Najpoznatija stanovnica Islanda, tijekom četiri desetljeća bogate karijere nikada se nije previše zamarala time što drugi misle o njoj i uvijek je vjerno pratila svoju viziju glazbe i umjetnosti, naša autorica Maja Šitum otkriva crtice - o glazbi, opsjednutim obožavateljima, pobuni protiv establišmenta i seksualnom uznemiravanju
Muškarci mogu biti smiješni, debeli, inteligentni, senzualni, filozofi, ali žene uvijek moraju biti ženstvene. “Mislim da je to potpuno sranje i želim vidjeti žene jakih karaktera koje mogu biti ono što jesu”, izjavila je jednom Björk, a te riječi najbolje opisuju i nju. Njezine pjesme obožavaju milijuni diljem svijeta.
Buduća zvijezda rođena je u Reykjaviku, a vrlo brzo nakon što je stigla na svijet njezini su se roditelji, aktivistkinja Hildur Runa Hauksdóttir te sindikalni vođa i električar Guðmundur Gunnarsson, razveli. Brigu o Björk preuzela je majka koja se s njom preselila u hipi komunu gdje je upoznala novog supruga, gitarista Sævara Árnasona. Od najranije mladosti djevojčica je pokazivala glazbeni talent i sa šest godina počela pohađati glazbenu školu gdje je učila svirati klavir i flautu. Voljela je pisati i pjesme, a kada je na jednoj školskoj priredbi kao desetogodišnjakinja otpjevala “I Love You”, snimila ju je jedna od učiteljica koja je snimku poslala tadašnjem jedinom islandskom radiju. Oduševila je sve svojim pjevanjem te joj je izdavačka kuća Fálkinn ponudila ugovor, a prvi album “Björk” objavila je krajem 1977., mjesec dana nakon što je navršila 12 godina.
Glazba joj je postala sastavni dio života, a tijekom srednje škole obrijala je obrve, pjevala i svirala bubnjeve u punk bendu, tetovirala vikinški kompas na ruku, na partyjima pila najmanje bocu votke, a buntovnu stranu pokazala je i neobičnom krađom. “Prošla sam fazu pobune protiv establišmenta i mislila sam da bismo sve trebali dobivati besplatno. Tada sam ukrala dječji bazen jer tadašnji dečko i ja nismo imali kadu. Dok smo krali taj mali bazen, bila sam s prijateljem pjesnikom koji se jako znojio. Pjesnici jednostavno nemaju dovoljno jake živce za takve stvari”, kroz smijeh se prisjetila glazbenica. Nakon završetka srednje škole s Jakobom Madnúsonom oformila je bend Tappi Tikarrass s kojim je prvi put iskusila međunarodnu slavu, a iznimno popularan bio je i bend Kuki u kojem je počela razvijati urlike koji postaju dio njezinih kasnijih pjesama. Objavila je prvu zbirku poezije, odigrala prvu ulogu u filmu “The Juniper Tree”, a 1986. udala se za gitarista Þóra Eldona.
“Uvijek mi je smiješno kada me pitaju viđam li se s kime. Kada sam bila tinejdžerica, na Islandu nismo izlazili na spojeve. Jednostavno smo išli van, napili se do besvijesti, idućeg jutra probudili se s nekim i onda se udali za tu osobu! Tako da ni danas ne izlazim na spojeve nego se sredim i idem u restoran na večeru”, opisala je. Iste godine doznala je da je trudna, a prije nego što je rodila sina Sindrija Eldona, jednim je nastupom izazvala veliku kontroverzu. “Imala sam obrijane obrve, bila sam u visokoj trudnoći i tijekom nastupa na TV showu pokazala sam goli trbuh. Ta kombinacija nekim je gledateljima bila previše, a jedna je žena doživjela i srčani udar. Tužila me, ali srećom je izgubila parnicu”, prisjetila se Björk koja je uživala u majčinstvu. Tada je s prijateljima i kolegama osnovala alternativni rock bend Sykurmolarnir (Kocke šećera) koji je postigao međunarodni uspjeh. Nastupali su u američkim talk showovima te bili predgrupa bendu U2 tijekom njihove turneje Zoo TV.
Unatoč sve boljem statusu na svjetskoj glazbenoj sceni, umjetnica se odlučila otisnuti u solo vode te se 1992. odselila u London. “U usporedbi s Londonom, Island je kao zemlja iz 19. stoljeća. Sve je usmjereno obitelji koju viđate svakog tjedna, susrećete ih u trgovini, zajedno odlazite na doručak... kao da živite u nekom seocetu. Svi ljudi koje ste ikada upoznali, žive desetak minuta od vas. Baš i nema kriminala, kao ni nasilja ni oružja pa su djeca vani cijele dane. Obožavam Reykjavik, sve svoje prijatelje, vrijeme kada sam bila kućanica, kuhala zdravu hranu i izlazila opijati se. Odluka da se preselim u London i onamo odvučem sina bila je drastična, ali morala sam to učiniti”, objasnila je, a u Engleskoj je počela surađivati s producentom Nelleejem Hooperom s kojim je napravila njezin prvi samostalni hit “Human Behaviour”, a godinu kasnije objavila je album “Debut”.
