Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Zavirite u svijet bad boya baletne scene

Karizmatični Ukrajinac Sergej Polunjin rukama i nogama borio se za titulu najboljeg baletana na svijetu, a onda preko noći sabotirao sav svoj trud. Nakon što je zgrozio svijet homofobnim izjavama i politiziranjem koje ga je stajalo unosnih plesnih angažmana, tvrdi da je “neshvaćen, ali slobodan”

 Izvor: Profimedia
 Izvor: Profimedia

Jednog ćemo dana zasigurno gledati film o njegovu životu. Možda sa sretnim, a možda s tragičnim krajem. Plesno umijeće Sergeja Polunjina neosporno je grandiozno, ali takve su mu i promjene raspoloženja. Jedan dan obožava ples, drugi ga dan prezire. Jedno jutro želi biti umjetnik, a drugo holivudska zvijezda. Jedan mu dan sve ima smisla, a drugi baš ništa. S Polunjinovim talentom i apetitom za destrukciju, strastvenim pristupom životu, koji uključuje eksperimentiranja s drogama, naprasitim prekidima karijere i velikim comebackovima, te ljubavnim aferama s kolegicama sa scene čak bi i ispodprosječni holivudski scenarist mogao napisati vrhunski scenarij za film. Sergej je filmski lijep muškarac. Njegovo isklesano, vretenasto tijelo u zanimljivu je kontrastu s licem vječnog dječaka krupnih plavozelenih očiju, dječaka koji svako malo upadne u nevolju. Njegova menadžerica Tatjana Tokareva tako je 2019. pokušala ugasiti požar koji je 29-godišnji baletan raspirio komentarima na društvenim mrežama. U njima veliča ruskog predsjednika Vladimira Putina (čiji je lik tetovirao na prsima), konstatira da bi “sve debele ljude trebalo ispljuskati zbog nedostatka discipline” i kritizira muške kolege homoseksualnog opredjeljenja.


“Poruka svim muškarcima koji plešu balet: na pozornici je jedna balerina i nema potrebe da budu dvije. Muškarac treba biti muškarac, a žena žena. Muška i ženska energija stvaraju ravnotežu. Postoji razlog zašto imate testise. Isto mislim i o svijetu izvan baletnoga. Muškarci, što ne valja s vama? Žene sad pokušavaju preuzeti muške uloge jer ne spavate s njima i zato što ste razočaranje”, napisao je Polunjin, kojeg su optužili za homofobne, transfobne i nasilne poruke. One su ga naposljetku stajale angažmana u POB-u (Pariška opera i balet), gdje je trebao plesati glavnu mušku ulogu u “Labuđem jezeru” koreografa Rudolfa Nurejeva, kao i nekoliko unosnih manekenskih poslova te sponzoriranog TED predavanja. Plesači pariškog baleta istaknuli su kako “njihova plesna kompanija promovira vrijednosti poštovanja i tolerancije te da Polunjin očito s njihovim vrijednostima nema ništa zajedničko”, nakon čega se oglasila i umjetnička direktorica POB-a, objavivši da su mu otkazali suradnju. Uzalud je naknadno objašnjavao kako on nema problem s time da je netko homoseksualnog opredjeljenja, navodeći primjere pjevača Freddieja Mercuryja i baletana Rudolfa Nurejeva (s kojim ga često uspoređuju te ga proglašavaju njegovim nasljednikom), “kao gay umjetnika iskonske muške energije koje cijeni i kojima se divi, baš kao i Marlona Branda, koji je bio biseksualac”.


