stvoriti vlastiti personality pokraj oca, našeg najboljeg kantautora Arsena Dedića i majke Gabi Novak, koja je kasnih pedesetih godina ravnopravno dijelila pozornicu s Louisom Armstrongom.

Sin poznatog dvojca i prvi hrvatski glazbenik o kojem je prije više od dvadeset godina pisao Time svoje je prvo priznanje u Hrvatskoj dočekao prethodno osvojivši međunarodne pozornice. Danas je njegovo ime sinonim za umjetničku kvalitetu i kolege s kojima surađuje iznimno se ponose projektima na kojima je Matijin potpis.

Osvrt na jazz u Hrvatskoj 2020.

Prije dvadeset godina razgovarali smo koliko je jazz u Hrvatskoj marginaliziran. U to vrijeme bili smo jedna od samo tri europske države u kojima se jazz ne može studirati na glazbenoj akademiji. Situacija, nažalost, nikad nije bila gora. Na ovim je prostorima, prvenstveno zbog medija, zavladala scena koja pretežno sa sobom ne nosi posebnu kvalitetu ni muzikalnost, o tekstovima da i ne govorim. Čast iznimkama, naravno. Više od dvadeset godina gledam istih sedamdeset posto svoje publike na svojim nastupima. U prilog svemu ne ide ni podatak da na Muzičkoj akademiji još nemamo službeni jazz-odjel. To bi uvelike dalo krajnje nužan kredibilitet statusu jazza kod nas. Ali raduje me činjenica da se posljednjih godina pojavilo jako puno mladih izvrsnih glazbenika, koji imaju ulogu naših nasljednika i koji će zasigurno nastojati očuvati da taj žanr nikada potpuno ne zamre u ovoj sredini. Kao što to moja generacija i nešto starija plejada nastoji.

Koliko vam je, kao mladom pijanistu, značila podrška i uvažavanje roditelja?
Jako mi je značila njihova podrška, pogotovo odobravanje moje majke kad sam odlučio otići na studij jazz-glazbe u Graz. Kasnije, kroz karijeru na ovim prostorima, mnoga vrata bila su mi otvorena samom činjenicom da sam sin slavnih roditelja. Naravno, zbog toga sam osjetio potrebu sve to opravdati fanatičnim radom.


Je li točno da Arsen nije baš pretjerano ljubio jazz i vašu odluku da se bavite tom vrstom glazbe?
Otac je u tom trenutku smatrao da je riječ o mojem trenutačnom zanosu i hiru i da iza sebe olako ostavljam 13 godina serioznog rada na polju klasične glazbe. Ubrzo sam ga razuvjerio. Kad je došao na završni koncert, na mojoj prvoj godini studija u Austriji, shvatio je da sam se vrlo ozbiljno primio posla i u godini dana ostvario iznenađujući napredak.


Kada ste otkrili jazz?
U mojoj sobi oduvijek je bilo jako puno ploča jazz-glazbe. Kako od oca, tako i od majke. Čuvši album Keitha Jarretta „Köln Concert“ negdje u 17. godini, na prvu sam se zaljubio u taj način glazbenog izričaja, u slobodnu i improvizacijsku formu. Ta me je ljubav odvela smjerom kojim se i danas bavim. Klasika je bila i ostala moja velika inspiracija i često sam gost na festivalima tzv. ozbiljne glazbe. Posljednjih desetak godina bavio sam se opusom Dore Pejačević, Blagoja Berse, Bacha, Vivaldija, Wagnera, Verdija...


Za vas je jazz...
Oruđe koje me ohrabruje, veseli, uzbuđuje i izaziva posebne emocije i uspomene.


Koje je najomraženije pitanje koje su vam postavljali u djetinjstvu?
Pjevaš li lijepo kao mama i tata (smijeh)?
Pjevam, u sebi dok sviram. Glas je najljepši izvor glazbe. Puno pijanista tako funkcionira. Tako melodijske linije i ideje lakše ostvarujemo. Nemam lijep glas, ali intoniram jako dobro.


Pišete li pjesme?
Pokušavao sam, pokušavam ponekad i dandanas napisati pjesmu, ali taj talent, nažalost, ni izbliza nisam naslijedio od oca. Uglazbljujem s vremena na vrijeme pjesme koje mi ljudi pošalju s njihovim tekstovima, ali vrlo rijetko. Davno sam radeći na nekim predstavama uglazbljivao songove, nedavno sam napravio glazbu za klapu Maslina, na tekst g. Frane Bilića... Pišem samo instrumentalnu glazbu za svoje potrebe i na području jazz-glazbe.