Njezine pjesme imale su sve više poklonika i postala je jedna od najpraćenijih i najpoznatijih žena na svijetu, a njome je postao opsjednut i Amerikanac Ricardo Lopez. U svojim dnevnicima pisao je koliko je obožava i da želi da ga ona prihvati, a u jednom zapisu opisuje da želi izumiti vremenski stroj kako bi se mogao vratiti u 70-e godine i sprijateljiti s njom. Pisani dnevnik imao je 803 stranice i u njemu se Bjork spominje 408 puta, a o svojim maštarijama vodio je zabilješke i u svom videodnevniku.
Na tome bi možda i ostalo da mediji nisu doznali da je glazbenica početkom 1996. započela vezu s glazbenikom Goldijem, što je Lopeza naljutilo, a osobito ga je razbjesnilo što je u vezi s crncem. Zaključio je da je mora kazniti i na 11 snimljenih kaseta (od kojih svaka traje oko dva sata) sam sa sobom raspravlja o svojoj ljubavi i osveti. “Jednostavno je, moram je ubiti. Moram joj poslati paket, poslat ću je u pakao... Želim joj biti najvažnija osoba koja će joj promijeniti život. Želim biti njezin anđeo smrti”, jedna je od rečenica koje govori u kameru, a 12. rujna 1996. snimio je posljednji video, no tada nije znao da su nekoliko dana ranije glazbenici prekinuli. “Svijete, je*i se! Bjork je*i se, ti koja voliš crnčuge”, viknuo je u kameru prije nego što si je pucao u usta dok je u pozadini svirao jedan od njezinih albuma.
Prije ovog čina pjevačici je poslao paket u kojem je bila bomba koju je sam izradio, a sakrio ju je u velikoj knjizi u kojoj je izrezao centar. Isprva je namjeravao poslati joj igle umočene u HIV-om zaraženu krv, ali shvatio je da ne zna napraviti takav uređaj pa se odlučio za bombu prepunu kiseline koja će se aktivirati čim se otvori. Njegov posljednji video pronađen je prije nego što je paket stigao britanskom izdavaču njezinih albuma, a u jednom poštanskom uredu pronašao ga je Scotland Yard. “Jako sam se uzrujala jer je netko umro. Tjedan dana nisam mogla spavati i sve me jako prestrašilo... Da me netko vrlo lako mogao ozlijediti i nauditi mom sinu”, godinu kasnije rekla je glazbenica koja je nakon Lopezova samoubojstva njegovoj obitelji poslala poruku i cvijeće.
No nije imala problema samo s Lopezom. Njezin “obožavatelj” iz Španjolske 1998. provalio je u dom njezine majke, spavao u njezinu krevetu te odbio otići sve dok ga policija nije uhitila. “Ozbiljno razmišljam da prestanem biti umjetnica jer se bojim za život svog sina. Ovo je gore nego incident s pismo-bombom. Moja majka ne bi zbog mog posla trebala susretati strance u svom domu. Osjećam veliku krivnju”, razmišljala je tada, no od svog životnog poziva, srećom, nije odustala i nastavila je snimati albume koje je sama producirala, uređivala, miksala te joj je u posljednje vrijeme počelo smetati što se u člancima navodi da je “kantautorica koja radi s muškim producentima”. “Kada radim na albumu, pišem jednu pjesmu mjesečno, možda u dva mjeseca, i 85 posto moje glazbe svodi se na to da sjedim za laptopom i uređujem pjesme. Za svaku pjesmu potrebni su tjedni”, rekla je i dodala da je možda sama kriva što je se ne doživljava kao producenticu jer voli stvarati lijepe i zanimljive fotografije pa nema baš mnogo onih koje je prikazuju kako sjedi u studiju za miksetom i laptopom.