Nije ovo bio prvi put da je Polunjin šokirao svoje obožavatelje: nakon što je 2012. objavio da napušta londonski Royal Ballet koji je od njega napravio zvijezdu, a novine preplavili članci o problemima s kokainom, Sergej je izjavio kako “umjetnik u njemu umire dok radi u kazalištu, pa mora krenuti dalje”. Potom je na Twitteru objavio da “živjeti brzo znači umirati mlad” i pitao zna li netko od koga može kupiti heroin. Godinama mu se toleriralo svašta - kad se na plesnu scenu penjao pijan ili na bijelom prahu, kad je izjavljivao glupe i uvredljive stvari u intervjuima, konstatirao da je “klasični balet mrtav” i u posljednji čas bježao iz plesnih angažmana, no “zločesti dečko baleta”, kako ga zovu u plesnom svijetu, ovaj je put pretjerao i ostaje pitanje hoće li se uspjeti vratiti. I želi li to uopće.

 Izvor: Profimedia


Čak i oni koji ne prate svjetsku plesnu scenu guglali su ovoga karizmatičnog mladića nakon što se 2015. pojavio u Hozierovu spotu za pjesmu “Take Me To Church”, veliki glazbeni hit te godine koji je režirao slavni fotograf David LaChapelle te je imao više od 26 milijuna pregleda na YouTubeu. U bijeloj staji velikih prozora okruženoj drvećem, mladi plesač odskakuje od zemlje visoko u zrak, poput Petra Pana na putu za Nigdjezemsku. Torzo mu je prepun tetovaža, a pokreti i emocije variraju od velike snage do potpunog sloma. Prilično simbolično i slično Sergejevu mentalnom sklopu. Rođen je 20. studenog 1989. u Hersonu, siromašnom lučkom gradu na jugu Ukrajine. Od svoje četvrte do osme godine trenirao je gimnastiku, a onda se na nagovor majke Galine, koja je u svojemu talentiranom djetetu vidjela potencijalni izlaz iz neimaštine, počeo baviti baletom te proveo četiri godine na Kijevskom koreografskom institutu. Kako bi si obitelj mogla priuštiti preseljenje u Kijev, Sergejev otac Vladimir odlazi na privremeni rad u Portugal, a baka u Grčku. Godinama poslije, u dokumentarcu “Plesač” iz 2017. koji govori o njegovu životu, slavni baletan će otkriti kako je njegovo bavljenje plesom bilo pod pritiskom majke te da on zapravo nikad nije bilo lud za baletom. Možda nije bio lud za njim, ali je definitivno bio talentiran. Prema riječima njegove bake, “plesao je srcem, pretvarajući sebe u muziku”. U dobi od 13 godina Sergej se sam seli u London i pridružuje se British Royal Ballet Schoolu, a njegovo školovanje sponzorira Rudolf Nureyev Foundation. Bio je to priličan stres za dječaka u pubertetu koji nije govorio ni riječ engleskog. No njegovi su pokreti govorili dovoljno: izvodeći složene baletne figure ,nametnuo se kao jedan od najboljih u svojoj klasi, a imao je i razloga biti prvi - smatrao je da će tako dobiti priliku zaraditi novac i ponovno okupiti obitelj u rodnoj Ukrajini. Njegov se svijet srušio kad je majka godinu dana poslije svojem sinu jedincu putem Skypea priopćila kako se razvodi.

“Nešto se u meni tada slomilo. Odlučio sam da više nikada neću plakati. Da više nikada neću pokazati emocije ni mariti za nekoga.”

 Izvor: Profimedia

Odlučio se posvetiti baletu - diplomirao je 2007., nakon godinu dana promoviran je u solista, a 2009. postaje prvi solist. U lipnju 2010., sa samo devetnaest godina, Sergej postaje najmlađi glavni plesač Royal Balleta. Polunjin je kao mladi plesač osvojio mnoštvo nagrada, uključujući onu za najboljeg mladog britanskog plesača 2007., zlatnu medalju Serge Lifar u Kijevu, Youth America Grand Prix 2006. i mnoge druge, a New York Times opisuje ga kao “izvanrednog plesača s čeličnom tehnikom”. Međutim, u siječnju 2012. mladić objavljuje da odlazi iz svoje matične kuće. Baletni svijet bio je u šoku. Tada 22-godišnji Polunjin priznaje da ga ubijaju tempo i stega, kako živi u stalnom strahu od ozljede i ostajanja bez posla te da ga više ne uzbuđuje to što radi. “Klasični balet je mrtav, a institucije ubijaju plesačevu kreativnost”, kaže mladić.