Najdraži Arsenovi stihovi...
Zaista je teško izdvojiti najdraže pokraj tolikog opusa, ali posebno volim njegove pjesme „Sve te vodilo k meni“, „Kako si“ i „Razgovor s konobarom“...
„Sve te vodilo k meni, iz daljine, iz mraka
Sve te vodilo k meni, već od prvih koraka
Mada ništa nisi rekla, ja sam znao
Iz tih kretnji i porijekla: Sve je isto, sve je 'kao'
Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće
Mala primorska mjesta, isti pisci, ploče...“


Nekoliko rečenica o glazbenim avanturama i stilskim okvirima...
Vrlo sam otvoren za kvalitetnu glazbu, uostalom, takvo mi je nasljeđe i činjenica da sam prilično, što bi se reklo, all round pijanist. Obožavam Sade Adu, talijansku glazbu, Lauru Pausini, Giorgiu, sklon sam i Princeu, Whitney Houston, Alicii Keys, Nirvani, Jamiroquaiu, dobrom houseu, acid jazzu... Sviđa mi se brazilska glazba, glazba Orijenta i Bliskog istoka. Svi ti utjecaji odveli su me u mnoge zanimljive suradnje. Oca sam pratio 10 godina, bio sam njegov službeni pijanist, majku pratim dandanas na njezinim koncertima. Izdvojio bih meni vrlo bitnu suradnju s Tamarom Obrovac. Zaista sam imao sreću odmah nakon povratka sa studija „uletjeti“ u njezin Quartet. Prošli smo zajedno puno toga i obišli dosta svijeta. Ona je veliki promotor autorske autohtone glazbe izvan granica. Tamara, Kruno, Žiga i ja smo pravi bend. Puno je tu povjerenja i radosti. E da, davnih dana bio sam i član Soulfingersa.


Koliko su solo izvedbe psihički i fizički zahtjevnije, izrazite li svoje emocije ipak najbolje kroz solo?
Uz dužno poštovanje i ljubav prema svim kolaboracijama, većina ljudi smatra da dajem najviše od sebe kad sviram solo. I struka i publika smatraju da je u mojoj priličnoj diskografiji album „Matija svira Arsena“ master piece. Solistički nastupi daju mi veliku dozu slobode, ali su ujedno i vrlo zahtjevni, svaki put hrabro ulazim u glazbenu avanturu. Moji su nastupi uglavnom improvizacijski. Ali što sam stariji, sve više volim svirati u kolektivu. Tu je ipak prisutna radost interakcije, a i sam fokus na mene samog je manji. Dakle, biti „side man“.


Mistična sprega Matije i Šibenika...
Šibenik je grad neizmjerno važan za mene. Prvenstveno emotivno. U Šibeniku je rodna kuća pokojnog oca, ondje imam puno pravih prijatelja i ludih uspomena iz djetinjstva. U Šibeniku sam na ljetnoj jazz-kužini prvi put predstavio Matija Dedić Trio, ondje sam svirao s legendarnim Close Distance, imao probe kod Frue, tu su i Vojini festivali, izlasci u Vesla, moja Jadrija i basket u Varoši.
Šibenčani su „posebna sorta“ publike koja zna izviždati mnoge etablirane izvođače...
Istina, ali publika dolje pretežno mi je jako sklona. Dosta me grad svojata i sretan sam zbog toga. Nažalost, za razliku od djetinjstva i odlazaka na zimske i proljetne praznike, sad je sve svedeno na ljetni boravak koji često i nije toliko dug.


Osim klavira na kojem briljirate, što biste još voljeli znati/naučiti svirati?
Definitivno bubanj, sopran saksofon i električnu HC gitaru. Volim i metalce.
Snažna umjetnička veza s Gibonnijem...
Između nas dvojice postoji veliko razumijevanje i povjerenje. Radimo zajedno od 2004. godine, cijeni me, a meni su njegove balade prekrasne. Gibonni mi je pružio golemo povjerenje prepustivši mi organizaciju (do najsitnijih detalja) koncerata po regiji i izvan zemlje. Velika je to gesta tako velike zvijezde kao što je on. Naravno, radilo se o manjim nastupima, do 500 ljudi i bilo je bez ikakve prisile s moje strane. Uvijek je divan prema meni, nastupi su nam puni pozitive. Gibonni je, s obzirom na svoju reputaciju, vrlo jednostavan suradnik. Odlika je to velikih.

 Izvor: Privatni album


Što ste naslijedili od roditelja?
Arsen je bio poznati tradicionalist koji nikad nije prihvatio društvene mreže, nije se koristio e-mailom, skypeom... i ja sam naslijedio nešto od njegova tradicionalnog pristupa. Dandanas sve pišem rukom i ne upotrebljavam Sibelius i ostale programe. Stara škola!