Ponukane tim njezinim propitkivanjem, mlade glazbenice pokrenule su internetsku stranicu na kojoj se objavljuju kako rade u studiju okružene opremom. “Tolika mi je čast što su to učinile”, rekla je Islanđanka kojoj su sugrađani željeli pokloniti otočić i koja je isprva odbacivala ideju feminizma. “Mislim da će dobiti neku bitku jedino ako ignoriraju sve feminističke gluposti. Svaki put kada se žena žali na svoju poziciju, meni se zijeva. Jednostavno budite što želite. Ne recite ‘ne mogu biti u bendu’ nego samo budite u bendu. Feminizam me jako umara. Moju majku možete nazvati feministkinjom i svjedočila sam kako se izolira od muškaraca, a time i društva. Za moju generaciju važno je da nešto činimo, a ne samo da se bunimo kako stvari nisu onakve kakve bi trebale biti”, govorila je, ali posljednjih godina promijenila je mišljenje.
“O feminizmu nisam željela govoriti gotovo deset godina, ali onda sam pomislila ‘baš si kukavica ako se ne želiš suprotstaviti, ne zbog sebe već žena’. Godinama sam bila jedina djevojka u bendu i naučila sam, i to na teži način, želim li da se poslušaju moje ideje, moram ih predstaviti kao da su ideje nekog muškog člana. Želim pružiti podršku mladim djevojkama koje su sada u dvadesetima i reći im da nisu ništa umislile nego da je stvarno teško. Što muškarac kaže jednom, žena mora reći pet puta”, opisala je prije nekoliko godina glazbenica koja je medijima zamjerila što nisu pridavali toliku pažnju albumima čije pjesme nisu bile protkane ljubavnom tematikom, za razliku od onih na albumu “Vulnicura”, gdje je stihovima opisala prekid dugogodišnje veze s Matthewom Barneyjem, koje su analizirane u detalje.
U redatelja se zaljubila 2000. i zajedno su bili 13 godina, a iako je prekid bio vrlo bolan i današnja je komunikacija minimalna, o Matthewu ne želi govoriti zbog kćeri Isadore Bjarkardottir koju je rodila 2002. godine. “Jednog dana sam se probudila i osjetila maniju. Dva tjedna bila sam opsjednuta žena. Osjećala sam da moram pronaći svoje mjesto u šumi, u prirodi ili ću umrijeti. Pronašla sam idealno mjesto za dva dana, a kasnije sam doznala da sam trudna i tada mi je sve bilo jasno”, opisala je, a s kćeri živi na dvije lokacije, u New Yorku i na Islandu.
Osim po glazbenom izričaju, suradnji s brojnim zanimljivim umjetnicima, glazbenicima i modnim dizajnerima, ova svestrana umjetnica, kojoj je u njujorškoj MoMA-i bila posvećena izložba, okušala se i u glumi. Početkom ovog stoljeća s Larsom Von Trierom snimila je film “Ples u tami”, a da njihov odnos na setu nije bio najbolji, nisu ni krili. On je za nju govorio da je problematična te da je iz protesta poderala i pojela majicu koju nije željela nositi, a ona da nakon tog filma više nikada neće glumiti.
Unatoč svemu, film su zajedno promovirali i ona se na dodjeli nagrada Oscar 2001. pojavila u “labud-haljini” dizajnera Marjana Pejoskog koja je isprva izazvala brojne kritike, ali kasnije je proglašena jednom od deset ikonskih haljina crvenoga tepiha. “Naporno je što se još govori o toj haljini, osobito jer sam nosila mnogo neobičnije i luđe haljine u Europi i nitko nije pisnuo. Čini mi se da u Europi ima mjesta za ekscentričnost, ali ne i u SAD-u. Njome sam željela poručiti da bi ljudi trebali nositi što žele”, rekla je, a 17 godina nakon snimanja otkrila je zašto joj je to iskustvo bilo toliko traumatično.
Dala je podršku ženama koje su kroz #metoo inicijativu javno progovorile o sustavnom zlostavljanju u svijetu zabave (ali i svim ostalim poslovima) te je #metoo opisala kako ju je danski redatelj zlostavljao. Grlio ju je bez njezina odobrenja, stalno joj je šaputao seksualno eksplicitne stvari te opisivao svoje želje, čak i kada bi u njihovu društvu bila i njegova supruga. A kada mu je nakon dva mjeseca rekla da prestane, toliko je pobjesnio da je pred svima razbio stolicu.
“Dok smo snimali u Švedskoj, prijetio je da će sa svog balkona prijeći na moj i ući u moju sobu. Njegova seksualna namjera bila je jasna. Supruga mu je spavala u sobi pokraj, a ja sam pobjegla u prijateljevu. Izmislio je priče da sam teška, koje je medijima potom prenosio njegov producent, što se savršeno poklapa s tehnikama zastrašivanja i maltretiranja Harveyja Weinsteina. Nikada nisam pojela majicu. Nisam pristala da me se seksualno uznemirava. Tada je rekao da sam problematična, ali ako to znači da se braniš od takvog ponašanja, onda sam bila problematična. Dokinimo to prokletstvo”, napisala je.