Na Twitteru piše da mu je taj svijet dosadio i kako želi otvoriti salon za tetoviranje te provocira tweetovima o tulumarenju i drogiranju, za što je poslije rekao da su “bili šala”. Ipak se u jednom trenutku seli u Rusiju, gdje se pridružuje moskovskom baletu Stanislavski, i nakratko se čini da će uz novog mentora Igora Zelenskog naći novu inspiraciju. Ubrzo ponovno počinje izostajati s proba i propuštati predstave. U intervjuima govori da bi volio ostvariti karijeru u Hollywoodu, ali i osnovati vlastitu plesnu trupu koja neće biti ograničena kao baletni ansambli u kazalištima. Unatoč načinu na koji je otišao iz Londona, nakratko se vraća u Royal Ballet, a onda ponovno razmišlja o prestanku bavljenja tom profesijom. Sve se mijenja nakon spota “Take Me To Church”, nakon kojeg Sergeja želi cijeli svijet, a on se upušta u ljubavnu vezu sa slavnom balerinom Natalijom Osipovom, s kojom često prekida i miri se. Nastavlja plesati po Europi, u Bayerisches Staatsballettu u Münchenu, kao stalni gostujući umjetnik, snima male uloge u filmovima “Ubojstvo u Orient Expressu” i “Crvena strijela”, a s Natalijom pokreće plesni “Project Polunin” u sklopu kojeg je nastupao u londonskom Palladiumu.

“I dalje volim ples, ali mi nije sve u životu. Bavim se meditacijom, slikanjem, produciranjem te koreografiranjem. S vremenom sam se naučio nositi s kritikama. Zapravo je užasno to što su me počele zabavljati. Volim prkositi i provocirati iako me to često u životu koštalo. Divan je osjećaj reći što god vam padne na pamet i ne brinuti se o posljedicama. Uostalom, nisam mislio ništa loše, mislim da su ljudi moje riječi krivo shvatili. Samo želim da se svi slažemo i živimo u miru”, kaže Sergej.

 Izvor: Profimedia

Njegova ga je “Instagram apokalipsa”, kako zove skandal s izjavama koje je objavio na društvenim mrežama, oslobodila. Barem to on tako doživljava. Kaže da se ne planira ispričavati zbog svojeg negativnog stava o feminiziranim muškarcima i otvorene podrške te divljenja Putinu jer “je to čovjek kojem se divi od djetinjstva”.

“U Ukrajini su me zbog toga gotovo proglasili teroristom, a Rusi su mi poručili da ih prestanem spominjati i ‘talasati’, tako da nemam podršku nijedne od tih dviju strana, niti je očekujem. Navikao sam na kritike. U Njemačkoj me pak ne vole jer sam tetovirao svastiku na trbuh. Briga me što je Hitler zlorabio taj znak, za mene on simbolizira nešto sasvim drugo.” Polunjinove izjave nisu nimalo politički korektne, svjestan je da je zbog njih izgubio mnoge poslovne šanse. Žali li zbog nečeg što je u životu napravio ili rekao? “Apsolutno ne. Nikad ni zbog čega ne žalim. Ja sam tip koji u sebi ima gumb za brisanje. Kad mi nešto dosadi ili mi postane zamorno, pritisnem ga i idem dalje.” Kao uzor navodi Jamesa Deana, a mi se nadamo da ćemo ipak nešto dulje uživati u njegovu talentu, jer postoje i “divlji dečki” a la Marlon Brando, njegov drugi uzor, koji su unatoč strastvenu karakteru i depresivnim epizodama, uspjeli dočekati pozne godine.

Magazin

Royals