„Matija svira Arsena“ jedan je od najboljih instrumentalnih uradaka na ovim prostorima u posljednjih dvadeset godina. Koliko je emotivno teško kad Matija svira Arsena?
Po mnogima, to je moj najbolji uradak. Zaista se sve poklopilo, mistika praznog Velikog Lisinskog, vrhunski klavir. Jasno je da je količini raznih priznanja za taj rad kumovala i činjenica da je zbog očeva odlaska na tom projektu bio veliki fokus i da se Croatia Records iznimno potrudila oko svega, no isto tako stvarno ga je lijepo čuti. Nisu to nimalo laka emotivna stanja. Prisjećam se naših zajedničkih nastupa i nosim u sebi veliku dozu ponosa i sreće što je napisao takvu nebesku glazbu. Bilo bi mu neizmjerno drago vidjeti kako svom radu pristupam maksimalno ozbiljno, držeći se svega što sam od njega naučio i što bi on od mene očekivao. I činjenica da nije čuo moj album u meni budi veliku tugu, jer pouzdano znam da bi bio presretan i ponosan.


Koliko dnevno provodite vremena za klavirom?
Za vrijeme faksa, a i u ranijoj mladosti, vježbao sam jako puno. U Grazu bih dnevno za klavirom znao provesti i po 10-12 sati. Kasnije sam dobio dijete, život je počeo pisati neku drugu priču pa se i broj sati provedenih za klavirom smanjio. Ali sviram dosta i dandanas. Kako koji dan, ovisno o inspiraciji i obvezama. Ima tu dosta rutine, priznajem. Nekad se mogu pripremiti za nastup samo da odvojim sat vremena mira, razmislim i duboko udahnem...


„Influences“ ste snimili u suradnji s inozemnim glazbenicima, udruživši se s kontrabasistom Thomasom Brameriejem i svjetski poznatim bubnjarom Manuom Katchéom. Album je predstavljen na jazzaheadu u Bremenu, najvećem jazz-skupu na svijetu. Vaš osvrt na album, za koji ste rekli da je „neki novi Matija“.
Odabir legendarnog bubnjara i njegov pristanak na suradnju veliki je privilegij za mene. On ne dolazi striktno iz svijeta jazza, a i ja sviram nešto drukčije, pa sam tako i prilagodio nove autorske skladbe. Vrlo sam ponosan što mi je nedavno HDS dodijelio nagradu za taj materijal, na promidžbi domaće autorske glazbe izvan naših granica.

 Izvor: Press


Stranu diskografiju promovirate samo na stranom tržištu. Koji je razlog tome?
U Hrvatskoj sam prisutan više od 25 godina. Zbilja nema potrebe da se guram među mlađe glazbenike. Ionako sam dobio zaista puno priznanja i pohvala. Ganjam paralelno inozemnu karijeru stranim izdanjima i svirkama, i regionalnu pitkiju, s albumima kao što su recimo posvete Arsenu i Zlatanu. Ionako ljudi ovdje vole da Matija svira „normalnu i slušljivu glazbu“, kako oni kažu.


Imate li menadžera ili, poput roditelja, odbijate tu pomisao?
Nemam službenog menadžera, kao što ga ni moji nisu imali. Imam dosta posrednika po regiji i izvan granica. Velika zvijezda nisam, a i dolazim iz nekomercijalne glazbe koja menadžerima, potpuno jasno, nije financijski zanimljiva. Moj broj telefona i mail nalaze se na mojoj web stranici i nisu tajna - do mene se lako može doći.  
Naravno, kad me zatrpaju mailovima pomislim kako bih trebao imati nekoga tko će taj dio odrađivati umjesto mene. Ali navikao sam raditi na ovaj način i svoj sam krojač sreće. Situacije s menadžerima, osim s „onim ozbiljnima“ i nisu tako bajne. A ja se zbilja ne mogu žaliti. Posljednjih 7-8 godina sviram minimalno 50 koncerata godišnje, što uistinu nije malo.

Jednom ste rekli kako ste sretni što ste dobili Lu, jer ste baš priželjkivali kćer...
Da! Kći je ipak kći. Oprečno dalmatinskim genima, no ja nosim i ostale krvi, njemačke preko Gabi, a i Zagrepčanin sam. Uz to sam horoskopska Riba, nježniji znak. Eto, možda i u tome postoje neki razlozi što sam priželjkivao baš žensko dijete.

Magazin

Royals